Piše: Safet Kadić / Saff, br.332
Život Bošnjaka na svojoj rodnoj grudi, u svojoj postojbini, u svome vatanu, u svojoj domovini, stoljećima se odvija pod “podrazumijevajućom prijetnjom”. Ovu efektnu sintagmu nalazimo u jednoj obimnoj studiji u kojoj se kritički analizira negativna percepcija Bošnjaka u Andrićevu književnom djelu, a koju je tokom agresije i genocida u Sarajevu napisao profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, rahm. Muhsin Rizvić. Samo desetak godina ranije profesor Rizvić nije uočavao velikosrbsku “podrazumijevajuću prijetnju” u svojoj interpretaciji i tekstualno-komparativnoj studiji o strukturi “Gorskog vijenca” crnogorskog vjerskog i državnog poglavara P. P. Njegoša, koji je bio Andrićeva inspiracija i zajedno sa njim i Vukom Karadžićem činio književno-kulturni tronožac velikosrbskog “svetog trojstva”.
Kao mali balkanski narod, Bošnjaci su se ironijom tragične sudbine našli na putu francuzko-englezko-ruskih imperijalnih težnji i hegemonističke volje, kao i europskog antiturskog i antiislamskog naslijeđa. Oni su postali najobičnija sitna moneta za podkusurivanje dvihu suprotstavljenih geostratežkih volja i njihova kolateralna šćeta, o čemu najočitije svjedoči Berlinski kongres 1876. godine. Uloga evropsko-ruske hrišćanske produžene ruke na Balkanu namijenjena je Srbima, uz asistenciju Hrvata, koji su na toj idejnoj osnovi stvorili velikosrbski projekat “mesijanskog poslanstva” radi svoje dominacije ovim prostorom. Kao nagradu za vjernu službu osnovali su im i državu, tzv. versajsku Jugoslaviju 1918. godine. Nema ko da odsiječe tu ruku, ogrezlu u krvi, da parafraziramo autora zloslutnog romana “Nož”, Vuka Draškovića. Naime, ovaj posrbljeni istočnohercegovački vlah i zakleti sljedbenik osuđenog i likvidiranog ratnog zločinca Draže Mihajlovića, početkom devedesetih godina, zagrmio je iz Beograda na Bošnjake Sandžaka, koji su se prvi počeli komešati kada je europska demokracija zakucala na vrata Titine Jugoslavije, uputivši im rezolutnu prijetnju da će svakome koji digne muslimanski bajrak biti odsječena ta ruka. Nedugo potom svetosavski Dražini i Vukovi Srbi ne samo da su počeli odsijecati bošnjačke ruke nego i bošnjačke glave, u skladu sa riječima svoga vođe i idola, koji je prije pedesetak godina pisao:
„Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (Bošnjaka muslimana, op.a.). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete naći niti jednog Turčina (Bošnjaka, op.a.), nećete naći ni njihova groba, ni jednog šiljka (džamije s munarom, op.a.), jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda… To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke (Bošnjake, op.a.) iz ovih krajeva. Nijedan musliman neće među nama ostati.“
Draža je crpio inspiraciju i iz Njegoša, kao i sve predhodne i potonje generacije, kod kojeg se, kao crkvenog i svjetovnog crnogorskog poglavara, kako navodi Pero Slijepčević, “religija prožela i smešala s epopejom”. „Sva radnja Gorskog vijenca odigrava se na četiri verska praznika: iznošenje krstova o Trojčinu-dne na Lovćenu; Sabor o maloj Gospojini; Božić; Nova godina. Uistinu, naši narodni dogovori i jesu se održavali tako o crkvenim saborima oduvek, osobito u tursko vreme“, piše Slijepčević.
