Piše: Dr. Ragib es-Serdžani / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon što je muslimanska vojska izvojevala veličanstvenu pobjedu protiv Tatara u borbi za Kabul u Afganistanu, muslimani su zarobili veliki ratni plijen i mnoge dragocjenosti od tatarske vojske. I tu je počelo iskušenje sa imetkom i novcem iz kojeg malo ljudi izlazi čisto i neoštećeno. Dokaz tome su i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Bojim se da vam se ne otvori dunjaluk kao što se otvorio onima prije vas, pa da se natječete zbog njega kao što su se natjecali oni prije vas, i da vas onda ne upropasti kao što je upropastio one prije vas.” (Buharija i Muslim) Upravo se to dogodilo muslimanima nakon pobjede nad Tatarima kod Kabula. Upali su u valove fitne u kojima su se kasnije mnogi od njih ugušili.
Naime, jedan od muslimanskih vojskovođa, Sejfuddin Bugrak (predvodio je muslimane Turkmene u bici za Kabul) tražio je svoj dio ratnog plijena, a također i Melik Han, zapovjednik grada Herata u Afganistanu. Tada je došlo do razilaženja, svađe i podizanja glasova, a nakon podizanja glasova došlo je i do podizanja sablji i međumuslimanskog sukoba u kojem je, između ostalih, ubijen i brat Sejfuddina Bugraka. To je naljutilo Sejfuddina i on je odlučio da se povuče iz muslimanske vojske.
Iako je Dželaluddin ibn Muhamed ibn Havarizm Šah (tada vladar južnog dijela države Havarizm u čijem sastavu je bio središnji i južni Afganistan i današnji Pakistan), na sve načine pokušavao da zaustavi Sejfuddina, on je odbio da se vrati. Dželaluddin je shvatio da će se morati sâm suočiti sa tatarskom vojskom. Nakon povlačenja Sejfuddina i njegove vojske, među muslimane se uvukla panika i strah zbog malobrojnosti, i njihov borbeni moral je u potpunosti splasnuo. Zbog toga je Dželaluddin odlučio da pobjegne sa vojskom prema jugu kako bi izbjegao sukob sa tatarskom vojskom. Međutim, Džingis-kan je krenuo za muslimanskom vojskom i bio im je za petama. Kada je došao do rijeke Ind, Dželaluddina je čekalo novo neprijatno iznenađenje. Naime, na rijeci nije bilo lađa kojima su se trebali prebaciti na drugu stranu, pa je naredio da mu dovezu lađe sa druge lokacije. No, dok je on sa muslimanskom vojskom čekao lađe, Džingis-kan je stigao sa svojom vojskom. Borba se nije mogla izbjeći, jer rijeka Ind je bila iza, a Džingis-kan ispred muslimanske vojske.
I došlo je do žestoke i krvave bitke, tako da su preživjeli sudionici te bitke govorili da su sve prethodne bitke protiv Tatara bile dječija igra u odnosu na tu bitku.
Bitka je trajala tri dana i na obje strane je bilo mnogo ubijenih vojnika. Među poginulim muslimanima bio je i zapovjednik Herata, Melik Han koji se prethodno borio protiv Sejfuddina Bugraka za ratni plijen. Ništa od ratnog plijena, odnosno od dunjaluka nije odnio sa sobom, a dunjaluk ga je ubio.
Ogromna razlika je između onoga ko umre braneći muslimane i onoga ko umre a bio je uzrok smutnje koja je dovela do gorkog poraza muslimana.
