Da li postoji veći profesionalni izazov za novinara u ratnim i postratnim društvima od istraživanja zločina počinjenih tokom sukoba? Svaki ozbiljan novinar potvrdit će da je traganje za pričama o teškim ratnim sudbinama, o ratnim zločinima i njihovim nalogodavcima i izvršiteljima i ispit profesionalne zrelosti.
Međutim, zlo koje je zadesilo Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992 – 1995. Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) nije u fokusu rada iako imaju i donatorskog novca i kadrova da se bave i tim vidom novinarstva.
Kako se jedan medij, koji se čak i kroz svoje ime poziva na istraživanje, može oglušiti na nebrojene ratne zločine, na masovna strijeljanja, masovne grobnice, mučenja, stotine konc-logora, silovanja, protjerivanja? Presuđeni genocid u Srebrenici, kosti iz Tomašice, spaljivanje zatočenika u Višegradu, pokolj u Ahmićima, Markale, Tuzlanska kapija i druga zlodjela i stratišta nisu dovoljna da se probudi CIN-ov novinarski refleks kako bi tragali za odgovornim za ove i hiljade drugih ratnih zločina.
No, ako su već izabrali da zaobiđu nezaobilaznu tematiku u Bosni i Hercegovini – ratne zločine i odgovorne za njih, kada im nije bitno suđenje Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću (nije moguće baviti se novinarstvom, a posebno istraživačkim, bez tretiranja ovih procesa) – hajde da vidimo šta je to interesantno CIN-u. Bave se oni i problemima u školstvu. Prva asocijacija na postratno školstvo u BiH je što je ono u mnogim aspektima diskriminatorno i to, skoro pa isključivo, prema bošnjačkoj djeci. Prosječnom čitatelju, a kamo li novinaru, najprije na pamet padaju dječica iz Konjević Polja kojoj vlasti manjeg bh. entiteta ne dozvoljavaju da uče svoj maternji jezik. Naravno, tu su i ostali primjeri ugnjetavanja povratničke djece širom RS-a, tolike škole u kojima nema Bosanskog jezika i ostalih predmeta iz nacionalne grupe, sa agresivnim isticanjem pravoslavnih vjerskih simbola i obilježavanjem krsnih slava što nisu uopće primjetili u CIN-u. I ovdje „novinarima-istraživačima“ nedostaje mastila. Iako se bave školstvom, za njih aparthejd u školama RS-a nije interesantna tema. Ne pišu ni o tome što se u bh. školama ne uči o istinama iz proteklog rata, o tome ko je vršio zločine, gdje, ko su bile žrtve. CIN zaobilazi i aktuelne, a dugogodišnje najveće prijetnje i probleme za ovu zemlju jer nema tu mjesta za istraživanja o secesionističkim politikama, o policijskim vježbama na državnoj granici, o referendumima, o bočnim udarima na suverenitet BiH.
Iz samog sadržaja i fokusa CIN-ovih istraživanja očigledna je površnost. Po ulasku na web stranicu CIN-a, uočljiva je opsjednutost određenim temama, tačnije – osobama. A bit će zanimljivo pratiti djelovanje CIN-a tokom posljednjih dana predizborne kampanje i saznati da li će moći sakriti svoje političke simpatije i antipatije.
Na čelu Upravnog odbora CIN-a je strana državljanka, Rosemary Armao, a pisarski ešalon čini 15-ak isključivo lijevo orijentisanih i posebnim metodama odabranih novinara. CIN je jedan od rijetkih medija koji izabere novinare i poziva ih u svoju redakciju. Jedan od uslova CIN-a je da u njihovim biografijama ima radova čije su poruke da trebamo dići ruke od vlastite države i da možemo funkcionisati samo kada neko upravlja nama.
Neminovno je pitanje zbog čega postoji CIN? Kako to da mimoilaze sve bitnije sfere novinarskog djelovanja, kako to da najznačajnije aspekte pojedinih tema ne tretiraju? Dio odgovora možemo naći u nedavno objavljenim hakiranim dokumentima u kojima se vidi da je CIN dobijao veliki novac od milijardera Georgea Soroša i njegove fondacije, a što je bio naš povod za ovaj osvrt. Dokumenti potvrđuju da se iz ove baze parainstitucionalno djelovalo na mnoge društveno-političke tokove u pojedinim zemljama. Pod krinkom „otvoreno društvo“ pomažu organizacije koje mogu biti poluge u tim neokolonizatorskim procesima, pa i, ako je to u datom trenutku potrebno, izazvati destabilizaciju u određenim sredinama. Upravo kroz medijsko-propagandno djelovanje obavlja se dio takvih mračnih poslova kao što je utjecaj na kotiranje političkih opcija i pojedinaca preko javnosti ili afirmacija crnila, isticanje negativnosti, ubijanje patriotizma i poleta. Zar sve ovo ne radi upravo CIN kroz mnogobrojna „istraživanja“ u kojima je skoro svaka osoba na društevenoj funkciji etiketirana kao nesposobna i/ili korumpirana i ogrezla u kriminalu? Uz to, CIN nam poručuje kako je BiH zagađena, nerazvijena, neprosperitetna. Istovremeno, kažu nam da nebrojeni ratni zločini i zločinci nisu toliko bitni, da naša djeca ne moraju učiti vlastitu historiju, jezik, geografiju. Na kraju, CIN nam ne donosi nijednu pozitivnu priču! Da li je moguće da je BiH najgora zemlja na svijetu pa da nema ništa lijepo u/o njoj?! Specijalni rat kroz standardan projekat za te svrhe, tako bi se mogao nazvati djelovanje CIN-a.