Njegoš pod Turcima podrazumiva i Bošnjake. “U 4. stihu Turke poredi sa životinjama koje se kote, a ne rađaju, a u stihu 685. islam naziva đavolom. U 701. stihu islam naziva krvničkom vjerom, a u februaru 1943. godine četnici su u Sandžaku zaklali 601 dijete. U stihu 858. Njegoš poziva na rušenje džamija i munara i četnici su ga poslušali, godine 1943. nisu ostavili nijednu džamiju na teritoriji zapadnog Sandžaka. U stihu 1143. pominje „svečanu kobilu“, a misli na poslanika Muhammeda, a.s., a u 1778. stihu Turke/Bošnjake naziva „pasjim narodom“, a onda uzvikuje „…i sve turske kule i džamije, da naš Pazar ne smrdi nekršću…“ U stihovima 2723 do 2784., Njegoš govori: „sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskog uha do trupine, ali razvaline“. I nakon svega, Njegošem se kunu komunisti, nacionalisti, pravoslavlje, ali najviše četnici prije svakog klanja i pohoda na muslimanska sela.”
Zadojeni takvim idejama pravoslavnog fundamentalizma i netrpeljivosti, krvožedni bojovnici nemilosrdno su zgazili i zdrobili bošnjačke kosti zajedno sa njihovim identitetom. (Pjesnik bi rekao: nema ruke, ljiljan bijeli da ubere, iz lobanje što im niče) Predsjednik države, koja je u najmanju ruku saučesnik genocida nad Bošnjacima, Tomislav Nikolić, nedavno na jednoj uteleviziji, u maniru krajnjeg prezira i negatorskog odnosa prema Bošnjacima i ovlašnog kajanja, kao da se desio neki nesretan slučaj, a ne genocid, kao najstrašniji zločin protiv čovječanstva, licemjerno kaže: Srbija tuguje za Srebrenicom! Kakva srbska laž! Kakva podlost! Kakav cinizam! Kakavo bezčašće! Kakva provokacija i uvreda Bošnjaka!
Nije bilo snažne bošnjačke ruke da zamahne svojom sabljom i odupre se ovom programiranom planetarnom pogromu i televizijski prenošenom genocidu, jer je bošnjačku desnicu ruku odsjekao osmanlijski sultan produženom rukom svoga seraskera, poturčenog ličkog Srbina, Mihajla Latasa (alias Omer-paša Lutvi), 1850. godine. Drugu im je odsjekao austrijski cesar produženom rukom svoga generala Josipa Filipovića 1878. godine, a nezaštićenu bošnjačku glavu do mile volje mrcvarili su velikosrbski hegemoni, izpirali im mozak i brisali pamćenje sve do genocida 1992. do 1995. godina. Njihovim glavama, kako su prenijeli ratni mediji, i doslovno su se igrali lopte dvojica Fočaka, odnosno šutirali kao fudbalsku hloptu odsječenu glavu jednog Bošnjaka, jedan doratni profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Vojislav Maksimović i Karadžićev ministar informisanja Velibor Ostojić. („Muslimanski bajrak” u kontekstu gornje Draškovićeve izjave simbolizirao je probuđenu svijest Bošnjaka o svom nacionalnom identitetu)
Ništa, čini mi se, bolje i ekspresivnije ne ilustrira stanje svijesti kod Bošnjaka do prid samu srbsku agresiju i genocid od jednog iskrenog pokajničkog svjedočenja, jedne potresne ljudske izpovijesti i intimne katarze jednog Bošnjaka, predratnog mladog fočanskog profesora književnosti, a ratnog reportera i postratnog književnika, objavljene prije nekoliko godina u jednom magazinu u Americi. O postgenocidnom položaju Bošnjaka u vlastitoj domovini govori i činjenica da taj tekst nije objavljen u BiH, nego vani:
„Tek u ratu postao sam svjestan historijsko-političke upotrebe crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša, čiji sam ja „Gorski vijenac“, kao profesor književnosti, godinama mladalački ambiciozno i poletno približavao srenjoškolcima, kako je to od mene tražio nastavni program, izgovarajući jednu petinu ovog epa i napamet. Dakle, ja sam prije dvadeset i pet godina ispred table učenicima, svijetla obraza, recitovao sve one stihove kojima Njegoš poziva na „čišćenje zemlje od nekrsti“ i tako upoznavao mlade ljude srpske nacionalnosti sa onim šta im je činiti u budućnosti, kao što to danas rade prosvjetni radnici u Republici Srpskoj pa njihovi srednjoškolci dolaze na nogometna utakmice u Sarajevo sa transparentom „Nož, žica, Srebrenica”. Njegoš svojim stihovima decenijama poziva Srbe da kolju muslimane kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a kasnije da žive samo Srbi u jednoj državi. Dakle, sve nesrbe treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati – traži Petar Petrović Njegoš, kojeg sam ja u moje vrijeme citirao na sav glas!
