Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovo je prelijepa i inspirativna priča o čovjeku koji je odbacio idolopoklonstvo, judaizam i kršćanstvo, i koji nikada nije bio ateista. Uprkos raširenom neznanju i paganizmu u to doba, razmišljao je i tragao za istinom i jednim Bogom, Stvoriteljem vidljivih i nevidljivih svjetova.
Zvao se Zejd ibn Amr ibn Nufejl, i on je bio značajna karika u lancu ili halki monoteizma (tevhida) prije slanja posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Naime, Zejd ibn Amr ibn Nufejl je vjerovao u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, u predislamsko doba prije nego što je cijela Mekka upoznala istinsku vjeru s kojom je poslat Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
On je slijedio Ibrahimovu, alejhi selam, vjeru, tj., bio je monoteista (muvehhid), onda kada su svi ljudi na zemlji odbacili monoteizam, osim nekoliko pojedinaca (ostataka sljedbenika Knjige), koji su se mogli nabrojati na prste jedne ruke.
Zejd ibn Amr ibn Nufejl rođen je u Mekki u porodici Benu Adijj i bliski je rodžak (amidžić) Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu. U to vrijeme zemlja je vrvjela od mnogoboštva i davila se u njegovim mnogobrojnim manifestacijama, jer su ljudi uzimali kamenje, drveće i prirodne pojave – kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde i planete – za bogove. A neki su čak pravili kipove od halve, pa kada bi ogladnili, pojeli bi ih.
Iako je njegov narod bio ogrezao u paganizmu i idolatriji, Zejd nije osjetio nikakvu sklonost prema lažnim božanstvima, pa ih je sve odbacio i uporno tragao za jednim i jedinim Bogom, Allahom, dželle šanuhu.
Budući da je Mekka bila sigurno mjesto i utočište svim Arapima koji su dolazili u nju, oni su hodočastili Ka'bu, obavljali obrede i poštivali njene stanovnike. Zejd ibn Nufejl je obilazio delegacije koje su pristizale u Mekku da ih sluša i uči o njihovom vjerovanju, tražeći nešto što bi zadovoljilo njegovu glad i žeđ za istinom. Kada nije našao ono što je tražio, odlučio je da krene na putovanje u potrazi za istinom i ispravnom vjerom sa kojom će se smiriti njegova duša i njegova čista priroda.
Imam Buharija zabilježio je predaju od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Zejd ibn Amr ibn Nufejl napustio Mekku i otišao u Šam raspitujući se za vjeru u kojoj nema nikakvih natruha politeizma i u kojoj se ne obožavaju kipovi, pa je sreo jednog jevrejskog učenjaka i pitao ga za njihovu vjeru, a on mu je rekao: ”Ne možeš prihvatiti našu vjeru sve dok ne preuzmeš dio Allahove srdžbe koja je spuštena na nas.” Zejd mu je odgovorio: ”Ja upravo bježim od Allahove srdžbe. Možeš li me uputiti na nešto drugo?”
Jevrejski učenjak mu je rekao: ”Ja ti ne mogu ponuditi ništa drugo osim da slijediš dinu-l-hanifijje.”
”A kakva je to vjera?”, upitao je Zejd.
Jevrejski učenjak mu je rekao: ”To je vjera Ibrahima, alejhi selam. On nije bio ni Jevrej ni kršćanin, niti je obožavao kipove, već je obožavao jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.” Nakon što je otišao od jevrejskog učenjaka, Zejd ibn Nufejl susreo se sa jednim kršćanskim učenjakom (svećenikom) i pitao ga za njihovu vjeru, a on mu je rekao: ”Ne možeš prihvatiti našu vjeru dok ne preuzmeš dio prokletstva koje je Allah spustio na nas.” Zejd mu je rekao: ”Ja upravo bježim od Allahovog prokletstva. Možeš li me uputiti na nešto drugo?”
Onda mu je kršćanski učenjak rekao: ”Ja ti ne mogu ponuditi ništa drugo osim da slijediš dinu-l-hanifijje.” Zejd je upitao: ”A kakva je to vjera?” Kršćanski učenjak odgovorio je: ”To je vjera Ibrahima, alejhi selam, koji nije bio ni Jevrej ni kršćanin, i koji nije obožavao nikakve kipove, već je obožavao jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.”
