Piše: Safet Kadić
Bosnom huji vihorna holuja! Što vremenska, što politička, što jezička! Svaka je za sebe, a svetri su zajedno. Vremenska je sveprisutna, politička neprekidna, a jezička implicite kontroverzna. Holujna vremena, pravi hurnebes, reklo bi se.
Vremenska holuja, izazvana nezapamćenim orkanskim vihorovima, sniježnim mećavama i polarnim hladnoćama, polahko splašnjava. Politička holuja se ne stišava još od devedesetih godina prošlog stoljeća i velikosrbaske agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima, samo što se, s vremena na vrijeme, razbukti iz dejtonskog entiteta, u zavisnosti od potreba postgenocidnih vlasti toga entiteta, kao što je bilo ove godine povodom obilježavanja i proslavljanja krstne slave ‘rs’, sv. arhanđela Stefana, koji se pompezno službeno proslavlja 9. januara kao ‘dan republike srpske’ iako ga je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio neustavnim i kao takav zabranio. Ove godine ta holuja pojačana je i jednom antidržavnom provokacijom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH iz reda Srba, Mladena Ivanića, koji je izveo iz kasarne naoružane pripadnike “srbskog” puka iz sastava Oružanih snaga BiH i postrojio ih u Banjaluci kako bi odale počast toj nesreći. Taj puk nastavlja tradiciju VRS, kojoj je Internacionalni sud pravde (ICJ) presudio kao izvršiocu genocida u Srebrenici, zajedno sa policijom. Ova holuja se i neće smiriti sve dok god postoji ta kvazitvorevina, nastala na masovnim grobnicama Bošnjaka, njihovoj krvi i kostima na polovici okupirane bosanske teritorije, koja se u kolokvijalnom diskursu imenuje kao dejtonski genocidni entitet ili još određenije – entitet masovnih grobnica.
Jezičku holuju prate brojne kontroverze: standardnojezički haos u medijima, školstvu i administraciji zbog nepostojanja državne književnojezičke politike i strategije, čemu je i te kako doprinijela nesaglasnost bosanskih lingvista o temeljnim principima standardnojezičke norme bosanskog jezika, prvenstveno u domeni ortografsko-ortoepske norme. Riječ ‘holuja’ je eklatantan primjer toga stanja duha među bosnistima ili ‘bosnistima’. Nema nikakve sumnje da je riječ ‘holuja’ onomatopejskog porijekla i da pripada bosanskom jezičkom izrazu odkako postoje holuje, a postoje oduvijek. U vrijeme trajanja tih frtutmi, vremenskih nepogoda, nevremena, bure, fortune, treska, proloma, tutnjave i lomljave u svim medijima nije prestajala holuja. Ta riječ je nebrojeno puta, u svim bosanskim medijima, svakog dana, ponavljana, ali u krnjem obliku kao ‘oluja’, sa amputiranim inicijalnim glasom ‘h’, čija zvukovna supstanca čini semantički supstrat ove onomatopeje, jer upravo taj glas zvučno asocira taj prirodni fenomen – huj vjetra. No, medijima se nema što zamjeriti, jer su oni upotrebljavali oblik riječi kakav se nalazi u svim dosadašnjim riječnicima zajedničkog hrvatsko-srbskog jezika, ali i u najnovijim riječnicima bosanskog jezika, koje su, nezavisno jedni od drugih, radili izključivo Bošnjaci, i to iz Instituta za jezik u Sarajevu (2007. godine – Čedić, Hajdarović, Kadić, Kršo, Valjevac) i Katedre za bhs. jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu (2010. godine – Halilović, Šehović, Palić), sve do pojave III. toma enciklopedijskog riječnika bosanskog jezika akademika prof. dr. Dževada Jahića, 2011. godine, u kojem se prvi put navodi leksička odrednica ‘holuja’. Ali ni akademik Jahić ne daje puni leksički legitimitet riječi ‘holuja’, jer joj ne navodi leksičko značenje, upućujući na riječ ‘oluja’ (“v. oluja”), ali priznajući