Piše: Safet Kadić
Bosanskohercegovačke vlasti moraju odlučno stati ukraj nelegalnoj promjeni izvornih bosanskih toponima. Bosanski toponimi ili imena mjesta i drugih geografskih pojmova su supstanca bosanskog duha i jezika sedimentiranih na zemlji Bosni. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi njegovi spomenici. Jezička baština pohranjena u toponimima najizvornije svjedoči o postojanju jednog naroda na svojoj rodnoj grudi. To je nezamjenjivi biljeg obitavanja u svojoj postojbini, na svojoj zemlji, na plemenitoj. Stoga se toponimi svrstavaju u prvorazredno i neotuđivo civilizacijsko blago svjetskog naslijeđa pod zaštitom UNESCO-a. Kako sačuvati izvorne bosanske toponime, odnosno tradicionalna narodna imena bosanskih naselja i drugih geografskih naziva – ravno je pitanju kako sačuvati Bosnu i kako u njoj opstati, jer toponimi su izraz bosanskog duha bosanske tradicije i kulture i kulturnohistorijski spomenici prvog reda. Na to pitanje moraju urgentno odgovoriti nadležni državni organi ako imaju imalo odgovornosti prema narodu i njegovom kulturno-historijskom naslijeđu i ako se žele legitimirati kao civilizovana vlast, dostojna ravnopravnog tretmana u međunarodnim odnosima.
Falsifikovanje i povijesti i zemljopisa
Sa barbarski promijenjenim toponimima ne može se u Evropu. Ne treba posebno naglašavati da je promjena toponima besprimjerni čin nasilništva nad duhovnim i kulturnim naslijeđem neke zemlje i naroda, ravan agresiji, jer poznato je da okupatori i hegemoni prvo posegnu za promjenom toponima kako bi genocidno zbrisali sa lica zemlje i zatrli svaki trag postojanja autohtonog stanovništva. Po tome se svaka vlast i svaki režim najjasnije detektiraju i identificiraju kao okupatorski i hegemonistički. Ne postoji u svijetu primjer vandalizma ravnog onom beskrupuloznom posrbljavanju bosanskih gradova pred očima cijelog svijeta, izvršenom tokom posljednje srpske agresije 1992 -1995. u okupiranom dijelu Bosne i Hercegovine, nazvanom „republika srpska“. Kao što je općepoznato, na cijelom tom prostoru gdje su Srbi uspostavili apsolutnu vlast ne samo da su mijenjani izvorni toponimi (npr. Bosanski Novi u Novi grad, Donji Vakuf u Srbobran, Skender-Vakuf u Kneževo, Foča u Srbinje, itd.), nego su kod svih toponima kod kojih je postojao epitet bosanski, zamijenjen epitetom srpski (srpski Brod, srpsko Sarajevo, itd.). Bosanskom Aleksandrovcu kod Laktaša nije dodat epitet srpski, ali je ostao i bez epiteta bosanski. Sada je samo Aleksandrovac. Treba samo pogledati šta je urađeno sa imenima ulica i trgova u Banjaluci. Tu su posthumno naseljeni srpski carevi, knezovi, vojvode, hajduci i dr. koji nemaju nikakve veze s Bosnom, a nađe se i pokoji Bosanac kao što su Kočić ili Pelagić. Nije sačuvan niti jedan izvorni tradicionalni bosanski gradski naziv niti išta što upućuje da se ovaj grad nalazi u Bosni, da su ga osnovali i u njemu živili Bošnjaci, nego je sve srbijanizovano gore nego da se nalazi u Šumadiji. Ako su već nastojali da izbrišu svaki trag života onih Bosanaca koji su ga osnovali, a koje su protjerali iz njihove Banjaluke, ako nisu htjeli ostaviti nikakav spomen na Bosanca Ferhat-pašu Sokolovića zato što je musliman, mogli su bar dati prostor velikom bosanskom kralju Tvrtku, koji je bio bogumil i imao je nešto i nemanjićke krvi, a u najtežem periodu za Rašku bio i kralj Serbljem. Tako su te vlasti pokušale falsifikovati i povijest i zemljopis, nastavljajući tamo gdje se stalo u Kraljevini Jugoslaviji (promjena imena Varcar-Vakuf u Mrkonjić-Grad po kralju Petru I Karađorđeviću). Upravo postupak karadžićevskih vlasti da promijene dotadašnje izvorne nazive bosanskih mjesta u onim dijelovima Bosne gdje su silom uspostavili svoju vlast tokom agresije, najjasnije ih identificira i eksponira kao okupatore, odnosno nedvosmisleno upućuje na okupatorski karakter te vlasti.
