Piše: Šerif Abdul-Aziz
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ne postoji arapsko-muslimanska zemlja u regionalnom okruženju u kojoj se međusobno prepliću vanjski i unutarnji faktori i preklapaju vjerske, kulturne, plemenske, civilizacijske i društvene dimenzije, a da se svi ti faktori, dimenzije i vrijednosti koriste za proizvodnju najgore mješavine haosa i nemira, kao što je to u Jemenu. Jemenci već dugo pate od tereta koji se zove priroda geopolitičkog položaja njihove zemlje, i to područje je bilo i još uvijek je tipično bojno polje za obračune i potkusurivanja velikih sila.
Tako je od pamtivijeka, čak i prije pojave islama. Takvo stanje u Jemenu vlada još od vremena kada je perzijski Kisra uputio poziv himjaritskom kralju Saifu ibn Dhi Yazanu da zajedno protjeraju Etiopljane koji su, u ime svojih gospodara Bizantinaca, bili zauzeli Jemen, što je kasnije dovelo do okupacije Jemena od strane samih Perzijanca.
Od tada Jemenci plaćaju smrtonosne bilateralne poreze. Politička lojalnost njihovih vođa uvijek je bila povezana sa stranim silama, pa se tako glupost himjaritskog kralja pretvorila u diplomatsko nasljeđe jemenske političke elite, a kralj Dhi Yazan je, u tom historijskom paradoksu, postao junak opjevan u pjesmama i prepričavan u narodnim legendama.
U širokom spektru događaja i njihovih posljedica, husijska kriza pretvorila je mnogobrojne tragove i oblike kulture i civilizacije, u smislu položaja religije, kulture, povijesti, plemenske pripadnosti, kao i shvatanja unutarnjih, političkih, ekonomskih i socijalnih pozicija, u opasnu regionalnu i međunarodnu zavjereničku aferu, u kojoj su Husi postali kamen temeljac velikog iransko-perzijskog projekta. Oni su postali otrovni bodež koji drže mule u Iranu i njime komadaju i trgaju jemensko tijelo, iskorištavajući složene prilike i trenutačno teško stanje u Jemenu.
Jemen predstavlja savršen primjer mnogostrukih vanjskih i unutrašnjih utjecaja na stanje u državi. Geografska pozicija stavlja Jemen u srce vrlo osjetljivih interesa svjetskih i regionalnih sila. Dakle, suočen sa projektom ”internacionalizacije” Jemen je bio poprište žestokih unutrašnjih sukoba, poput arapske i međunarodne polarizacije koja je proizvela jemensku revoluciju 1962. godine, da bi se ista stvar ponovila u secesionističkom ratu 1994. godine, kao i u trenutnom sukobu između legitimne vlasti i Husa, koji su izgleda u potpunosti izgubili pamet i razboritost u želji da udovolje iranskoj imperiji i njenim razornim ekspanzionističkim ambicijama.
Slično kao u Iraku, Siriji, Libiji i zemljama ”Arapskog proljeća”, brzi politički događaji su samljeli i Jemen na svim životnim nivoima: od sigurnosti, preko zdravstva, pa do osnovnih, svakodnevnih životnih potrepština. Situacija je postala toliko složena da izgleda nerealna, a sve zbog iranskog uplitanja koje je, prosperitetni Jemen, uz pomoć Husa, pretvorilo u poprište krvavog građanskog rata.
Jemenci danas stoje bespomoćno pred korupcijom lahkoumnih jemenskih političkih elita i saveza jemenskih centara moći. U stanju sveopće otimačine Jemena, iranski savez nudi sebe kao spasitelja Jemena i Jemenaca, iako je upravo taj savez uzrok svih razaranja koja je pretrpio Jemen.
Kada je svojevremeno Homeini bio prisiljen prihvatiti prekid vatre nakon osam godina rata sa Irakom, izrekao je svoju historijsku rečenicu: ”Kao da sam ispio čašu otrova.” Homenijeve riječi nisu samo obična metafora kojom je on želio izraziti svoj izljev bijesa, već je to bio izraz strateške brige za Irakom kao dijelom iranskog projekta od davnina. Jer, Irak je arapsko-islamska strateška barijera protiv nezajažljivih imperijalističko-ekspanzionističkih ambicija kod perzijske elite u Teheranu, bez obzira na to što se ima šta kazati o greškama bivšeg basističkog režima u Iraku.
Pad Bagdada u američke ruke bio je pravi poklon u kojem je Iran uzeo učešće bez oklijevanja, izdašno pružajući svoju ruku pomoći i podrške Amerikancima. I nakon dvanaest godina od pada Bagdada, Irak je postao mnogo više od običnog iranskog satelita, ili neke vrste strateškog pozadinskog (dubinskog) područja. Irak je postao dio iranske imperije s kojim se danas hvališu članovi iranskog parlamenta zahtijevajući od svoje vlade da Bagdad proglasi glavnim gradom te imperije.
Iran, od pada Bagdada, radi na izgradnji novog carstva ili velikog Irana i upornim i studioznim koracima maršira od Teherana do Sane. To je strateški put koji predvode mislioci, političari i biznismeni, a koji je, prije nego je stigao u Jemen i doveo do pada Sane, prošao kroz Irak, Siriju i Libanon. To je put u koji se ulaže sve bogatstvo i svi raspoloživi potencijali.
Tako je, prije nego su ušli u Sanu, Revolucionarna iranska garda iznajmila od Eritreje otok Dahlak radi vojne obuke Husa, odakle se, vodenim putem, sa velikom lahkoćom moglo prebaciti ljudstvo i naoružanje, jer je razdaljina između tih otoka i Sane svega 220 km.
