Cuko u skafanderu

3480

Piše: Said Šteta
Ne želim doljevati ulje na vatru, u priči koju mediji, printani i elektronski, utrkuju se objaviti ovih dana. Vadeći još neku pikanteriju vezanu za „vršnjačko nasilje“ kako ga nazva jedan od skupine kojih se tiče, bezobzirno počinju sa imenom i prezimenom dječaka iako se radi o maloljetniku, nakaradno kako to samo naše novinarstvo zna.
Ja nikako neću spomenuti ime dječaka, ali ni ime očuha kojeg se takođe previše eksponira, niti majke koja je medijima napisala pismo. Neću ni ime oca! Ovdje je svako ime suvišno.

Bitne su institucije. Kako one odgojno-obrazovne, posebno zapostavljena institucija porodice. Tranzicijsko prekomponovanje našeg obrazovnog sistema, traje dvadeset godina i još je na ledu i to veoma tankom.
Škola je sve češće mjesto demonstracije nemorala, konzumacije narkotičkih sredstava, agresivnosti do zlostavljanja i ubistava. Čija su tamo djeca? Nemojmo se uljuljkivati naivnošću da su ih tamo ostavile rode.
Nemojte misliti da je samo prozvana škola mjesto svih problema. Niti vjerovati kako je u drugim školama sjajno. Posmatrajući problem iz ugla roditelja, nebrojeno sam puta ukazivao na propuste, skoro svakodneno, sačekujući jedno od dvoje djece kako bi se sigurno vratili kući. Tražio sam preko vijeća roditelja, gdje sam uložio svo svoje slobodno vrijeme, da se insistira na patrolnim obilascima policije, zbog dilera droge i momaka ulice koji imaju veoma pogane nakane. Ipak su to djeca. Mala i nejaka. Naša djeca!

Direktorica škole, u pola mandata, odbijala je svaki razgovor te vrste jer joj se na njenom karijernom putu smiješilo mjesto u Ministarstvu obrazovanja Federacije BiH. Pedagogu, čija dikcija traži otvoren kišobran zbog izliva pljuvačke, nerazumna ni samoj sebi, ali stranačka je perjanica, baš kao i njen otac. Pokondireni nacionalni osvještenik, sa manirima starog komuniste i cukom u skafanderu. I šta bi?
Svi problemi su gurnuti pod tepih, došla je nova direktorica, ostali isti problemi. Roditelji, uz pomoć krajnje odgovornih nastavnika, iznalazili su rješenja kako najbolje zaštiti, svako svoje dijete. Time i svu djecu!
U srednjoj školi, skoro pa isto, kada je lojalnost partiji u pitanju a djecu ko šiša? Brico samo ponekad.

Odličan učenik, dijete poginulog borca, najboljeg prijeratnog studenta, u znak protesta bacio je stolicu kroz prozor jer pola godine sjedi na njenoj polovici i cijepa svoje farmerice. Direktor i podobni profesori donose odluku o isključenju. Uključujemo se mi, roditelji. Kroz vijeće roditelja,elitne škole, kako su je znali medijski nakinđuriti, samo kada im treba koji politički poen, pokrenuli smo problematiku nabavke stolica, saniranju krova koji je prokišnjavao, zamjene prozora i krečenja zidova. Tenderi su otkočeni i radovi su krenuli. Škola je dobila novo lice.
Učenik nije izbačen a kasnije je uspješno završio fakultet informatike. U roku! Ali je baška postao čovjek!
Iskustvena priča je dokaz da u proces odgajanja djece, podcrtavam samo odgajanja, jer onaj obrazovni dio tek je dobra nadgradnja, moraju biti uključeni roditelji u punom kapacitetu. Na žalost, nema niti potpune svijesti pedagoga. Čast brojnim izuzecima, kojima uistinu odajem priznanje. S velikim poštovanjem i danas susrećem učiteljice i nastavnike moje djece. Ali mnogi su samo sindikalni ili stranački pijuni i škola im dođe adresa gdje su uredno uknjiženi a za što imaju pozamašnu naknadu.

„Trn se oštri iz malena“ reći će stara poslovica. Naše društvo ima brojne praznine u pogledu odgoja a time i formiranja čovjeka. Imajući u vidu tu spoznaju, neophodno je uključenje svakog pojedinca, čak i kada tamo u toj i toj školi nije njegovo dijete. Neka ga se tiče!
Malo je „klik“ na društvenim mrežama, gdje zavaljeni u stolici, pomalo debilno, stavljamo se na ovu ili onu stranu i tako peremo svoju savjest, da smo nešto uradili. Ovdje postoji samo jedna strana a to je dijete. Treba natjerati vlast. Prvo neka utihne premijer koji bi zatvarao školu. Zatvoriti i šta onda? Šta ćemo sa ostalim školama koje imaju isti ili sličan problem. Hoćemo li i njih zatvoriti? Ne nikako! Neka počne raditi. On i oni prekobrojni u jedanaest ministarstava obrazovanja, da uzmu slovo zakona i počnu ga primjenjivati.
Danas, nikako sutra!

Mi svi, početi razmišljati svojom glavom. Ovim bi makar djelimično sproveli u djelo Član 44. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju.Time bi se počeli rješavati gluposti kao epidemiološki problem, koji nas sve više zahvaća. Jer kako reče rimski filozof i književnik, Seneka, “Između ostalih nevolja, glupost ima i ovu osobinu – uvijek se ponavlja.” Sjetimo se, kako smo u školu odlazili pješke, bez mobilnih telefona, bez fejzbuka i vraćali se kući a roditelji već znali jesmo li se i s kim potukli. Jesmo li upali u čiji zijan i tome slično. Kako to danas, da sve moramo potražiti na društvenim mrežama i portalima, i to kakvo je naše dijete?
Pokrenuti učinak mistarstava obrazovanja sa brojnim zavodima, birokratski rasteretiti nastavne programe, koji po svojoj konstituciji asociraju upravo na onaj cukin skafander ili ti nepotrebno utopljavanje dok dječija srca zebu na cičoj zimi izložena svakom zlu. Umjesto balkanske pokondirenosti, koju brzo i bezuslovno prihvatamo, vodati cuku u skafanderu i na kanafi, i tako ostati u svjetskim trendovima, dobro bi bilo, makar u drugoj ruci voditi dijete.
Makar mu bio surogat otac ili surogat majka. Ili biološki i majka i otac, skroz na skroz.
Neka svako dijete u Bosni i Hercegovini ima ruku koja ga vodi.
Vjerujte, samo tako bićemo IN!