Autor: Hafiz Dževad Gološ
Govoreći o hadždžu, Uzvišeni Allah kaže:
“I oglasi ljudima hadž!” – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali…” (El-Hadždž, 27–28).
Pored toga što su govorili o hadždžu s aspekta fikhskih propisa i kroz prizmu kur'ansko-hadiskih tekstova, islamski učenjaci govorili su i o mudrostima hadždža. Govoreći o koristima hadždža koje su spomenute u citiranom ajetu, komentatori Kur'ana kažu da su to “ahiretske koristi”, do kojih se dolazi raznim ibadetima, a posebno ibadetima koji se mogu izvršiti samo prilikom obreda hadždža, ali također naglašavaju da su to i ovosvjetske koristi. Tako Bejdavi u svom tefsiru veli: “ʼDa bi koristi imaliʼ, tj. vjerskih i dunjalučkih”.[1] Glasoviti mufesir Ibn-Džeriri et-Taberi u svom tefsiru navodi predaje od Ibn-Abbasa u kojima Ibn-Abbas, govoreći o koristima spomenutim u ajetu, veli: “To su pijace”, a u drugoj predaji kaže “To je trgovina”.[2] Jedan od najvećih savremenih mufesira, Muhammed Tahir ibn Ašur, u svom tefsiru, govoreći o spomenutim koristima, kaže:
“Spominjanje riječi ʼkoristi (menafi)ʼ u neodređenom članu ukazuje na mnoštvo, a to su mnogobrojne vjerske i dunjalučke koristi, jer radi okupljanja ljudi na hadždžu su velike koristi, bilo da se radi o pojedincu i nagradi i oprostu koji bivaju za svakog hadžiju ili, pak, za samu zajednicu, gdje je u samom okupljanju dunjalučka korist koja se ogleda kroz međusobno upoznavanje i odnose”.[3]
Ovaj ajet također možemo posmatrati i kroz prizmu historijata hadždža i hadžija ovih prostora, te kȍrīstī koje su imale naše hadžije od ovog ibadeta. To ćemo najbolje vidjeti ako se vratimo na putopise sa hadždža naših autora. Ova djela itekako se mogu smatrati veoma bitnim izvorima izučavanja historije i običaja muslimana ovih prostora. Spomenut ću samo neka od njik, kao i studije i članke pisane na ovu temu kako bi se na njih mogao vratiti onaj ko želi više istraživati o ovome.
- Putopis hadži Jusufa Livnjaka – napisao ga je Jusuf Livnjak prilikom odlaska na hadždž 1615. Napisan je na turskom jeziku, a objavljen je prvi put na našem jeziku u časopisu za književnost i kulturu Život u Sarajevu 1974.[4]
- Putopis hadži Mustafe Muhlisija Bošnjaka – napisao ga prilikom odlaska na hadždž 1749. O ovom putopisu pisao je Omer Mušić u Prilozima za orijentalnu filologiju.[5]
- Hadži Mustafa iz Bosanskog Novog 1766. odlazi na hadždž i na dva lista napisao je bilješke s puta. O njemu je pisao Tajib Okić u časopisu Jugoslovenska pošta[6] Potom je o njemu pisao hfz. Haso Popara (Putopis sa hadždža hadži Mustafe Novalije iz 1180/1766-67 godine).[7]
- Fejzullah Hadžibajrić putopis sa hadždža iz 1969.[8]
- Hivzija Hasandedić, Mostarske hadžije i neki običaji u vezi njihovog odlaska na hadž u Mekku[9]
- Mehmed Mujezinović, Sarajevske hadžije druge polovine 18. vijeka[10]
- Omer Mušić, Medžmua Mula Muhameda Mestevise sa posebnim osvrtom na popis hadžija[11]
- Osman A. Sokolović, Nekoliko starijih rukopisa o putovanju na hadž (prilog kulturnoj historiji bosanskohercegovačkih muslimana)[12]
Od navedenih koristi izdvojit ću samo neke:
- Trgovina
Jedna od koristi hadždža, kao što smo vidjeli u komentaru navedenog ajeta, jest i trgovina. Bitno je napomenuti da to nije bila samo simbolična trgovina, gdje su se stvari kupovale radi uspomene ili poklona. Od stvari koje su hadžije donosile sa sobom dokumentirani su kože, ćefini, džubeta, fesovi, findžani, hurme, ihrami, kahva, kafanfilovo ulje, knjige, lan, mirisi, misvaci, turbani, riža, sablje, noževi, ahmedije, satovi, tepisi, Zemzem-voda i drugo.[13] Pogrešno je misliti da se spomenuta roba donosila samo u malim količinama. U jednom podatku nalazimo da je jedan hadžija donio 100 kg surme i 250 kg kane. U jednom drugom slučaju iz 1769. nalazimo da je hadžija donio 160 kg lana.[14] Iz navedenog veoma lahko možemo zaključiti da je hadždž kao vjerski obred imao i značaj za privredu ovih prostora.