Ovakvo znanje i shvaćanje ambicioznog mladog fočanskog profesora književnosti nije došlo niodkuda, nije palo s neba, nego je sticano od svojih profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je studirao, a među kojima je i naprijed citirani profesor Muhsin Rizvić, koji je u vrijeme dok je studirao ovaj Bošnjak, pisao:
„Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša predstavlja najznamenitije djelo našeg romantizma. Magistralno pjesničko stvoreno, ovo djelo vrhuni u našim književnostima svojom apoteozom slobodi, svojim humanitetom pojma dobra suprotstavljenog pojmu zla, pravom čovjeka i naroda na sopstvenu egzistenciju. Ono se kristalizira kao mudrost pjesnikovog iskustva i dalekovidost njegovog duha i filozofskog spoznanja, iz kojeg svako pokoljenje može da pronalazi i preuzima poruke za sebe i svoj život u svome prostoru i vremenu.“
I ostali njegovi profesori su bili sve same perjanice i bajraktari šovinističkog antibosanskog genocidnog projekta stvaranja RS i najistaknutiji članovi ratne terorističke zločinačke organizacije SDS, kao najbliži Karadžićevi saradnici iz najužeg rukovodstva: Slavko Leovac, profesor antičke književnosti i predsjednik političkog savjeta SDS, Ljubomir Zuković, profesor epske guslarske književnosti i Karadžićev ministar obrazovanja, šekspirolog Nikola Koljević, kasnije predsjednik “genocidnog entiteta”, te naprijed spomenuti Vojislav Maksimović. Značajnu ulogu igrao je i Aleksa Buha, Karadžićev ministar inostranih poslova, a Ekmečićev pulen i zemljak iz nevesinjskog kraja. Na tom fakultetu postojao je svojevrstan velikosrbski tabor kao iztureno odjeljenje SANU i ideoložki centar velikosrbskog projekta, kojim je vješto iz sjene, poput sicilijanskog kuma, koordinirao historičar Milorad Ekmečić, kao priznata siva eminencija.
U svojstvu balkanskih izvršilaca sistematskog progona, ubijanja, pljačke i terora, ugnjetavanja i asimilacije, jednom riječju genocida, za nepuna dva stoljeća Srbi su uzpili podpuno razpametiti i dezorijentirati Bošnjake, do tada najmoćniji narod na Balkanu. Pokidane su im niti kontinuiteta, izbrisano povijestno pamćenje i destruiran svijest o svome identitetu. Zabranili su im nacionalni ime i nagonili da liče na njih, a sami sebe mrze i kandžijaju. Čak i u Titino vrijeme, uzprkos antifašističkom opredjeljenju i partizanskoj borbi te deklarativnim odlukama ZAVNOBiH-a, nisu mogli vratiti svoje historijsko etničko ime Bošnjak i ostvariti nacionalnu ravnopravnost u zajedničkoj državi. Bošnjacima su ostavljene tri opcije da se izjasne kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni. Onaj ko se tada nije izjasnio kao Srbin ili Hrvat nije mogao računati ni na kakvu društvenu ulogu ili važan posao, posebno državni. Uz to je išlo da moraju biti oženjeni Srbkinjom. Tako je bilo sa svim Bošnjačkim političarima ili drugim uzpješnim ljudima, književnicima, slikarima, profesorima, oficirima, sportistima. Djeca su morala imati “neutralna” imena kao što su Nenad, Srđan, Danko, Zlatko i sl., a ako su im, kojim slučajem, “zaostali” roditelji dali neko muslimansko ime, kao Mehmed, koristio se isključivo nadimak ili hipokoristika Meša. Svoje ime neki su na kraju platili i glavom, poput Hamdije. Političku podobnost morali su dokazivati jedenjem svinjetine i trošenjem alkohola. Kao tipičan primjer može poslužiti jedan pridratni banjalučki Bošnjak Ismet, koji je, po svjedočenju njegove snahe, ličke Srbkinje, za svaki praznik napadno i ponosno okretao na ražnju krme u avliji stare porodične kuće i slavio sa uzvanicama. Zato je njegov sin, romantičnog talijanskog imena, bio podoban za velikosrbsku DB, koji je revnostno, po nalogu beogradske centrale, supertajno izsljeđivao izfabricirani slučaj “Agrokomerc” i Fikreta Abdića, a osobito Hamdiju Pozderca, da bi nakon srbske agresije i genocida dogurao do Dodikovog glavnog tužioca u “entitetu masovnih grobnica”. Javnosti je dobro poznato kako je završio Fikret, a kako Hamdija.