To je što se tiče vojnog nivoa, a na političkom nivou, Iran je uspio skupo ”prodati” Huse u Sjedinjenim Američkim Državama, pod izgovorom borbe protiv al-Kaide i navodnog terorizma.
Iran je, također, iskoristio i poigrao se sa greškama ljudi iz prethodne garniture vlasti u Saudijskoj Arabiji, u pogledu rješavanja krize koja je nastala usljed ”Arapskog proljeća”, čime je uloga Husa u Jemenu značajno porasla. Posebno nakon donošenja odluke, u vrijeme bivšeg saudijskog kralja Abdullaha, o tome da su protagonisti narodne revolucije strateški neprijatelji i da se protiv njih treba boriti, bez obzira s kim se pravili savezi i kakve će posljedice ta borba proizvesti.
Neizbježan rezultat te politike bio je barabarski prodor Husa u Jemenu koji su bili opijeni lažnim pobjedama i padom određenih mjesta u njihove ruke bez ispaljenog metka, a sve zbog izdaje svrgnutog predsjednika Saleha i njegovih saradnika. Čak i onda kada su Husi prešli sve crvene linije, njihov barbarizam je naišao na ravnodušnost, bez ikakvog upozorenja i prijetnje.
Toj dobro osmišljenoj i nepokolebljivoj strategiji ne može se suprotstaviti osim njezinim vlastitim oružjem. Jednostavno zato što se oštri husijski zubi ne mogu slomiti krnjavim legalističkim deklarcijama, niti protiv njih koriste napori Ujedinjenih naroda i inicijative zaljevskih zemalja o sazivanju konferencije nacionalnog dijaloga.
Tu je neophodno upotrijebiti neko drugo oružje mimo onog diplomatskog. Jednostavno, mora postojati neko ko će prisiliti Hamneija kao što je svojevremeno Homeini bio prisiljen da ispije ”čašu otrova”. Zbog toga je bila potrebna operacija ”Olujna odlučnost” na čelu sa Saudijskom Arabijom.
Saudijska Arabija baštini dugu tradiciju savezništva sa sunijskim i zejdijskim plemenima u Jemenu.
Gotovo sve jemenske elite, uključujući i one koje su relativno daleko od kursa Kraljevine Saudijske Arabije, gledaju na Saudiju kao na strateškog partnera i iskrenog prijatelja čiji je pozitivan utjecaj na Jemen poznat od davnina. Osim toga, Saudijska Arabija ima i najdužu kopnenu granicu s Jemenom, uključujući i stotine hiljada ljudi koji su rodbinski povezani.
Stoga Saudijska Arabija ne može prihvatiti iransku prisutnost u svojoj blizini, posebno u svojoj strateškoj ”dubini” na jugu, gdje Iran pokušava da stvori široki obruč koji se proteže od Asadovog režima u Siriji, preko šiija u Iraku do Husa u Jemenu. To izaziva zabrinutost zvaničnog Rijada više nego bilo šta drugo.
To je glavni razlog zašto je Saudijska Arabija, posebno nakon dolaska na vlast kralja Selmana, usredotočila sve svoje napore u pravcu suzbijanja iranskog utjecaja.
Osim toga, ekspanzija Husa predstavlja prijetnju trgovini saudijskoj nafti, jer kroz tjesnac Bab el-Mandeb prolazi više od 2 milijuna barela dnevno iz Zaljeva za Europu i Sjedinjene Američke Države. A poznato je da je trgovina naftom žila kucavica saudijske ekonomije, i ukoliko se Iran ne podvrgne ozbiljnoj prijetnji to bi itekako moglo potkopati sposobnost Saudijske Arabije da održi stratešku ravnotežu sa Iranom, kao i nastavak njenog regionalnog liderstva u Zaljevu.
Stoga se operacija ”Olujna odlučnost” može smatrati prvim ispravnim korakom u moru katastrofalnih grešaka koje su dovele do ove situacije. Bilo je prijeko potrebno da Saudijska Arabija de facto preuzme vodeću ulogu u ovoj kampanji i ovoj vojnoj operaciji. Saudijska Arabija je, po prvi put, nakon dugo vremena, uspjela formirati savez iza kojeg su stale sve arapske države, odnosno arapski narodi.
Ne smije se sada zadovoljiti samo ograničavanjem snage i kapaciteta Husa, niti vraćanjem legitimne vlasti u Jemen, niti prisiljavanjem Husa da sjednu za pregovarački stol i sličnim političkim ciljevima, već Saudijska Arabija mora preuzeti vodeću ulogu (od historijskog značaja) u spašavanju regiona iz kandži iranske hobotnice, koja je posvuda pružila svoje pipke i želi progutati cijelu regiju. To su jasno potvrdili i neki iranski političari, poput člana iranskog parlamenta, Ali Reze Zakanija, koji je rekao: ”Jemenska revolucija nije ograničena samo na Jemence, već će se ona, nakon uspjeha u Jemenu, proširiti na saudijsku teritoriju, a naši ljudi u istočnom dijelu Arabije, predvodit će demonstracije.”
Operacija ”Olujna odlučnost” je velika prilika koju treba iskoristiti za zadavanje direktnog udarca iranskoj ekspanziji i za demontažu šejtanske mreže koja je satkana po iranskim uzusima nakon pada Iraka u američke ruke. Regionalne i međunarodne reakcije nakon vojne operacije u Jemenu, potvrđuju da je došlo vrijeme povlačenja nove linije glede sukoba u regionu. Došao je trenutak odluke, oličen u operaciji ”Olujna odluka”, da se spasi što se spasiti može.