Slično stanje je i na prostorima bivše tzv. Herceg-Bosne. Neke ulice nose imena čak i nekih kolovođa agresije na BiH. U tom kontekstu se može posmatrati i svojevremena promjena prastarog naziva Duvno u Tomislavgrad. S tim ne treba brkati promjenu imena Lištice u Široki Brijeg jer je obavljena po potpuno legalnoj proceduri i na temelju zakona koji je donijela Skupština SRBiH 1991. godine. I pored brojnih nastojanja u tzv. zapadnom Mostaru stanje se ne mijenja. Zalud vapaji starosjedilaca Mostaraca, kao uostalom i Stočana, Busovljaka i dr.
Narušen višemilenijski kontinuitet života
Na područjima gdje je nakon agresije opstala bošnjačka većina stanje je tragično ili u najmanju ruku žalosno. Drsko se mijenjaju imena mjesta čak u samom srcu ove zemlje. Višemilenijski kontinuitet života, od toga milenij i po Slavena, Bošnjana, Bošnjaka u Sarajevsko-zeničkoj kotlini, kao samom srcu Bosne i jezgri prvotne i buduće bosanske države, u povijesnoj literaturi označenoj i poznatoj kao „prva Bosna“, potom ponekad kao „prava Bosna“ ili Kulinova Bosna, iz koje se potom uzdigla Tvrtkova Velika Bosna, – ovakvim bezobzirnim postupcima, čak i nekih bosanskih medija, ozbiljno je narušen i ugrožen. Treba podsjetiti da je ovo područje poznato i kao sjedišće i obitavališće prvotnih bosanskih banova iz predkulinovog vremena, sa ovoga područja je i čuveni stećak iz Zgošće kod Kaknja, najljepši i najukrašeniji stećak od svih stećaka srednjevjekovne Bosne, koji se posljednjih stotinjak godina čuva u lapidariju Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Na ovom području nalaze se i prijestolni gradovi bosanske države, kao i vatan i stolno sjedišće bosanske vladarske dinastije Kotromanića (Visoki, Bobovac), zatim sjedište vrhovnog bogumilskog poglavara „heretičke“ vire bosanske – Dida bosanskog u Milama itd.
Neizbrisivo svjedočanstvo o naseljima i porijeklu stanovništva ovog područja krajem dvadesetih godina proteklog stoljeća ostavio je srpski etnograf Milenko S. Filipović u nezaobilaznoj etnološkoj studiji Visočka nahija. Toponimi koje on bilježi tipično su bosanski i potpuno u duhu bosanskog narodnog jezika, kao što su: Okolišće, Selišće, Šćit, Igrišće, Mostišće, Vignjišće, Podrašće, Guvnišća, Bojišća, Bogošće, Vinišće, Pišćetovo Brdo, Bašćica, Korišćak, Repišće, Koprivišće, Šćitari, Broćišća, Papratišće, Krušćica, itd. Nažalost, o kakanjskim i zeničkim toponimima, kao i većini bosanskih područja nema ovakvih studija. Ponešto bi se, možda, moglo doznati iz dijalektološkog materijala koji neobrađen čami u depou Zemaljskog muzeja u Sarajevu već više od stotinu godina. Radi se o dijalektološkom ispitivanju bosansko-hercegovačkih govora na temelju kvestionara od 150 pitanja pod naslovom: Pitanja o govoru prostoga naroda, koji je provela Zemaljska vlada BiH 1897. godine u saradnji sa tada vodećim slavistima Milanom Rešetarom i Vatroslavom Jagićem. Ali gle čuda: anketari su popunili upitnike za 215 većih naseljenih mjesta, odnosno govornih areala iz cijele Bosne i Hercegovine, ali ne postoje ispunjeni upitnici za ključna mjesta u samom srcu Bosne: za Zenicu i Kakanj. Da li su uopće postojali, ako jesu – gdje su, a ako nisu – zašto nisu?! Za jedno današnje kakanjsko naselje M. S. Filipović kaže: “Nepravilan je zvanični naziv ovog sela: Doboj. Narodni je naziv Dobuj. Stariji ljudi govore: Idem u Dobuje“. Istražujući bosanske narodne govore prije tridesetak godina i sam sam zabilježio da običan svijet isključivo govori Dobuje. To bi morao znati i sadašnji općinski načelnik u Kaknju, jer prema Filipovićevom svjedočenju njegova porodica vodi porijeklo baš iz tog mjesta.
