Piše: Fatmir Alispahić
Jedan od najvećih bošnjačkih poraza dogodio se na talasu katastrofalnih poplava i klizišta. Zato što Bošnjaci nikad nisu u ovolikoj mjeri vidjeli iluziju namjesto realnosti. Krajevi sa bošnjačkom većinom su proglasili da su nas „poplave ujedinile“. I zajmili su da pomažu Srbima u Doboju, Bosanskom Šamcu, Bijeljini. I nek su, dobrota je vrlina, koja ne nosi etnički predznak. Ali, kad znate da se ovi Bošnjaci (izuzev Islamske zajednice i vrijednih aktivista iz Udruženja Prosvjetitelj!) nisu ni osvrnuli na bošnjačke povratnike, koji su ostavljeni i od vlasti Republike Srpske, onda ugledate ovu šizofreniju. U Tuzli su bile radne brigade samo za Doboj i Odžak, ali ne i za Janju. Strašan je taj autošovinizam koji se skriva iza lažne multikulture, iza lažnog bosanstva. Jer, ako su nas „poplave ujedinile“, onda bi bilo logično makar da Srbi pomognu bošnjačkimn povratnicima, eto, ne moraju nama ovamo. Ali, iluzija da su nas „poplave ujedinile“ jača je od stvarnosti. I to je tragično. Narod koji bježi od sebe nije narod.
Mrtvozornik za narode
U vremenu koje liči na lokalnu anesteziju za vađenje zuba – na enjekciju – što bi narod rekao, na onaj osjećaj kad ti utrnu laloke pa se sam sebi činiš nabubren za dva-tri centa, a nisi, e u takvom nabubrenom vremenu svaka zdrava logika izgleda iščašeno, pogotovo kad se uoči da relevantni faktori naše političke zbilje reagiraju nabubreno, kao da im je neko enjekciju za zub žegnuo u mozak. U takvome karavaktu insan se počne plašiti svoga mišljenja, formiranog kroz zdravu logiku, zdrav odgoj, kroz vjeru i poštovanje reda, jer počne uviđati kako ga naopaka i nabubrena stvarnost svako malo sasiječe u nastojanju da se zdravo hoda i zdravo misli. Mogao bih navesti stotine i stotine konkretnih primjera koji svjedoče o povlačenju mnogih pismenih Bošnjaka pred agresivnim diktatom izopačenog sistema, zbog kojeg je bošnjačka misao strpana u ilegalu, prognana i ponižena, a od strane očigledne bolesti, razvrata i dejtonskog ništavila. Evo, ovo o „poplavama koje su nas ujedinile“, ili ono o ekavskom prenosu utakmica bh. reprezentacije na Face tv, čime se negira bosanski jezik, ili o velikosrbizmu dejtonskog pravosuđa i sigurnosnih službi koje u zatvoru – mimo zakona! – drže Abu Hamzu, ili organiziraju demonstracije i paljevine državnih institucija… – sve te jasne stvari su u magli totalitarnog poretka, straha i ucjena.