Zejd ibn Amr je bio oduševljen tom vjerom i kad se vratio u Mekku, podigao je ruke prema nebu i rekao: ”Moj Allahu, ja sam sljedbenik Ibrahimove vjere, dinu-l-hanif!” (El-Buhari, br. 3827.)
Ovaj hadis pokazuje količinu zbrke koja je vladala u svijetu i koja je svojom gustom maglom prekrila postojeće religije. Jevreji su osjećali da su odbačeni i prognani na cijeloj zemlji, da ih svi ljudi izbjegavaju i mrze, tako da oni koji prihvate njihovu vjeru moraju nositi teret srdžbe koja ih je stigla zbog nepokornosti Allahu i poigravanja sa Njegovom objavom.
Među kršćanima je došlo do strašnog raskola u pogledu prirode Isaa, alejhi selam (Isusa Krista) i njegovog statusa, te statusa njegove majke u odnosu na Boga. Ovaj spor je među njima izazvao brutalne ratove i podijelio ih u grupe i sekte koje su proklinjale jedne druge. I Zejd je s pravom odbacio i jedne i druge, i vratio se vjeri Ibrahima, alejhi selam, tragajući za temeljnim postulatima te vjere.
U predaji koju su zabilježili El-Bezzar i Et-Taberani od Zejdovog sina Seida, navodi se da su Zejd ibn Nufejl i Vereka ibn Neufel (koji je, za razliku od Zejda ibn Amra ibn Nufejla, imao čast razgovarati sa Allahovim Poslanikom nakon što je dobio prvu objavu), zajedno otišli u Šam tragajući za ispravnom vjerom, pa je Vereka prihvatio kršćanstvo, a Zejd je to odbio.
Njegova čista priroda (fitra) odbila je da živi u politeizmu, jer je to laž i zabluda, kao što je odbila prihvatiti i vjeru (judaizam i kršćanstvo) koja je pomiješana sa zabludom i lažima na Allaha. Zejd se vratio sa ovog putovanja potpuno uvjeren u istinitost i ispravnost vjere dinul-hanefijje, i svoje ubjeđenje otvoreno je iznosio i o njemu govorio pred stanovnicima Mekke pored Ka'be.
Naime, Esma bint Ebi Bekr, radijallahu anha, rekla je: ”Vidjela sam Zejda ibn Amra ibn Nufejla Amra kako stoji, naslonjen leđima na Ka'bu, govoreći: ‘O Kurejšije, tako mi Allaha, niko od vas ne slijedi Ibrahimovu vjeru osim mene!”’ (Buharija, br. 3828.)
Zejd ibn Amr ibn Nufejl je odbio da obožava kipove koje su obožavale Mekelije. Izrugivao se njihovom prinošenju žrtava kipovima koje su sami napravili i koji im nisu ni škodili ni kakvu korist donosili. Govorio im je: ”Zar ovcu ili devu koju je Allah stvorio i s neba joj kišu spustio da iz zemlje nikne bilje kojim se ona hrani, žrtvujete u nečije drugo ime osim Allahovog?” (El-Buhari, br. 3826.)
Usama ibn Zejd, radijallahu anhu, prenosi od svoga oca Zejda ibn Harisa, radijallahu anhu, da je rekao: ”Bio sam u društvu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada je jednom prilikom izašao izvan Mekke – to je bilo u periodu pred poslaničku misiju -, i na tom putu sreli smo Zejda ibn Amra ibn Nufejla, koji je živio na periferiji, jer ga je njegov narod istjerao iz Mekke, zbog njegovih uvjerenja. Tom prilikom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je Zejda: ‘Zašto te tvoj narod mrzi i odbacuje?’