Glasovna sekvenca – šć
Toponimi ovoga područja najvećim dijelom uspili su sačuvati tipično bosanske oblike, koji sadrže specifičnu glasovnu sekvencu -šć- sa izvornim tzv. šćakavskim oblicima iz bosanskog narodnog jezika na svim položajima u riječi, na početku, u sredini i na kraju. Takvih izvornih bosanskih toponima ima još uvijek po cijeloj Bosni: od sarajevskih naselja Vogošća, Briješće, Pišćivode, opjevane rječice Mušćanice, preko već pominjanih visočkih, pa kakanjske Zgošće, Vrtlišća, Tršća, Rošćevine, Vardišća, zeničkog Bil(i)mišća, Gradišća i sela Mušćanice, zatim Selišća kod Viteza, žepačkog Vinišća do krajiškog Bišća i Liporašća, živiničke Višće Gornje i Donje i trebinjske Šćenice. Tu spada i hidronim rječice Šćona u Fojnici, ime planine Šćit u Rami, kao i brojni antroponimi poput prezimena Šćeta, Šeta, Šćavina i dr. Jezikom topologije rečeno na ovome prostoru se najbolje i najčešće očituje ova pojava, tu je njen domicil.
Svako će lahko uočiti da se u svakom od ovih toponima nalazi glasovna sekvenca -šć-. Nije ni čudo jer je to izvorna osobina narodnog govora u Bosni od naseljavanja Slavena u šestom stoljeću. Istu osobinu imaju i slovenski, te hrvatski kajkavski i dalmatinski, za razliku od istočnobalkanskih slavenskih jezika: bugarskog, makedonskog, srpskog i crnogorskog za koje je karakteristično da na istim pozicijama u riječima umjesto -šć- imaju -št- i po tome se odvajkada međusobno diferenciraju. Polazeći od eksplicitnog stava rodonačelnika srpske moderne lingvistike Aleksandra Belića da “nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim narodna osnovica književnog jezika”, pojednostavljeno govoreći ta Vukova Hercegovina ili vlaška Hercegovina, kako se tradicionalno naziva, na bosanski ikavsko-šćakavski jezik je nakalemila svoj ijekavsko-štakavski. U ovom konkretnom slučaju promjenom naziva mjesta Gradišće u Gradište, Okolišće u Okolište izvorno bosansko -šć- bezrazložno je zamijenjeno crkvenoslavenskim -št-. Neophodno je podsjetiti: kao što glasovna sekvenca -šć- u tretiranom toponimu pripada izvornoj bosanskoj narodnoj jezičkoj tradiciji, tako sekvenca -št- pripada srpskoj jezičkoj tradiciji naslijeđenoj iz crkvenoslavenskog kao izraziti amblem pravoslavlja. Tako su i riječi općeg značenja koje u bosanskom narodnom izrazu imaju oblike sa -šć- , npr. ognjišće, siromašćina, šćene, pušćenica, kršćenje štakavizovane u ognjište, siromaština, štene, puštenica, krštenje. Takvo pravilo nedvosmisleno ustanovljuje i Srpski pravopis iz 1995. precizirajući da su “srpskom izrazu su svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa”. Dakle, štakaviziranje bosanskih šćakavskih toponima predstavlja srbiziranje ili posrbljavanje bosanskih sela i gradova. Možda bi ovaj stav bio još potpuniji i jasniji kada bi se uzela u obzir i opaska srpske naučnice dr. Dušanka Bojanić da „Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe“.