Možda se na pokojem forumu može naći pokoji tračak svjetla i pameti, ali je očito kako u javnom diskursu nema istine i realnosti. To znači da dejtonski režim svjesno projicira sliku koju konzumiraju samo Bošnjaci, dok se ostali, možebit, kehare i ismijavaju sa bošnjačkom naivnošću. Pronašli smo jedan citat na jednom forumu, a iz čega se vidi da narod zna o čemu se radi, ali da zvanična slika to ne smije uvažiti: Evo citata: – „Hrvati su slali pomoć tamo gdje su Hrvati, Srbi SAMO tamo gdje su Srbi, dok su Bošnjaci slali svima… Ja bih volio da je drugačije, da to nije istina, ali mislim da nisam pročitao vijest da je neko pomogao Maglaju ili nekim drugim mjestima gdje su Bošnjaci, a da je iz hrvatsko/srpskog dijela…
Čak su i Rusi poslali neku crkavicu Srbima, dok su Turci 10 dana vadili vodu iz Bijeljine…“
Priču o ovim pitanjima vrijedilo bi smjestiti u konkretne parametre i primjere. Kako je moguće da egzistira nešto kao laž, i da se sav sistem, uključujući i bošnjački traumatizirani sentiment, uključuju u njegovanje laži da su nas „poplave ujedinile“? U žurnalističkoj i društvenoj javnosti Sarajeva danas su isključive zvijezde oni koji su se dokazali kao apsolutne sluge srpsko-hrvatske dejtonske okupacije BiH, a njihova pojavnost danas nalikuje na utakmicu u kojoj igra samo jedan, i to lošiji, seoski, tim, dok je onaj drugi, moralni i profesionalni, jednostavno pobijen, šmajserima. Tako na zelenom terenu leže i raspadaju se leševi čestitih ljudi, dok oko njih kolo vode hijene, lešinari i ugursuzi. Kategorije tipa morala – nemorala, pravde – nepravde, slobode – neslobode, jednostavno ne postoje, kao ni u jednom totalitarizmu, kakav je i ovaj srpsko-hrvatski, dejtonski, koji je produžetak genocidne agresije iz Karađorđeva, odakle je tačno projicirano koje sve ciljeve treba uništiti, e, kako BiH više ne bi bila BiH, i kako bi Bošnjaci postali bivši narod. U Prijedoru su prvo ubijali bošnjačke intelektualce, pri punoj računici da je eliticid najkraći put do uništenja jednog naroda, jer narod bez glave nije narod, pošto tumara lijevo-desno k'o i svaka kokoš kad joj se glava otfikari. Prvih godina iza agresije nije bilo moguće izvesti takvu operaciju, ali, evo, već danas, operacije otfikarivanja glave Bošnjacima je dovedena do kraja, jer u naše ime misle i govore drugi, koji se samo predstavljaju da su oni mi, i da su vezani za naše korijene, tradiciju, jezik i misao, dok smo istinski mi, evo, ili prognani u dijasporu, ili ušutkani. Dobri su silom imenovani kao Zli, a Zli su silom imenovani kao Dobri, pa se vremenom dogodilo da i naš narod počne vjerovati u ovu zamjenu identiteta. Tako su poslije Drugog svjetskog rata u jugoslovensku zbilju ušetali obrijani četnici, preobučeni u partizanske uniforme, dakle, oni isti koji su klali i palili po Podrinju i Hercegovini, da bi u jugoslovenskom režimu bili imenovani zaštitnicima onih koje su ubijali i koje će, pokazalo se, opet ubijati.
Nema više nikakvih iluzija da bi ma koja istina mogla biti dobronamjerno pročitana u bh. javnosti, budući da je samo zalaganje za bošnjačku ravnopravnost toliki “grijeh” da oprosta nema. U bh. stvarnosti može egzistirati, plivati, a ne roniti, samo onaj Bošnjak koji će pristati da bude sluga srpskih i hrvatskih interesa. Vidi se to na svakom koraku, a ponajprije na tzv. intelektualnoj i umjetničkoj sceni, na kojoj danas egzistiraju isključivo bošnjački likovi koji se radosno afirmiraju ispred svake srpske i hrvatske zadnjice. Strategija očuvanja dostignutog ili osvojenog poseban je teatar. Ljudi nerijetko pale halugu na rubovima svoga imanja, kako bi komšiji utuvili u glavu dokle je čije. Žene često popravljaju muževima kragne čim na njemu spaze ženski pogled. Vojske izvode skupe vojne vježbe kako bi se prikazale moćnijim nego što jesu. U životinjskom je carstvu ovaj teatar još živopisniji. Zanimljivi su raznorazni oblici „označavanja“ teritorija. Jednako je zanimljivo gledati poraženog bika kako odlazi sa bojišta, ali, još uvijek izigrava generala, u penziji. E, mi ličimo na ovog penzionera!
