Popularni hrvatski fotoreporter Zoran Marinović posjetio je Centralni zatvor na sjeveru Sirije pod kurdskom kontrolom.
Kako ističe, u kampovima, zatvorima, i centrima danas se nalazi više od 150.000 ljudi. Odokativno i 1.000 Balkanaca, piše Marinović. Među njima je i 30.000 stranaca.
Zapravo ne postoje udruženja ili organizacije koje bi mogle dati krajnji i konačan broj. Balkanaca, isto tako službeno neprebrojanih, mimo popisa, ne puno manje od hiljadu. Neke zemlje poput Makedonije ili Kosova su sve svoje državljane vratili. Oni koji su se borili, dobili su po 15-20 godina zatvora. Žene i djeca su nakon “programa” socijalizacije, ako taj pokušaj možemo tako nazvati, pušteni kući.
Srbija nije vraćala svoje građane, mada ih iz Sandžaka ima na stotine. Bosna i Hercegovina je u prvoj, eksperimentalnoj grupi, neselektivno, vratila njih stotinjak. Taj eksperiment je propao.
Tako su oni koji su se iskoprcali ovdje zatrpali one dolje, piše Marinović. Kurdi su u zatvore dovodili novinare, i tako uz pokoji politički poen, pokazivali i svoje humano lice. Plan je bio u saradnji s državama, sve strance vratiti odakle su i došli.
Zoran Marinović za Jutarnji.hr je opisao svoju posjetu zatvoru te razgovor s bh. državljanima.
U posljednje vrijeme u zatvor više nije moguće ući. Nikome. Nakon što je ISIL prošle godine napao zatvor, prilikom čega je poginulo 140 čuvara i civila, oko 400 zatvorenika, te ih je 400 uspjelo pobjeći, ova okovana vrata sada su trajno zaključana. I to s obje strane.
Senada Hasanovića, zavezanog, doprate u smeđem kombinezonu, s povezom preko očiju. Svaki korak mu je nesiguran. Nabadajući. Težak. Uplašen. Odzvanjaju čizme praznim hodnicima. Čuvar ga grubo drži dok stoji pred zidom. Obavještajci snimaju i njega. I Zorana Marinovića i ekipu. Upute su vrlo jednostavne i jasne: zatvorenicima se ne smiju prenositi nikakve poruke. Niti informacije. Ne smije im se reći baš ništa.
Kada su, prije par dana, porodice iz Bosne i Srbije saznale da “ulazim”, mobitel su zatrpale poruke. Nade i očaja. Teško je to primiriti u mislima, s jedne strane ISIL-ovce koji su nedužnim ljudima rezali glave, stvarajući svijet vođen nezamislivom brutalnošću, s druge strane njihove majke, koje samo pokušavaju, kroz suze, pošto-poto, saznati gdje su njihova izgubljena djeca. Očajnički, bilo šta. Odgovor na najteže pitanje: je li živ?
Gledam kroz prozor kako vjetar povija žuto klasje. Gledam u pod. Gužvam u rukama popis: Senad, Salem, Fadil, Ismail, Edin, Amar, Safet, Talha, Ašim, Elvin, Armin, Halid… Iza svakog imena, jedna priča. Tragedija. Jedna porodica, koja još uvijek čeka odgovor. Senadove oči navikle na mrak, bolno trepće, nakon što mu je stražar skinuo povez preko očiju. Rukama zaklanja zraku sunca koja se probija kroz mali prozor. Svjetlo ovdje nosi bol. Škiljeći u nevjerici, ne odgovara kad ga pitam “naški” kako je. Da, glupo pitanje, ali nije mi na pamet palo pametnije. Dok se sabire, kaže kako ne želi razgovarati. Nema problema, mogu razumjeti da ne želi. Pitam ga u prolazu, zna li jesu li Bato i Salem, koje sam snimao prije nekoliko godina, živi? Da barem mogu javiti neku sretnu vijest, u ovom oceanu nesreće. Kaže… ne znam. Čuvari ne daju drugu priliku. Digne se bez naredbe, i odmah, staje licem uz zid. Lisice na ruke. Povez na oči. Sputani koraci, prazan hodnik, čelična vrata, otpratili su ga natrag. Na mjesto koje daje tako divnu priliku upitati se, hiljadu puta na dan: zašto? I kako? Je li sve vrijedilo ovdje na zemlji ili će vrijediti samo gore na nebu?
Edin iz Sarajeva
Smeđi kombinezon. Nesigurni koraci. Povez. “Dobar dan, ja sam Edin Alijev. Iz Sarajeva.” Kao i Senad, lice sredovječnog muškaraca kojeg je mladost nenadano napustila, a starost još nije dohvatila.
Edin priča, kaže: “Brate, toliko toga se dogodilo, da ne znam više šta je”.
– Od kada je zatvor napadnut, puno je gore. Kurdi imaju sve manje i manje strpljenja. Danima ne izlazimo iz ćelija. Čekamo. Ne znam šta. Ništa ne znamo, niti gdje su naše porodice, niti koliko smo dugo tu, niti koliko ćemo biti. Ništa ne znamo.
– Nego, znaš li išta o mojoj ženi i djeci? Peta je godina da ništa nisam čuo o njima, kaže Edin.