Nakon odlazka Turaka i dolazka drugih osvajača, bošnjačko ime su im zanijekali tokom posljednja dva stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući na njihovu zemlju, njihove duše i njihove živote. Nemoćnim i poraženim Bošnjacima oni su krojili sudbinu, nadivali im i mijenjali ime po svom nahođenju i potrebama držanja u pokornosti, izpirali mozak, potirali historijsko pamćenje i povremeno pušćali krv. Zato je danas krajnje licemjerno, zlurado pa i genocidno podmetanje Bošnjacima da „je ovaj narod više puta mijenjao nacionalno ime“, kako je nedavno napisao Bosanac po rođenju, a velikosrbin po opredjeljenju i ubjeđenju, Nenad Kecmanović. Iako se danas možda može razumiti neznanje većeg dijela srbske populacije da po današnjoj Srbiji hodaju po bošnjačkim kostima, da ne znaju za strašne zločine svojih predaka u ne tako davnoj prošlosti da bi se dokopali njihove zemlje, imetka i ukupnog materijalnog i kulturnog naslijeđa, to se ne može reći za Kecmanovića, osim kao namjera zlurade provokacije i vrijeđanja Bošnjaka sve do negacije. Sve ove i brojne druge činjenice o Bošnjacima dobro znade i taj nekadašnji Sarajlija, univerzitetski profesor sa Fakulteta političkih nauka, odakle su i kasnije četničke vojvode V. Šešelj i N. Poplašen, a sada po dobrovoljnom izboru Beograđanin i ideoložki i politički mentor M. Dodika, Nenad Kecmanović, “Prota”, kako su ga zvali neki znanci iz njegovog uzkog kruga. Za njega se ne može reći da ne zna! Zna on dobro da je baš njegov narod najviše kumovao što „je ovaj narod (Bošnjaci) više puta mijenjao nacionalno ime“. Ono što je Ekmečić bio na FF, to je Kecmanović bio na FPN.
Do koje mjere su velikosrbski hegemoni i prije genocida bili pogazili i zdrobili bošnjački identitet i samopoštovanje Bošnjaka ilustruje jedna, danas već poslovična, izjava nekadašnjeg profesora sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Stolčanina Esada Ćimića, izrečena na televiziji prid popis stanovništva 1971. godine i grčevite političke borbe Bošnjaka da dobiju ravnopravan status sa ostalim narodima u Jugoslaviji i da im od hegemona bude priznat nacionalni identitet, makar pod imenom Musliman. Ćimić je tim povodom na televiziji izjavio da nacija nije košulja koja se može mijenjati po potrebi i da će on ostati Hrvat, da živi u miješanom braku sa muslimankom Melihom, i da mu je rođeni brat Osman – Srbin. Iz današnje perspektive normalan čovjek citiranu izjavu Esada Ćimića može okarakterisati jedino kao političku egzibiciju, čemu je on bio itekako sklon i naširoko poznat, ili kao znanstvenu i intelektualnu nebulozu. Kao današnji Ćimićev pandan doima se Hidajet Čehić.