Dok se oko nas odvija teatar „označavanja“ osvojenih etnonacionalnih teritorija, mi plovimo po oblacima jednog anadaluzijskog svijeta, u kome smo izumirući, iako se taj svijet još žari u nama. Nikada na svijetu nije postojala zemlja poput Bosne, i narod, poput Bošnjaka, koji su ličili na sam život, bivajući rođenjem uvijek na gubitku, i uvijek u nestajanju. To iskušenje bi trebalo biti izazov za odabrane, namjesto što nas lomi u toj mjeri da postajemo samoubice koje bježe od sebe i svoga. Sve druge zemlje, i svi drugi narodi, žive u nadvremenoj priči, neomeđenoj trajanjem, pa tamo, kod njih, čovjek može biti siguran da će mu se tragovi nastaviti. Ovdje, kod nas, koraci se zametnu u rođenju, samim tim što smo pripremljeni na konačan ishod, kao i u životu.
Ne postoji mehanizam kojim bismo proglasili kapitulaciju pred životom. Svjetska politika nije smislila mrtvozornika koji bi jedan narod proglasio mrtvim. Postoje globalni mrtvozornici za slonove i leptirove, za vrste u nestajanju, ali, eto, ne postoje za narode. Jer, ova civilizacija ne može ozvaničiti takvu stvarnost – baš da narodi nestaju i baš da se narodi proglašavaju mrtvim. No, bošnjački narod više ne posjeduje nikakve realne pretpostavke koje bi svjedočile o njegovom životu. Kad kažemo – život – mislimo na vrste i količine energije koje garantiraju perspektive nekome biću. Kad kažemo – smrt – ne mislimo samo na mrtvo tijelo, već i na odživljeno tijelo kojemu se kraj nazire. Bošnjaci, tako, više ne mogu među žive, u budućnost. Znalo se to i prije, unatrag nekoliko godina, ali, ljudski je bilo pokušati makar iluzijom razdrmati volju za životom. Jer to da Bošnjaci bježe od svojih žrtava, da će prije pomoći drugom neko sebi, to je samo dno, kritična tačka, autodestrukcije.
Možda se vratimo
Uoči oktobarskizh izbora zalavantava se separatistička terevenka srpsko-hrvatskih partnera, koju uz podršku međunarodne zajednice diktira „goveđi gulaš“ iz Laktaša. Kad poredimo razloge za kazne raznih političara koje su smjenjivali visoki predstavnici, i zuluma koje čini Dodik, a niko ga ne smije ni mrko pogledati, uočavamo da su se vremena promijenila, pa su za Bosnu postala gora, a za Karadžićeve sljedbenike slobodnija i bolja. Odletio je svojevremeno s funkcije predsjednika RS Nikola Poplašen, a da nije počinio ni stohiljaditi dio ovoga što je počinio Dodik. To znači da su srpsko-hrvatski separatistički partneri do te mjere ovladali institucijama dejtonskog sistema da nemaju razloga stidjeti se otvorenih namjera da Bošnjake rastoče, asimiliraju, ili da od Bošnjaka stvore građane trećeg reda, nad kojima će iživljavati svoje katilske komplekse.
Sve bi bilo drugačije da politika u Bošnjaka nije sredstvo za pljačku, ekran za prikazivanje, a ne medij borbe za narod. Zato ne postoji mogućnost suprotstavljanja novoj navali separatističkih ciljeva, koje ponovo diktira Milorad Dodik, odnosno, svesrpska i svehrvatska akademska pamet. Priča oko poplava i klizišta je posvjedočila sve ono što Bošnjaci nemaju snage da vide.