Zejd je odgovorio: ‘Muhammede, tako mi Allaha ja nisam ništa kriv, ja sam htio da obožavam Uzvišenog Allaha i da ispovijedam čistu vjeru. Tragajući za ispravnom vjerom otišao sam kod rabina u Jesrib i vidio sam dosta krivovjerja kod njih. Rekao sam: -Ovo nije vjera koju tražim.’ Zatim sam otišao kod rabina u Hajber, pa sam i kod njih vidio mnogo krivovjerja. Rekao sam: -Ovo nije vjera za kojom tragam.’ Nakon toga, put me je odveo u Fedek kod tamošnjih svećenika. Međutim, i kod njih sam vidio primjesa politeizma u vjerovanju, pa sam rekao: -Ovo nije vjera za kojom tragam.’ Iz Fedeka sam otišao u Ejlu i sreo se sa njihovim svećenicima, ali sam i kod njih primijetio mnogo krivovjerja. Rekao sam: -Ovo nije vjera za kojom tragam.’ Jedan svećenik u Šamu, rekao mi je: -Pitaš me za vjeru u jednog Boga koju danas niko ne ispovijeda osim jednog čovjeka na Arapskom poluotoku.’ Pa sam otišao do njega i on mi je rekao: -O stanovniče Mekke, ono za čime tragaš je monoteizam ili osnov monoteizma (tevhida), koji će se pojaviti u tvom gradu. Zato se vrati u svoj grad i povjeruj u poslanstvo posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slijedi ga.” (En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, VIII/ 378.)
Tako je Zejd ibn Amr ibn Nufejl govorio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji u tom trenutku nije znao da će upravo on biti posljednji Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je Zejd ibn Amr ibn Nufejl znao da razgovara sa posljednjim Allahovim Poslanikom.
Nakon povratka sa putovanja u Šam, Irak i druga mjesta, Zejd ibn Amr ibn Nufejl sreo se sa Amirom ibn Rebi'om, s kojim je također imao zanimljiv dijalog.
Naime, Ibn Hadžer el-Askalani navodi predaju koju prenose Muhamed ibn Sa'd i El-Fakihi od Amira ibn Rebi'e, koji je rekao: ”Zejd ibn Amr ibn Nufejl, rekao mi je: ‘Suprotstavio sam se svom narodu i slijedio sam vjeru Ibrahima i Ismaila, i ja čekam da Allah pošalje poslanika, Ismailovog potomka. Ne znam hoću li ga dočekati, ali ja vjerujem u njega i vjerujem i svjedočim da je on Allahov Poslanik. Ako ti (Amire) poživiš i dočekaš Allahovog Poslanika, a ja ne dočekam, prenesi mu selame od mene.’ Amir ibn Rebi'a, rekao je: ‘Kada sam prihvatio islam, obavijestio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio na Zejdov selam i molio da mu se Allah smiluje, a zatim je rekao: ‘Vidio sam Zejda ibn Amra ibn Nufejla kako vuče krajeve svoje odjeće u Džennetu.”’ (Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, VII/143.; El-Fakihi, Ahbaru Mekka, VI/205.)
U nekim predajama spominje se da je Zejd ibn Amr prije svoje smrti govorio: ”Gospodaru, ako meni bude uskraćeno društvo Tvog posljednjeg Poslanika, ja Te molim da to ne uskratiš mome sinu Seidu ibn Zejdu.”
I Allah je uslišao njegovu dovu. Njegov sin Seid, ne samo da je primio islam i slijedio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već je on u odabranoj skupini ashaba kojima je obećan Džennet dok su još hodali po zemlji.
Zejd ibn Amr ibn Nufejl umro je 605. godine, pet godina prije Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva. Nije imao čast da slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a toliko je čeznuo za tim. Međutim, Zejd ibn Amr ibn Nufejl ušao je u historiju na velika vrata. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o Zejdu ibn Amru, rekao je: ”On će na Sudnjem danu biti proživljen kao samostalan ummet, između Isaa, alejhi selam, i mene.” (En-Nesai, br. 8131.; Et-Taberani, El-Mu'džem el-kebir, IV/483.) A to zato što je on, u vrijeme kada se Mekka gušila u politeizmu i idolatriji, donio Ibrahimovsku vjeru, nepatvoreni monoteizam, na Arapski poluotok.