joj ekspresivnost, odnosno stilsku prestižnost u književnoj upotrebi, navodeći dva primjera njene kontekstualizacije u književnom tekstu, od kojih je jedan iz njegovog romana „Ustraga“ (“Šta li je s Jarcanom, kud li ga je satjerala ova holuja?”), a drugi iz poezije Džemaludina Latića (“Od tada se niza života holuju / smucam ko roblje kroz njihove logore.”). Da je igrom sudbine velika bošnjačka poema „Hava majka Pridorka“ objavljena prije 2011. godine, a ne pet godina kasnije, leksikograf Jahić bi, neupitno, iz nje naveo veoma ekspresivne primjere književne kontekstualizacije riječi ‘holuja’. U spomenutoj poemi riječ ”holuja’ funkcionalno se pojavljuje čak u tri stiha, u tri različita pjevanja: “Il’ holujni vihorovi oblake razgone”; “Dozva samo holuje kroz gudure”; “Holuje se po nebu skobiše”. Povodeći se za dosadašnjom leksičkom normativistikom, počevši od etimologa P. Skoka, Jahić navodi i augmentativ te riječi ‘olujina’, stepenujući je leksički, ali semantički je svaka holuja – holuja, a najveća holuja je već druga, mnogo ekspresivnija onomatopeja – hurnebes.
Kako je nastala ova očita leksička kontroverza?
Sve je počelo od reformatora srbskog jezika i pravopisa Vuka Karadžića još u prvoj polovici 19. stoljeća i nametanja toga jezika i pravopisa baštinicima slavenskog jezika na prostoru centralnog Balkana, sa Bosnom u centru, na kojem su kao dominantan narod živili Bošnjaci, izvorni govornici bosanskog jezika. Kao što je poznato, Vukova jezička koncepcija zasnivala se na narodnom jeziku, koji je on bilježio i kodificirao u leksičku i gramatičku normu. Poznato je, također, da Vuk, kao dinarski vlah, u svome glasovnom sistemu nije imao glasa ‘h’ pa je sve riječi iz ustmene predaje bilježio bez toga glasa. Tako je i ‘holuju’ zabilježio kao ‘oluju’ i unio u svoj riječnik. Od tada pa, evo, skoro dvista godina to se prenosi kao leksička i gramatička norma, nasuprot njezinom izvornom obliku u govoru Bošnjaka kao ‘holuja’. Pritom ne treba zaboraviti Vukov velikosrbski stav da su “Srbi svi i svuda”, odnosno da je taj centralnobalkanski jezik i sve zapadnobalkanske slavenske jezike proglasio srbskim, negirajući pritom i Bošnjake, i Hrvate, i Crnogorce. Od sakatog Vuka osakaćenu Vukovu ”oluju’ u tom obliku preuzima i istaknuti hrvatsko-srbski etimolog Petar Skok u svome Etimologijskom rječniku, ne ulazeći dublje u objašnjavanje njezine etimologije i značenja. Kaže da je to hrvatsko-srpska, štokavska riječ, bez paralele u drugim slavenskim jezicima, sa značenjem “vihor, vihar, nevrijeme, bura, vrtuna, nevera”. Pošto je bosanski jezik u toj hegemonističkoj projekciji uključen u srbsko-hrvatski, bez ekskluzivnih bosanskih osobina, to se i ova osakaćena riječ provlači u toj leksikografiji u gluvističkoj verziji sa amputiranim glasom ‘h’. Vuk je imao averziju prema tome glasu kao nečemu stranom, pa čak i animozitet uzrokovan bojazni od nečega nepoznatog. To najrječitije potvrđuje njegova prepiske sa Lukijanom Mušickim početkom 19. vijeka, koju donosi beogradski profesor i akademik SANU, rodom iz Hortiješa kod Mostara, Asim Peco, u sabranim djelima iz 2007. godine. Kako navodi Peco, Vuk Karadžić je 12. januara 1817. godine uputio pismo sa balkanskog prostora tadašnjeg Otomanskog carstva manastirskom vladiki u Sremskim Karlovcima Lukijanu Mušickom, vodećem intelektualcu među Srbima u Austrijskom carstvu, pjesniku i pravniku, sa paničnim upitom: „Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.