Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Spominje se da je zidar ostario radeći kod jednog poslodavca, pa ga je jednom prilikom pitao da ga penzioniše kako bi ostatak života mogao provesti sa svojom ženom i djecom. Poslodavac je odbio zidarov zahtjev i obećao mu je povećati platu ako ostane na poslu, jer je bio zadovoljan kvalitetom njegovog rada.
Međutim, zidar je insistirao na svom zahtjevu i poslodavac je prihvatio ali pod jednim uslovom. Naime, poslodavac je rekao zidaru da sagradi još jednu kuću i da će ga onda isplatiti i poslati u zasluženu penziju. Zidar se nevoljko složio i počeo je zidati kuću. Znajući da mu je to posljednja kuća koja ću ozidati nije joj posvetio dovoljno pažnje; koristio je najslabiji materijal i želio je da što prije završi posao, i to što je uradio uopće nije ličilo na predivne građevine koje je podigao i ozidao u toku svog dugogodišnjeg rada.
Kada je stari majstor završio gradnju, predao je poslodavcu ključeve od nove kuće i zamolio ga da mu dopusti da konačno napusti posao i ode u zasluženu penziju.
Ali poslodavac ga je zaustavio i rekao mu: ”Ova kuća je moj poklon tebi za sve godine vrijednog i predanog rada u mojoj firmi. Nadam se da ćeš prihvatiti ovaj poklon od mene.” Stari zidar se zamalo onesvijestio od iznenađenja, jer da je znao da je zadnjom gradnjom zapravo sagradio kuću u kojoj će živjeti, sagradio bi je bolje i kvalitetnije od svih drugih kuća koje je sagradio.
Priča nam govori da je zapravo svako od nas zidar u ovome životu i da trebamo dobro povesti računa o kvalitetu i ljepoti građevine koju gradimo, a pogotovo ako znamo da na dunjaluku gradimo ”građevinu” u kojoj ćemo živjeti na Ahiretu, u vječnosti.