Toponimi – najpouzdaniji izraz duha jedne društvene zajednice
Izvorni nazivi mjesta mijenjani su i Zakonom kao što je to učinjeno krajem osamdesetih godina kada je npr. u Konjicu naziv Orlišće zamijenjen sa nazivom Orlište, a naziv Grušća zamjenjuje se nazivom Grušča, u Gornjem Vakufu ukinuto mjesto Mošćani, u Fojnici se uvodi novi naziv naseljenog mjesta Tovarište, u Kalinoviku naziv Krušćica zamjenjuje se nazivom Kruščica, u Visokom naziv Okorišće zamjenjuje se nazivom Okolišće itd.
Zar treba podsjećati na općepoznatu činjenicu da jezička baština, pohranjena u toponimima kao sedimentiranim jezičkim spomenicima, najizvornije svjedoči o postojanju jednog naroda na svojoj rodnoj grudi. To je nezamjenjivi biljeg obitavanja u svojoj postojbini i neraskidiva veza sa rodnom zemljom. Jer toponimi su najizvorniji i najpouzdaniji izraz duha, identiteta, tradicije i kontinuiteta jedne društvene zajednice. U toponimima je sadržana i sačuvana ona supstanca duha izvornog domicilnog stanovništva u kojem je sadržana šifra njihovog identiteta i civilizacijski kod njihova postojanja.
U krivotvorenje, odnosno štakaviziranje izvornih bosanskih naziva mjesta beskrupulozno se uključio čak i “najtiražniji bh. politički dnevnik” koji slovi kao bošnjački medij i na toj floskuli svakodnevno ubire harač od svojih čitalaca, firmi i institucija po cijeloj Bosni, najvećim dijelom od Bošnjaka. Nedavnim falsifikovanjem imena zeničkog naselja Gradišće u Gradište te visočkog mjesta Okolišće u Okolište ovaj list je prevršio svaku mjeru. Umjesto da ispravi grešku, na koju mu je dobronamjerno skrenuta pažnja, glavni urednik toga lista podvaljuje da su ti oblici „preneseni u formi koja se službeno koristi“ i čak optužio „lokalne vlasti Zenice i Visokog“ za to. Tipično avazovski, reklo bi se. Zar nas to ne podsjeća na Karadžićevu ratnu propagandu da sami sebe granatiramo ili onu poučnu basnu o vuku i janjetu. Ovaj i drugi mediji slično postupaju i sa nazivom površinskog kopa kakanjskog rudnika Vrtlišće, otkrivenom prije tridesetak godina na mjestu zbrisanog sela istog imena, koje se u medijima sistematski pokršćava u Vrtlište. Nešto nizvodno rijekom Bosnom prema Zenici na udaru medija u posljednje vrijeme je lokalitet Mušćanica, kako ga narod naziva, mada je Zakonom iz 1986. utvrđen naziv Mošćanica, jedno od najstarijih bosanskih naseobina sa poznatim putovićkim arheološkim nalazišćem iz prahistorije, gdje su neki, zamislite, gradski zvaničnici Zenice (prvobitni naziv: Bróda) naumili graditi regionalnu deponiju smetlja. I tu je posljednjih godina otkriven površinski kop zeničkog rudnika.