“ A Mušicki mu u februaru odgovara baš ‘filosofski’ sa dna kaluđerske kace: „Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštastvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa.“ Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.“ (‘Hjer’ je srbski naziv za glas ‘h’, a ‘paraklis’ je molitva koja se nad nekim moli, za razliku od ‘parastosa’, crkvene službe za mrtve kod pravoslavaca, poznate kao pomen ili zadušnice). Sve ove spomenute riječi imaju glas ‘h’ po etimologiji: hrist(os), duhovnik, hoću, orah, kožuh, kako ih navodi i prvi bošnjački leksikograf, Tuzlak M. H. Uskufija u svom Bosansko-turskom ričniku iz 1631. godine (osim riječi: hristos i duhovnik). Svima se neizbrisivo urezala u pamćenje ona čuvena lozinka iz filma Hajrudina Šibe Krvavca: “Vazduh gori – sprema se oluja”, koja je zahvaljujući velikoj popularnosti filma nahrupila u naše uho i tu se ugnijezdila, a koju je u tom obliku čulo najmanje milijardu i pol ljudi, imajući u vidu gledanost filma u Kini.
Etimologija riječi holuja vezuje se za leksikalizaciju onomatopeja u bosanskom jeziku u skladu sa fenomenom ‘haka’ u govoru Bošnjaka. Vrlo je ekspresivna i gotovo da zvukom doslovno oponaša tu iznimnu prirodnu pojavu, sugerirajući zvukom značenje. Upravo zvučna supstanca glasova h+l+j, povezanih stražnjim vokalima ‘o’ i ‘u’ čini semantičko jezgro riječi ‘holuja’, od kojeg je u procesu leksikalizacije onomatopeja formiran leksički korijen kao tvorbena morfoložka osnova. Zvukovna supstanca grlenog glasa ‘h’ je semantički supstrat ove onomatopeje, jer upravo taj glas zvučno asocira taj prirodni huj vjetra. To je bošnjačka etimologija ove onomatopeje! Sličan glasovni sastav, pa i značenje, ima interjektivna bosanska posvojenica iz turskog ‘hovlaja’ sa značenjem ‘navali, nasrni, okomi se’
Šta je to zakon ‘haka’ u bosanskom jeziku?
Zakon haka podrazumiva naglašenu jezikotvornost i prisustvo glasa ‘h’ u bosanskim riječima, kako onim naslijeđenim iz praslavenskog, gdje mu je po etimologiji mjesto, tako i u svim posvojenicama iz različitih jezika, posebno arabskog, perzijskog i turskog, te hiperjezikotvornost toga laringalnog glasa pri formiranju semantičkih jezgara u procesu leksikalizacije onomatopeja. (I sam hâk je onomatopeja, koji tvore dva blizka velarna glasa). Ovaj princip nije prisutan na taj način u drugim slavenskim jezicima i predstavlja ekskluzivnu bošnjačku jezičku kreaciju u konstituiranju genetske strukture bosanskog jezika. Zakon haka nije prepoznat, a njegovi rezultati su ignorisani u serbokroatistici još od vremena stvaranja zajedničkog književnog jezika na podlozi bosanskog jezika. Zato ni sam termin ‘hak’ nije poznat u slavistici i serbokroatistici, a tek u novije vrijeme dobija legitimitet i u bosnistici. Ja sam ga javno inaugurirao u nekim esejima, objavljenim 2008. godine i kasnije, a našao je teorijsku elaboraciju u sociolingvističkom ogledu “Zakon ‘haka’ i zakon ‘gluvizma’ u mojoj knjizi „Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida“. Leksemu ‘hâk’ unijeli su kao leksičku odrednicu autori već spominjanog riječnika sa Katedre Filozofskog fakulteta u Sarajevu. To je njezino prvo leksičko legitimiranje u bosnistici, što, pored ostalog, predstavlja znakovit preokret u tretiranju bošnjačkog naslijeđa i zeleni signal za postuliranje autentičnih principa u bosnistici. Zato se s pravom očekuje da će ne samo ovaj termin, nego i ono što znači njegov pojam, koji sam ranije definirao kao ‘zakon haka’, biti unesen kao jedan od pravopisnih principa i biti dosljedno primijenjen u novom pravopisu koji je najavljen u Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti.