Duhovno i materijalno razbaštinjenje i denacionalizacija Bošnjaka provodilo se neskriveno u okviru zvanične državne politike u obadvije Jugoslavije, putem osnovnih državnih poluga: vojske i policije, administracije, školstva i medija. Te državne službe od 1918. godine bile su rezervisane samo za Srbe. Čak i obični seoski načelnik Bošnjak, u čisto bošnjačkim sredinama, u sred Bosne, morao se javno deklarirati kao Srbin. Na to bi ga svako jutro u uredu podsjećao njegov podvornik, nepismeni dojučerašnji kmet riječima: Pomozbog, Srbine! Hoćemo li danas srbovati? mada ni sam nije znao šta to znači, ali je za to bio nagrađen parama srbskog kralja. Ništa se nije promijenilo ni za Titina vakta u toj sredini. Potomak toga kmeta i četničkog vojvode, kao nastavnik historije, naredio je 1962. godine na kraju časa svojim učenicima šestog razreda da sutra ne smiju doći u školu dok od svojih roditelja ne dobiju odgovor da li su oni Srbi li Hrvati, jer “ne mogu biti neopredijeljeni”. Može se samo zamisliti kakve je strašne ožiljke na nevinoj dječijoj duši ostavio taj događaj, ali i u svijesti njihovih roditelja. Ili, na primjer, mobilizirane Bošnjake u vojsku SHS kraljevine 1919. godine na granicama nagonili su da zajednički skandiraju: Mi smo Srbi i srbskoga roda. Mi čuvamo Srbiju i srbstvo. Da bi ih primorali na to, satima su ih svakoga dana držali postrojene na banatskoj košavi dok bi ih kaplari ivovim prutom s leđa udarali po promrzlim ušima, a u gluho doba noći jednog po jednog “ćebovali”.
Treba stalno ponavljati da postgenocidno uzpravljanje Bošnjaka nije moguće brez zaustavljanja procesa defetizma i samonegacije koje im podmeću i nameću krvni neprijatelji, počinioci genocida i njihovi mentori. Za oslobađanje zarobljenog uma Bošnjaka i otvaranja procesa afirmacije i samopoštovanja te skidanja povijestnih srbsko-hrvatskih okova potrebna je gola istina i jasna svijest o sebi i drugima u vremenu i prostoru, jer velikosrbski i velikohrvatski hegemoni ne mogu nikako da se naviknu i prihvate Bošnjake kao ravnopravnog političkog partnera i kao narod, dostojan za plodotvornu saradnju i poželjan suživot. Zato danas sapete bošnjačke ruke i bošnjački zarobljeni um moraju biti oslobođeni da bi se u savremenom geopolitičkom kontekstu amortizirale i odbacile neprijateljske težnje užeg i šireg okruženja i stvorilo uporišće za svoj bioložki, kulturni i duhovni obstanak na svojoj povijestnoj zemlji, na kojoj su vijekovima razsijavali svoj zemni prah i sedimentirali supstancu svoga duha. Dezorijentirana i jalova bošnjačka postgenocidna politika ne samo da je urušila poziciju Bošnjaka izpod nivoa mirnodobskog političkog partnera dojučerašnjih neprijatelja, nego je prokockala i one ostvarene domete odbranbeno-oslobodilačkog rata. SDA je najbolji primjer za to, čije se rukovodstvo ponaša kao korumpirana klanovska družina, a ne odgovorna državotvorna politička partija. Iako ima drugi izborni rezultat dozvolili su da ih separatistička srpsko-hrvatska osovina, uz pomoć