Samo to ga zanima. Čini mi se da je samo zato pristao biti ovdje. Treći put me to pita. Kad god zastanemo. Nemam mu hrabrosti reći. Kažem: “Javit ću da si živ, tvom bratu, ako imaš kakvu poruku, reci”.
Čuvar gleda, njega, pa mene. Započne opet: “Ovo je mojoj ženi i djeci: da ste dobro i zdravo. Evo, hvala Bogu, ja nisam loše.”
Znam, ali nemam hrabrosti izgovoriti.
Povez. Nesigurni koraci. Tresak okovanih vrata. Umorne šlape koje se vuku niz hodnik. Škiljimo na podnevnom suncu, vruće je kao u paklu. Novi kalifat Al-Hol se na papiru vodi kao izbjeglički kamp. Najveći. Samo niti je to izbjeglički, a niti je kamp. Nepregledni redovi zbijenih šatora zapravo su sve suprotno od toga. Tu se nalaze žene i djeca ISIL-ovih boraca, a kamp je zatvorenog tipa. Vjerujte mi na riječ, puno gore mjesto od zatvora.
Žene bivših zapovjednika preuzele su kontrolu nad kampom, a nakon brojnih incidenata, arapski stražari vrlo nerado ulaze. Samo primjer današnjeg dana: samo određene žene smiju dolaziti na kapiju i kupovati hranu. Nakon toga, na kolicima dovuku hranu u kamp i tamo je preprodaju po tri puta većoj cijeni. Dvije sestre iz Egipta su se pobunile, sinoć. Jutros su ih našli s odsječenim glavama.
Planirao sam pronaći Doru. Znam da je još uvijek u kampu, iako su kurdske vlasti prije nekoliko mjeseci sve Evropljanke koje su to htjele, s djecom, prebacili u drugi kamp, Al Roj, gdje je situacija neusporedivo bolja. Neke žene, skrivajući se, nisu to htjele. Koliko sam čuo, takvu odluku je donijela i Dora.
“Dora iz Hrvatistana?” Niko ne želi pričati. “Dora iz Hrvatistana?” Niko ništa ne zna. “Dora iz Hrvatistana?” Crkni, nevjerniče. Pitam šeficu zatvora gdje su odrasli dječaci. Većina džihadista s Balkana sa sobom je na put bez povratka povela i žene i djecu. Ta djeca, kada su došli u Siriju, imali su po pet-šest godina, danas su punoljetni. Šalje nas u Tel Marouf. Mali gradić, poznat kao centar sufijske kulture. Sufije ne prihvaćaju nikakav oblik agresije pa su vjerojatno zato, sva ta djeca, na ovome mjestu. Putem gledam fotografije koje sam dobio od jednog oca, čiji je sin ovdje, u centru. Dječaci u narandžastim kombinezonima, ošišani na ćelavo, natrpani u prljave ćelije.
Čini mi se, na prvu, da su zelenkasta vrata ćelija zapravo zatvor u Bagdadu!? Narandžaste kombinezone možda nose dolje u Siriji. Ovdje ne!? Po ko zna koji put, lažna vijest u revnoj službi nečijih, zloupotrebljivih istina. U velikom dvorištu, nekolicina dječaka naganja loptu. Iz spavaonice dopire odglumljeni smijeh iz neke indijske sapunice. Sve uredno. Pričam s glavnim odgajateljem. Kaže mi kako ovdje pokušavaju socijalizirati djecu koja su se u kampovima radikalizirala. Došli su kao djeca, nikada nisu išli u školu, prošli su neviđene strahote. Veliki su to ožiljci. Duboki. Neki od njih su spremni na povratak, neki ne.
Usama iz Novog Pazara, Amel iz Zagreba. Usama je pristojan i dobar momak. Ima 18 godina i iz Novog Pazara je. Prvi jezik mu je arapski, zato po “naški”, rekao bi on bosanski, trebamo polako. S ocem i majkom je došao kada je imao sedam godina. I manje-više se ničega ne sjeća. Kaže, igrao sam nogomet. Prilazi nam, iz gomile znatiželjnih mladića, iz Engleske, Francuske, Rusije, Australije, Amerike, ohrabren valjda mojim glasom, i Amel. Kaže mi: “Ja sam iz Zagreba”. Nepovjerljivo polako vraćaju mu se blijede slike. “Navijao sam za Dinamo.”
Pitam ih dalje, što bi voljeli biti jednom, kada odu odavde? Sliježu ramenima. Pitam: možda vatrogasac, mehaničar, pilot? Usama me nakon neugodne šutnje upita: “A što ti je to?”. Njihovi očevi, nema sumnje, počinili su greške. Jedan dio je te odluke platio glavom, a drugi, bez nade, čekaju da sunce obasja zatvorska okna. Majke isto nose svoje teško breme, po kampovima Roja i Hola, u šatorima, ljeti na neopisivoj žegi, zimi pod snijegom, i tako iz godine u godinu. Možemo osuđivati i ove i one, tražiti krivce, nepravdu, pravdu, tamo i ovamo. Sve to možemo, ali nemamo pravo osuđivati ovu djecu, jer jedno je sigurno, ona “ovo” nisu zaslužila.