Zakon haka podrazumiva supstancijaliziranje glasa ‘h’ i u posvojenicama, gdje on etimologijski ne postoji u tim jezicima, u serbokroatistici imenovan kao ‘sekundarno h’. On se javlja na svim pozicijama u riječi, uzpostavljen analogijom prema drugim leksemama u tim jezicima, primjerice: u inicijalnom položaju – hujdurma, (tur. ujdurma – smicalica, spletka, podvala); hambar (pers. ambar – silos, skladišće za žitarice); halat (ar. alat – oruđe, pribor za rad); hat (tur. at – konj); Hajvatovica (prema Ajvaz-dede). Riječ ‘hudovica’ ne spada u ovu grupu riječi sa “sekundarnim h” prema sh. ‘udovica’ (< vъdovica), jer se hudovica u bosanskom jeziku etimologizira prem korijenu -hud- (žalostan). Ovo inicijalno ‘h’, uzpostavljeno je analogijom prema drugim riječima, u kojima postoji glas ‘h’ u tim jezicima, tipa: halva, hamalija, halal, hajvan, hajvar i sl. Kao tipičan primjer ‘sekundarnog h’ u sredini riječi može se navesti bosanska riječ sahat (prema tur. saat, analogija prema sahan, mahala, ahar, ali i riječima u kojima se glasom ‘h’ zatvara zijeh (hijatus): sa_at. Posljedica Vukovog gluvizma i izostavljanja etimologijskog glasa ‘h’ iz ovakvih riječi, te riječi su oskrnavljene i deformisane pa su dobijale sasvim drugi glasovni oblik i značenje. Na primjer: arabski ‘sahan’ je postao srbski ‘san’ („Da im perem sane i kašike“ – Vuk); ‘mahala’ je postala ‘mala’, a persijski ahar (konjušnica: ) postao ‘ar’ (zemljištna mjera od 100m²): Ona vodi vilovna đogata / vodi njega u arove puste“, Vuk); lahak, određeni vid lahki (uporedi ukrajinski легкий), postao je lak (za lakiranje). U ovom posljednjem slučaju susrećemo varijaciju grlenih glasova h : g, kao i u primjerima iz ukrajinskog jezika: гумор – humor, гумaнист – humanista ili u češkom: hlava – glava, hlavny – glavni ; hrad – grad. Bosansku posvojenicu ‘sevdah’ sa postpozitivnim ‘sekundarnim h’ prema turskom ‘sevda’, serbokroatistika nije dehakirala, ali jeste u njezinoj izvedenici sevdalinka, bez ‘h’, umjesto prema zakonu haka sa ‘h’: sevdahlinka. Ne treba dovoditi u vezu homonim ‘hȁk’, davnu posvojenicu iz arabskog istog glasovnog sastava, ali, razumije se, sasvim drugog značenja: pravo, pravda, istina, ali i određeni dio prinosa zemlje koji je čifčija davao godišnje vlastniku zemlje – agi ili begu. Ovu riječ Vuk je unio u guslarskim pjesmama kao ‘ak’, shodno svome principu gluvizma (“Ne hoćaše davati harače / Ni aginske ake sa zemalja”).
