Piše: Amir Krivokapa
Psihološkim posljedicama rata rijetko se ko bavio u ovoj zemlji. Koliko je traga ratna trauma ostavila na direktne učesnike ali i na ukupno stanovništvo Bosne i Hercegovine razgovaramo sa doktorom psiholoških nauka Dženanom Skelićem, trenutno vanrednim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zenici. Zamolili smo ga da nam kaže o svom naučnoistraživačkom radu:
-Na prvom mjestu sam se i opredijelio za svoju profesiju univerzitetskog nastavnika kako bih ušao ne toliko u svijet educiranja koliko u područje istraživačkog rada.Većina naučnih radova, koje sam do sada publikovao, istraživačkog su karaktera. Neka od njih možemo označiti kao neka od najznačajnijih istraživanja u BiH na određenom problemskom području kao što je npr. moje istraživanje na području procesurianja ratne traume kod ratnih vojnih invalida koje sam obavio tamo negdje 2001. godine. Potom veliko i veoma značajno istraživanje na temu psiholoških aspekata religioznosti kojim sam pokušao doći do objektivnih parametara o odnosu funkcionisanja ličnosti i stepena, te profila religioznosti.
Kakvi su Vam bili rezultati istraživanja sa ratnim vojnim invalidima?
-Najznačajniji rezultati tog istraživanja mogu se naći u nekoliko članaka koje sam objavio u različitim časopisima, ali ono što bi za vaše čitaoce bilo važno je da istraživanje pokazuje kako su ratni vojni invalidi sa 100% stepenom invalidosti zapravo i najbolje procesuirali ratno traumatsko iskustvo.To su ljudi u kolicima ili oni koji su izgubili vid. Neočekivano, ali te osobe su najbolje procesuirale traumatsko iskustvo, budući da su jedino one doživjele određeni vid društvene podrške. Ljudi koji su 100% nepokretni jedini su kojima su stvarno priznali strašnu vojnu traumu, jer su kao takvi dobili dobre penzije, dobar status u društvu, s obzirom na to da je društvo na određeni način respektovalo tu njihovu žrtvu, te su zbog toga mogli lakše procesuirati ratno traumatsko iskustvo. Interesantno je da su pak ratni vojni invalidi koji imaju procent ispod 80% invalidnosti uglavnom u značajno manjoj mjeri procesuirali traumatsko iskustvo. Mnogi od njih su još traumatizirani, evo već 21 godinu nakon rata. Vjerujem da se do danas nije puno toga promijenilo, jer u suštini niko sistemski nije radio s ratnim vojnim invalidima i njihovom traumom u periodu od 2001. do danas. Iz tog razloga mi možemo reći da živimo u društvu u kojem postoji veliki broj traumatiziranih osoba čije je procesuiranje traumatskog iskustva dugoročno odgođeno. Ti ljudi su zapravo, možemo slobodno reći,“šetajuće eksplozivne naprave“. Ljudi su očekivali da nakon rata trauma prestane i da iz dana u dan život postaju sve bolji i bolji. Međutim, ono što se desilo bilo je neugodno i veliko iznenađenje. Uslijedio je nastavak traumatizacije kroz beskonačan niz mikrotraumatskih iskustava kao što su: nemate dovoljno para za lijekove, nemate dovoljno novaca da školujete svoju djecu, nemate dovoljno novaca da zasnujete bračnu zajednicu,itd. Većina naših RVI nema ni adekvatne proteze s kojima bi se mogla kretati. Vidite, invalidi, a posebno ratni veterani, u normalnim zemljama dobijaju proteze kojima se mogu kretati, čak i vježbati, baviti se sportom, dok naši najčešće nemaju ni proteze prilagođene njihovom tijelu. Niz stvari s kojima su se naši ljudi borili nakon rata, bili oni
borci ili obični građani, konstantan je nastavak procesa traumatizacije kroz kontinuirana mikrotraumatska iskustva. Kod nas su i obični građani kroz ratna dejstva značajno traumatizirani, a svi ti traumatizirani ljudi nisu imali mogućnosti procesuirati traumu, jer da biste procesuirali traumatsko iskustvo, morate se naći u relativno sigurnom okruženju.To naš narod, naš svijet i naši građani nisu doživjeli, jer od rata do sada, tj. 20 godina, ljudi konstantno žive u okruženju koje je krcato mikrotraumatskim iskustvom.Ta mikrotraumatska iskustva onemogućavaju relaksaciju, osjećaj zbrinutosti i sigurnosti koji su neophodni za procesuiranje traumatskog iskustva. Zbog toga se mi ovako čudno ponašamo. Zato ovako lako planemo i napadamo ljude, zato smo puni bijesa i gorčine te depresivnih osjećaja i beznadežnosti. Zato pokazujemo razne apsekte prekomjerne agresivne reakcije neprimjerene povodu.
Pojasnite nam taj pojam «procesuiranje traume»!