- Susret uleme
U biografijama učenjaka s ovih prostora veoma često nailazimo na spomen hadždža, koje su ga godine obavili, s kim su se na hadždžu sreli i slično. Putovanja na hadždž često su bila inspiracija za mnoga dobra djela, a nekad i za pisanje knjiga. Tako se u biografiji Hasana Kafije Pruščaka, spominjući njegovo djelo Semtu el-vusul ilā ʻilmi el-usul, kaže: “Napisao ga je hiljadite godine po Hidžri. Ovo djelo Kafija je dao na uvid učenjacima raznih krajeva islamskog svijeta na svom putovanju na hadž i oni su se veoma pohvalno izrazili o njemu. Zatim je od Kafije zatraženo da ga prokomentira, što je on i učinio.”[15] Uvaženi muderris Fejzullah Hadžibajrić u svom putopisu sa hadždža iz 1969. navodi imena više znamenitih ličnosti s kojima se susreo na svom putovanju na hadždž. Po povratku sa hadždža, u Damasku se imao priliku susresti s jednim od najvećih eksperata u hadiskoj nauci u savremenom dobu, šejhom Albanijem. Govoreći o ovom susretu, Hadžibajrić veli: “U dva maha sam bio kod sejjid (gospodina) Nasirudina Albanija, a profesor i književnik, kandidat za Nobelovu nagradu, Mahmud Mehdi Istanbuli, priredio nam je poseban ručak. Nasirudin slovi kao najbolji poznavalac hadiske nauke u Damasku i kao takav tri godine je predavao hadis na novom teološkom fakultetu u Medini. Napisao je niz djela iz oblasti hadisa. Njegov otac je 1925. iselio iz Skadra, gdje je bio imam i muderis, i nastanio se u Damasku. U Damasku ima vrlo jaka kolonija Albanaca s nekoliko briljantnih učenjaka. Svojom rukom mi je Nasirudin nacrtao tlocrt Revzai Mutahhere (dio Poslanikove, sallalllahu alejhi ve sellem, džamije) s nekoliko dragocjenih bilježaka. Na nesreću, taj sam papir nosio u novčaniku i ukraden mi je 29. augusta u autobusu na dženazi rahmetli Derviš-ef. Korkutu. To mi je bila dragocjena uspomena od Albanija.”[16]
- Obogaćivanje sadržaja bosanskih biblioteka
Rukopisni fond Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu sadrži ukupno 10.561 rukopis na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. 60% rukopisa na arapskom je jeziku. Većina ovih rukopisa potječe iz velikih islamskih centara, poput Mekke, Medine, Damaska, Kaira, Bagdada, Istanbula. Iako je veliki broj ovih rukopisa prepisan kod nas, prelistavajući margine ovih rukopisa često možemo uočiti da su oni doneseni na ove prostore prilikom putovanja na hadždž. Kao primjer ću spomenuti biblioteku Halil-ef. Trepanića iz Gračanice. Naime, on je na povratku sa hadždža 1758. u Damasku kupio jednu zbirku od 38 tomova. Naravno, ako uzmemo u obzir način putovanja u to vrijeme i sve poteškoće o kojima smo govorili, razumjet ćemo šta znači prenijeti 38 knjiga iz Damaska do Bosne.[17]
NASTAVIĆE SE
Bošnjaci i hadž: Prvi dio
[1] Envaru et-tenzil ve esraru et-tevil, 4/123.
[2] Džami'u el-bejan fi tevil el-Kur'an, 9/136.
[3] Et tahrir ve tenvir, 7/246.
[4] God. XXIII, knj. XLV, br. 4, Sarajevo, april 1974, str. 439–477. Objavljen je također zasebno pod nazivom Odazivam ti se, Bože – putopis sa hadža 1615. godine (prijevod; Mehmed Mujezinović, Sarajevo, 1981).
[5] Omer Mušić, “Hadždži Mustafa Bošnjak-Muhlisi”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX, 1973, str. 89–119
[6] Tajib Okić, “Kako je H. Mustafa iz Bos. Novog putovao prije 170 godina u Meku”, Jugoslavenska pošta, br. 2590, 4. 12. 1937.
[7] Preporod, br. 7/849, Sarajevo, 1. 4. 2007.
[8] Fejzullah Hadžibajrić,Putopisi i nekrolozi,MOS, Stockholm, 2003.
[9] Glasnik, VIS-a, 37, 5-6, Sarajevo, 1974.
[10] Glasnik, VIS-a u SFRJ, god. 17, Sarajevo, 1964.
[11] Anali 4, Sarajevo, 1976.
[12] Glasnik, VIS-a u FNRJ, god. 3, Sarajevo, 1952.
[13] Hadž iz Bosne, str. 137.
[14] Isto, 143.
[15] Dr. Zuhdija Adilović, Svjetlost istisnske spoznaje o temeljima vjere, str. 32.
[16] Fejzullah Hadžibajrić, Putopisi i nekrolozi, str. 62.
[17] Hadž iz Bosne, str. 173.