Kao što vidimo, bosanska holujna vremena dostigla su vrhunac, koji se može izraziti još jednom sjajnom onomatopejom – hurnebes. Samo one su dovoljne za ilustraciju bošnjačke paradigme o zanemarivanju svoga jezičkog naslijeđa, u kojem iztaknuto mjesto pripada ekskluzivnom jezičkom principu ‘haka’. Predhodno navedeni primjeri iz ukrajinskog i češkog kao ilustracija varijacije blizkih grlenih glasova ‘h’ i ‘g’ u onomatopejama (i ‘grlo’ je onomatopeja: g+r+l) našla je svoju izvanredno sretnu eksplikaciju u riječi ‘hurnebes’, toj bosanskoj onomatopeji nad onomatopejama, u kojoj je taj princip doveden do krajnjih granica izražajnosti. Ali i ta bosanska riječ ‘hurnebes’ također je osakaćena amputacijom inicijalnog glasa ‘h’ u serbokroatistici. Još od onoga famoznog guslara i hajduka Vuka povlači se po riječnicima, gramatikama i pravopisima kao ‘urnebes’, ali joj nikada nisu znali objasniti etimologiju. Takav gluvizam ȕrnebȇs, Vuk je tumačio njemačkim ‘das Getöse’ i latinskim ‘strepitus’, što je, začudo, prihvatio etablirani sh. etimolog Petar Skok, ali joj dodaje leksičko značenje i na bosanskom: ȕrnebēs, vika, treska, strepitus. Te autoritete slijepo su slijedili svi sh. jezikoslovci sve do danas, uključujući i bosanske, vjerovatno po inerciji. U sva tri naprijed spomenuta bosanska riječnika je: ȕrnebēs, institutski čak bez dužine na posljednjem slogu: ȕrnebes. Ekspresivna moć ove bosanske onomatopeje došla je do punog izražaja u jednom stihu već spominjane bošnjačke poeme „Hava majka Pridorka“: “Nit odpuha vihor gorski, sila hurnebesna”. Sama riječ je leksički kompozit od morfoložke osnove jednog izvornog bosanskog glagola (huriti) i jedne bosanske imenice, naslijeđene još iz praslavenskog jezika (nebesa). Glagol hur-i-ti je leksički pandan glagolu gur-nu-ti (sa alternacijom grlenih glasova h:g u semantičkom jezgru (hur-:gur-; hur-i-ti : gur-nu-ti) i dužeg oblika imenice nebo – nebesa. Dakle, hur+nebes(a)> hȕrnebēs, u značenju: huriti, gurnuti nebesa da gruhnu na zemlju. (U ukrajinskom jeziku postoje također vrlo ekspresivne riječi identičnog korijena sa gotovo istim značenjem: хуртóвина, ukr. mećava, vihavica; гуркит – tresak, grohot, tutnjava, lomljava. Možda će se značenje onomatopeje ‘hurnebes’ najbolje razumiti iz veličanstvene poetske slike ostvarene u jednoj strofi s početka I. pjevanja potresne poeme „Hava majka Pridorka“, koja glasi:
„Il’ se zemlja otvorila pa guta nebesa,
Il’ se nebo izvratilo pa gromove stresa,
Il’ holujni vihorovi oblake razgone,
Il’ svatovi gorom jezde, bisno podvriskuju?“
U Bosni je dobro poznata narodna poslovica: Ko posije vitar, požet će holuju. Ova poslovica je našla doslovnu primjenu u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih godina kada je hrvatska vojna akcija „Oluja“ odpuhala pobunjene Srbe iz Kninske krajine, koji su koju godinu ranije bili posijali vjetar. Gdje drugo, nego u Bosnu. Da se stvara hurnebes. Hoće li nekad i bosanske holuje, strahote i nesreće prohujati s vihorom, kako je na bosanski jezik preveden historijsko-ljubavni roman Margaret Mitchell “Gone with the Wind”, s temom iz američkog građanskog rata, ili će nas zamesti vjetar, kako je, također, preveden ovaj roman u drugoj prilici? Ili je naša sudbina Ćopićev „Prolom“?