Što se nas Bošnjaka tiče, istog časa se može otcjepiti Republika Srpska, i istog časa Hrvati mogu ozvaničiti tzv. Herceg-Bosnu. Zašto? Zato što niko ništa ne bi poduzeo da se takvo što dogodi. Pitanje je da li bi bilo snage da se makar organiziraju demonstracije. Ko bi došao? Pa niko u Bošnjaka ne protestira zbog nestajanja naroda! Protestira se samo kad neko odriješi kesu pa dadne 25 maraka po glavi demonstranta. Jedini način da narodom napunimo demonstracije protiv otcjepljenja RS bio bi da angažiramo Ljubu Aličića ili Lepu Brenu da pjevaju o ljubavnim prevarama. Jer, naš je narod odrođen od sebe, po ugledu na politiku. S druge strane, oružani otpor protiv otcjepljenja dijelova bh. teritorije ravan je pomisli da glista skoči na Mars. Elem, put za realizaciju separatističkih zamisli je otvoren.
Ali, od te priče nema ništa. Zašto? Zato što islamofobijska Evropa neće dozvoliti postojanje entiteta sa muslimanskom upravom. Zašto onda Karadžićevi sljedbenici zagovaraju treći entitet i zašto Hrvati nemaju ništa protiv te srpske advokature? Sporazum iz Karađorđeva o podjeli BiH je postao javna stvar, i niko se više ne stidi te urote protiv Bosne i Bošnjaka. Bestidna promocija srpsko-hrvatskog zalaganja za treći entitet nije ništa drugo do stavljanje do znanja Bošnjacima, kao i međunarodnim faktorima – ko je gazda u Bosni. To znači da su Bošnjaci ispali iz igre, jer u njihovo ime odlučuju Srbi i Hrvati. Kako se oni dogovore, tako će biti. No, oni znaju da Svijet neće dozvoliti stvaranje tzv. bošnjačke republike. Bilo je to jasno i bez erupcije islamofobije, još 1994., kada su Amerikanci Bošnjake uvalili Hrvatima, da ih Hrvati, uz međunarodnu pomoć, koloniziraju ekonomski i institucionalno. Znamo, krajevima sa bošnjačkom većinom vlada hegemonistički kapital, a u dejtonskim “reformiranim” institucijama sjede zaslužni pojedinci iz paradržavnih aparata Radovana Karadžića i Mate Bobana, te pokoji Bošnjak koji je dokazao da nije musliman. Cilj je ostvaren. Zašto bi sada Hrvati htjeli drugi ili treći entitet, kad znaju da se Bošnjacima neće priznati jednako pravo?
Odgovor je u – označavanju teritorije. Višegodišnja priča o navodnoj hrvatskoj ugroženosti u Sarajevu ide za tim da se skrene pažnja sa činjenice da Hrvati koji su činili većinu na 16 odsto bh. teritorije sada apsolutno vladaju na više teritorije nego Bošnjaci. I još vladaju krajevima sa bošnjačkom većinom. Cilj je, dakle, zabetonirati osvojeno, te obesmisliti, uniziti bošnjačku volju za zajedništvom – i to bošnjačkim rukopisom. Ista logika vrijedi i za dimne signale iz RS.
Kada se posve umrtvi bošnjačka prisutnost, onako kako je danas umrtvljena u Bijeljini, sve će postati nepovratno. Poniženja kojima će biti izloženi Bošnjaci uslovit će posljednji talas iseljavanja. Od rastanka sa Bosnom dijeli nas par desetljeća. Ovdje, pod mojim pendžerima, odrastat će neki strani klinci kojima će Bošnjaci biti daleki, kao što su mojoj djeci daleki dinosaurusi. Tako je danas u Gacku, recimo.
Jedino što nam preostaje u preostalom vremenu jeste da pokušamo zamrznuti i kroz vrijeme prenijeti svoj kulturološki otisak prsta, koji će, ako bude prepušten dejtonskom sistemu, biti falsificiran i uništen. A što će nam to ako nas nema? – upitat će neko. Zato što su Jevreji, čuvajući kulturu, obnovili narod. Ko zna ko će vladati Evropom za stotinu godina. Možda se nekad, ipak, vratimo.