lažnih, demagožkih boraca za prava građana, pregazi i sramno izbaci iz vlasti kao ofucani otirač. Umjesto da čelništvo, ako ima imalo obraza, podnese ostavku i hitno sazove vanredni kongres, pogotovo što se sami promovišu u nosioca i zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa, oni na mizeran način čuvaju stečene pozicije. Tako su bez ikakvog razloga ponizili i Bošnjake, kamčeći od nadobudnih boljševika mrvice vlasti, umjesto da se hrabro povuče u opoziciju i pokuša da sruši ovakvu antibosansku vlast na slijedećim izborima. Umjesto ostavki i vanrednog kongresa nakon ovakvog sramotnog poniženja, oni čak odgađaju i ranije predviđeni redovni kongres. Tihić se vadi i čak zamlaćuje javnost navodnim pobjedama SDA na lokalnim izborima, mada je očigledno da tu SDA nije imala nikakvu ulogu, jer su se ljudi opredjeljivali za ljude, a ne stranku. Pa da i nije tako, oni su izgubili državnu vlast i tako ostavili na cjedilu svoje nezaštićene glasače, njih nekoliko stotina hiljada, pretežno Bošnjaka. Umjesto da Tihić, kao pravi vođa, časno prihvati poraz od spretnijeg i podnese ostavku, on se ponovo kandiduje za predsjednika na skorašnjoj konvenciji stranke. Zato je moguće da Dodik protekle srijede u intervjuu za državnu televiziju presretne pitanje novinara kako vidi BiH u budućnosti brzopletom upadicom: Trideset peta! Za podsjećanje: Dodikova Srna plasirala je u ponedjeljak nevješto skrojenu vijest da su ruski eksperti, prema navodnim obavještajnim saznanjima iz američke CIA-e i ruske obavještajne službe i po predviđanjima Z. Bžežinskog i S. Hantingtona o geopolitičkom uztrojstvu Europe 2035. godine, napravili kartu po kojoj će BiH biti podijeljena između Hrvatske i Srbije. Što je babi milo, to joj se i snilo! Kao da je to prazan prostor! Kao da to nije povijestna zemlja i domovina njenog autohtonog naroda Bošnjaka. Pod predpostavkom da bi se bosanski Srbi i bosanski Hrvati složili sa takvom solucijom, ništa se ni ne nagovješćuje šta bi bilo sa dva miliona njenih građana Bošnjaka. Sudeći prema posljednjim događajima u Generalnoj skupštini UN, gdje je povodom novogodišnje proslave po julijanskom kalendaru zaorila koračnica ‘Marš na Drinu’, a zapljeskao joj je i sam generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon nekima nije strana ni bojazan od naprijed spomenutog nezamislivog scenarija. Ostaje da se vjeruje da on, možda, nije znao da su uz “Marš na Drinu” izpraćane četničke horde, koje su počinile velike ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini.
Zato kao jedina nada ostaje pitanje hoće li mnogobrojna bošnjačka nevladina udruženja i pokreti civilnog družtva, poput Svjetskog bošnjačkog kongresa, odškrinuti vrata spasa. Drugim riječima, otvara se pitanje hoće li Svjetski bošnjački kongres biti još jedan bošnjački postgenocidni pucanj u prazno ili sudbonosna, dugo očekivana prekretnica, pitanje je na koje odgovor ne bi trebalo dugo čekati ako se uzmu u obzir ambicije koje je ovaj forum postavio prid sebe. Živi bili pa vidili!