Zašto su ove, naoko sitne, promjene u nazivima bosanskih mjesta tako važne, zapitat će se neki. U ovom slučaju ne radi se samo o pukoj promjeni naziva mjesta nego i o suptilnoj jezičkoj konverziji, koja je izraz velikosrpskih težnji za jezičkom asimilacijom Bošnjaka. Ako to radi „bošnjački list“, to nije ništa drugo nego zavjerenički podmuklo ispiranje mozga Bošnjacima u funkciji srpske hegemonije nad njima i završni udarac njihovom identitetu. Kao da je i ovaj list nastavio tamo gdje su Karadžići i karadžićevci stali?! Kao da štakaviziranje u funkciji velikorpske hegemonije i asimilacije Bošnjaka kao Srba “muhamedanske vjere” još nije prestalo. Slično se događa i sa ikavskim nazivima mjesta. Nekadašnja Kraljeva Sutiska nakon Karadžićeve jezičke „reforme“ postala je Sutjeska, a selo Poričani kod Visokog ijekavizovano je u Poriječane. O tome citirani etnograf M. S. Filipović doslovno svjedoči: “Selo se pominje dva puta u sidžilu sarajevskog mule i to kao Poričani“. No, sačuvani su tradicionalni ikavski toponimi kao što su Ričica, Virovi i Briznik na tom području, već spominjani zenički lokaliteti Bilino polje, Brist, Bil(i)mišće, zatim Bilobučje kod Travnika, Vinac kod Jajca, Bilalići u Ugljeviku, Drin u Fojnici, Bila kod Travnika i mnogi drugi po cijeloj Bosni i Hercegovini. Ima li ova zemlja snage da poštuje svoje zakone u ovoj osjetljivoj oblasti. U najkraćem, Zakon ima, ali caruje bezakonje. Stanje je postalo alarmantno i zato je neophodno skrenuti pažnju bosanske i svjetske javnosti, ali i nadležnih organa na dugogodišnju nedopustivu opću praksu krivotvorenja i uvođenja u javni opticaj nelegalno izmijenjenih izvornih naziva naseljenih mjesta i drugih lokaliteta, što predstavlja perfidan oblik zatiranja bosanskog duha, identiteta i tradicije, a to je samo drugi oblik genocida. Na taj način Bosance odvajaju od rodne grude, a svaki Bosanac je, baš kao i legendarni helenski junak Antej, bespomoćan bez tog spasonosnog dodira s majkom Bosnom. Nema ništa preče nego u ovoj zemlji vratiti dostojanstvo i imperativ istine, a protiv laži, falsifikata, obmana i prevara, bestidnosti i primitivizma. Istina je, kao i svaki lijek, gorka, ali zato ljekovita. Bez istine nema života u ovoj zemlji i zato je dužnost svakog Bosanca da reaguje na svaku laž ili falsifikat. Pogrešan navod lokaliteta Gradišće i Okološće samo je povod za reagovanje na bezobzirno falsifikovanje bosanske historije i geografije koje dovodi do dalekosežnih tragičnih posljedica. Kao što vidimo, nisu uvijek potrebni topovi da bi se zatrli toponimi i uništili gradovi, ponekad su dovoljna mnogo suptilnija sredstva i namjere. Dokle će prijeteća Karadžićeva štaka visiti nad bošnjačkim glavama poput Damoklova mača?
Tahte Džemšid, Sarajevo, Bagdad
U povijesti postoje brojni primjeri barbarskog uništavanja gradova, kao npr. rimsko razaranje Kartage i paljenje Aleksandrije, grčko razaranje Persepolisa, mongolsko razaranje Bagdada ili srpsko razaranje Sarajeva, itd. Historijski je cinizam i paradoks da je razoreni veleljepni iranski grad Tahte Džemšid ostao upamćen po imenu Persepolis, koje mu je dao osvajač i razaratelj, grčki car Aleksandar Veliki. Da ne bude zabune: to je onaj isti Aleksandar koji je mačem presjekao čvor kralja Gordije, umjesto da ga mudrošću i spretnošću razveže. Od tada u svjetskoj civilizaciji kao princip hara sila i nasilje nad razumom i mudrošću. Bagdad danas! Bagdad! Bagdad! Bagdad!
Titov Drvar, Pucarevo
Neslavno je završila „titoizacija“ gradova i ulica u bivšoj Jugoslaviji. Najgore je prošla crnogorska prijestolnica, čije je narodno ime Podgorica promijenjeno u lično Titograd, dok su svim drugim gradovima u republikama samo dodavani atributi Titov, kao što je Titov Drvar u Bosni. Sličnu sudbinu doživio je i bosanski Novi Travnik koji je preimenovan u Pucarevo po dugogodišnjem bosanskom komunističkom vlastodršcu Đuri Pucaru. Sila je silovita, ali nije dugovita, kaže narod.
Izvjetravanje Vitrenica
Nepobitno je da je pred našim očima izmijenjen naziv planinskog sedla između Viteza i Zenice, kuda prolazi “Titin put”, izgrađen sedamdesetih godina. Na saobraćajnom znaku u Vitezu, na raskrsnici prema Zenici starosjedioci svakog dana gledaju njima stran naziv Vjetrenica i pretpostavljaju da se to odnosi na prijevoj između Počulice i Čajdraža koji oni nazivaju Vitrenice. Ali njih niko ni za šta ne pita, a prolaznici iz drugih dijelova BiH ionako ne znaju pravi izvorni naziv ovog lokaliteta.
