Prošlo je 31.godina od ubistva devet Roma iz zaseoka Volarić kod Donje Ljubije.
Masovna ubistva,hapšenja i odvođenja u logore na lijevoj obali rijeke Sane stanovnika Mataruškog brda su otpočela 20.jula 1992.godine. U tom periodu je ubijeno preko 1.800 ljudi,žena, djece.
U Volarić je tog 27.jula 1992. godine došao neko i prenio naređenje Voje Janjuša da se svi muškarci organizuju i da ukopaju leševe koji su ležali par dana pored ceste sa lijeve strane (cesta iz Donje Ljubije prema Šurkovcu) na oko jedan kilometar od centra čaršije.
Ovih 12 ubijenih su iz Rizvanovića. Alagić Omer Hadžija, njegovi sinovi Mustafa i Muharem, Alagić Husein, Rizvanović Hase, Duratović Karanfil i njegov sin Fikret, Dedić Nijaz, Rizvanović Hasan, Rizvanović Hasib, Rizvanović Salih, odvedeni 19.07.1992.godine iz Rizvanovića, ubijeni 20.07.
Skupilo se 11 njih iz Volarića i otišli su da to obave. Dok su kopali dvojica su se vratila kući da naprave tezgere kako ne bi leševe vukli rukama do jame, jer su se već nalazili u jadnom stanju. Njih dvojica su jedini preživjeli. Alija Bilajac je kasnije preminuo od kancera i moj dajdža Mustafa Tahirović.
Bilo je oko 20.30 sati. Dok su kopali, pored njih se provezao jedan auto. Vozač, znam da je bio Srbin, išao je prema Miskoj Glavi, na zbor. Vjerovatno je ispričao šta je vidio pa se malo kasnije pojavio zeleni Tamić i iz njega su izašli naoružani Srbi. Pitali su ih: “Šta radite, balije, kopate li to rovove?” Onda je jedan od onih nesretnika koji su kopali, a zvao se Ismet Osmanović, pokušao objasniti šta rade. Pucano mu je u glavu, a onda se čula rafalna paljba. Ljudi su popadali kao snoplje pored onih 12 ubijenih za koje su jamu kopali.
Sve su to posmatrale komšije sa brda Golajca,koji su se skrivali u obližnjoj šumi.Jedan od njih je tek oko 23.30 prikupio hrabrosti da ode do njih i vidi ima li živih,da je to uradio ranije možda bi moj tetak Husein Ahmetović ostao živ kojeg je metak pogodio u butnu kost. Iskrvario je na rukama komšije u užasnim mukama, dozivajući ime sina Esada. “Vidi mog Ese”, a koji je ujedno bio i najmlađi među pobijenima,tada je imao 24 godine.
Tek nakon dva dana silnih molbi, iz obližnje Ljubije stigao je bager. Iskopali su, kako priča, dvije velike rupe. U jednu su pobacali tijela 12 ubijenih, a u drugu devet.
I to je tako mirovalo do 2001. godine, kada su ekshumirani. Njihove kosti odvezene su u Centar Šejkovaču. Nakon identifikacije, onih devet ubijenih ukopano je u Hodžića mezarju. Svjedoci, koji su cijelu priču pogledom punih straha pratili iz obližnje šume, i dalje šute.
Na spomen-obilježju u Donjoj Ljubiji nalaze se i imena ovih devet stradalnika.
Tog 27. jula 1992. godine ubijeni su:
Mustafa Prozor (1929)
Ramo Ferhatović (1938)
Esad Ferhatović (1965)
Dermin Sinanović (1966)
Đemal Sinanović (1958)
Ismet Osmanović (1962)
Sadik Sinanović (1928)
Husein Ahmetović (1939)
Esad Ahmetović (1968)
Autor: Sead Osmanović