Spomenik žrtvama genocida u Sarajevu
Nakon najave iz Istočnog Sarajeva da će se na Zlatišću, na sjevernim padinama Trebevića, okrenutim prema gradu Sarajevu, graditi veliki krst i memorijalna crkva, ni sarajevski (demokratski) Srbi neće ostati dužni Karadžićevim, paljanskim (genocidnim) Srbima u pogledu izgradnje spomenika u Sarajevu. Na inicijativu esdepeovskog dopredsjednika Federacije BiH iz reda srbskog naroda, Svetozara Pudarića, esdepeovski gradonačelnik grada Sarajeva iz reda bošnjačkog naroda, Alija Behmen, podpisao je protokol o izgradnji spomen-obilježja na Kazanima, nešto istočnije od Zlatišća, za 29 ubijenih Srba, stradalih od bošnjačke ruke u obkoljenom gradu, koji su četiri godine pod obsadom držali Karadžićevi Srbi. Dok većina Sarajlija namjeru paljanskih Srba o gradnji spomenika doživljava kao čistu postgenocidnu prijetnju i provokaciju, dotle se izkazuje neskriveno razumijevanje i opravdanje za izgradnju spomen-obilježja na Kazanima, ali i upućuju zamjerke vlastima što i nakon 17 godina od rata nisu ništa poduzele da se oda poštovanje i izgradi jedinstveni spomenik u obliku bijelog obeliska, na kojem bi bila izpisana imena svih 11.600 ubijenih Sarajlija, nevinih žrtava Karadžićevih Srba u sarajevskom genocidu, među kojima su svakako i onih 29 Sarajlija srbske nacionalnosti. Pašovićeva “crvena linija” sadrži 11.600 crvenih stolica za sve ubijene Sarajlije, svih etničkih grupa, među kojima i sarajevskih Srba, uključujući i onih 29 žrtava stradalih od bošnjačke ruke. Jer, sve nevine žrtve su žrtve i zaslužuju svaki pijetet. Ubila ih je ona ista antibosanska ideja izključivosti, netrpeljivosti i mržnje. Pritom su ovi sarajevski Srbi dvostruko tragični. Zato što su bili izloženi granatama kao i drugi Sarajlije, ali od “svojih”, i što su nastradali od onih od kojih su očekivali zaštitu. Paradoks je i u tome što su sarajevski Srbi bili uračunata kolateralna šćeta Karadžićevih (paljanskih) Srba, što je jasno naznačio Mladić u onoj presretnutoj ratnoj naredbi pukovniku Vukašinoviću da “tuče Velušiće, jer tu nema Srba mnogo”. U njoj se nepobitno odkriva zločinačka genocidna namjera za ubijanje civila, građana Sarajeva, dominantno Bošnjaka, ali i jasno razodkriva svijest da će u granatiranju Sarajeva neminovno stradati i Srbi.
Ali postoji i ogromna razlika među sarajevskim žrtvama, koja se ne ogleda samo u enormnoj razlici u broju, nego i u samom karakteru njihova stradanja. Onih 11.600 Sarajlija civila stradalo je tokom četverogodišnjeg danonoćnog granatiranja nezaštićenih civila u obsjednutom i trostruko opasanom gradu, kao dijelu organiziranog paradržavnog genocidnog projekta “genocidnog entiteta” RS o uništenja Bošnjaka i okupaciji cijele BiH. Glavnim akterima ovog genocidnog projekta, kao najtežeg zločina protiv čovječanstva, sudi se u Međunarodnom tribunalu u Hagu, od kojih je komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa, Stanislavu Galiću, izrečena pravomoćna presuda doživotnog zatvora. Onih 29 sarajevskih Srba ubijeno je kao samovoljni eksces jednog odmetnutog komandanta 10. brdske brigade na odbranbenoj liniji grada baš od spomenutog Zlatišća, priko spomenutih Kazana do Lapišnice prema Palama, Mušana Topalovića Cace. Za taj svoj samovoljni čin i privatni rat najviši vrh državne vlasti Republike BiH pripremio je i proveo akciju hapšenja odmah nakon saznanja o zločinima, u kojoj je on počinio još jedan zločin, mučki ubivši sedam pripadnika policije, ali je i on, kako se tada šuškalo u novinarskim krugovima, nakon hapšenja također ubijen pod još nerazsvijetljenim okolnostima.
Kantonalnu vlast niko ne spominje možda i zato što je esdepeovska predsjednica Skupštine Mirjana Malić, majka Nebojše Malića, navodnog Dodikovog plaćenika, koji živi u Kanadi i na svojim web-portalima veliča “entitet masovnih grobnica” i četništvo. U svemu tome je najpikantnija činjenica da je njen esdeaovski dopredsjednik svojevremeno bio prvi čovjek tajne policije AID-a, nekadašnje državne agencije za iztraživanje i dokumentiranje zločina.