-To je proces u kojem se suočavate s traumom koju ste prošli, doživjeli. Traumatsko iskustvo je iskustvo koje prevazilazi naše kapacitete. Mi s njim ne možemo izaći na kraj. U toku traume se osjećamo bespomoćno, a i nakon nje. Stoga, kada traumatsko iskustvo prođe uz pomoć profesionalaca ili pak uz podršku bližnjih, možemo se uz pomoć novih snaga naknadno ponovo suočiti s traumatskim iskustvom, sada ojačani i što je važno u sigurnom okruženju. Često osobe koje su doživjele traumatsko iskustvo osjećaju određeni stepen vlastite krivice za ono što im se desilo. To je zato što mi promišljamo na takav način da vjerujemo kako se „dobrim ljudima dešavaju dobre stvari a lošima loše“. Ako ste dakle dobri, onda vam se neće desiti ništa loše. Iako djeluje da je to naivno promišljanje koje nam nije blisko, ipak svi mi vjerujemo u to. Na prvu, ljudi uvijek kažu kako oni ne vjeruju u to. Ali dokaz vam je u tome što npr. silovana osoba vrlo često promišlja da je ona kriva što ju je neko silovao, da se pogrešno obukla, pogrešno ponašala itd. To često pomisli i okruženje, tipa „sigurno je izazivala“ i sl. Ili kada se razboliš i imaš tešku bolest, pitaš se: Bože, zašto mi se ovo dešava? Šta sam skrivio? Znači mora biti razlog zašto se tebi dešava nešto loše, mora da si negdje pogriješio. Ljudi koji su doživjeli traumatsko iskustvo često nose u sebi osjećaj krivice i ako još dožive da se društvo ponaša omalovažavajući ih rečenicama: “Šta ako je u ratu doživio to i to, šta ako je bio na prvoj liniji, šta ako je izgubio nogu, ruku, šta sad? Ko da je to nešto, sam je kriv i tako to“, onda ti negativni stavovi okruženja potvrđuju ono što traumatizirana osoba nosi u svojoj glavi, tu: «zamišljenu neadekvatnost». To je ono što su mnogi ljudi doživjeli nakon rata, da moraju sakrivati da su borci, da su bili učesnici ratnih dejstava. Onda osobe doživljavaju da se taj aspekt njihovog života, u kojem su oni na određeni način bili žrtvovani ili nešto žrtvovali, zapravo posmatra kao da su oni i zaslužili da im se to desi. Iz tih razloga je vrlo važna društvena podrška, odnosno generalno nam je važna društvena stabilnost. Društvo koje izađe i rata mora stvoriti sigurni ambijent, dok naše društvo uopće ne pruža osjećaj sigurnosti i perspektive. Npr. kada ste u psihoterapeutskom procesu s klijentom koji je traumatiziran, vi, između ostalog, njemu osiguravate tzv.sigurnu sobu u koju ga uvijek možete vratiti ako su osjećanja ili proces suočavanja za njega preintenzivni ili odveć prijeteći, onda ga vratite u «sigurnu sobu» gdje se on osjeća sigurno. Kod procesuiranja traumatskog iskustva,shodno tome da su to emocionalna sjećanja, onda su ona uvijek ponovo doživljena, odnosno bivaju aktuelna kao da se ponovno dešavaju u stvarnosti. Uvijek vas obuzima panika, strah, osjećate se ugroženo itd. Zamislite ljude koji su traumatizirani čitav rat, a onda 20 godina žive u nesigurnom prostoru. Kako će ti ljudi procesuirati traumatsko iskustvo? Također, ne samo da žive u nesigurnom ambijentu, već konstanto doživljavaju nove traume,nova mikrotraumatska iskustva. Znate šta znači za nekog ko je proživio golgote rata i nosio se s istim nadajući se boljoj budućnosti, kad dođe u situaciju da mu slijedi 20 godina u kojima ne zna hoće li sutra imati dovoljno za egzistenciju svoje porodice. Da političari znaju ono što znamo mi psiholozi, ne bi se više igrali gluhih telefona, niti bi tako ležerno živjeli na grbači čitave jedne traumatizirane nacije. Svako odgađanje procesuiranja traume dovodi do akumuliranja dodatne negativne energije u jedinici koju ona često prazni na svojim najbližima, voljenima, članovima svoje porodice. Šta ako se ta energija usmjeri negdje drugo, prema vani. Ja tada ne bih bio u koži političara u ovoj zemlji. Što se nešto duže potiskuje, to nosi više potencijalne opasnosti u sebi. To se teže usmjerava i kanališe. To se teže kontroliše kada krene. Znate, kao u onoj priči jel’ se buni raja? Buni! Steži! Jel’ se buni raja? Ne buni, šuti! Popuštaj! Nekad je vlast znala kako stvari funkcionišu. Danas su to obične neobrazovane siledžije, a sila nađe silu, tako to uvijek biva.
