Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu zbog sumnje na ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu početkom maja 1992. godine.
Ovo je potvrdio portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić navodeći da će sutra javnosti biti predstavljeno više detalja o samoj optužnici.
Istragom, koja je drugi put otvorena 2018. godine, obuhvaćeno je 11 osoba. Među njima su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hasan Efendić, Jusuf Pušina i Emir Švrakić.
Istraga o događajima u Dobrovoljačkoj ulici je obustavljena 17. januara 2012. godine, ali je otvorena ponovo.
Dok građani Sarajeva 30 godina čekaju istrage za opsadu
S druge strane stoji pitanje za Tužiteljstvo BiH: zašto ni 30 godina nakon početka opsade Sarajeva nema optužnica za to i zašto i nakon višegodišnjih zahtjeva glavnog haškog tužitelja, Sergea Brammertza, i izvještaja Vijeća sigurnosti UN-a nisu formirani timovi u Tužiteljstvu BiH po uzoru na rad u Haškom tribunalu? Zar je moguće da u Tužiteljstvu BiH uopće ne postoji tim za opsadu Sarajeva dok je u Haagu, pored srebreničkog, to bio najmnogobrojniji tim koji je danonoćno radio na slučaju opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine?
Stav Haškog tužiteljstva
Dobrovoljačka je godinama bila obrađivana u Beogradu i ovaj događaj je za Beograd dodatno dobio na važnosti s podizanjem tužbe BiH pred ICJ protiv SRJ zbog genocida nakon čega je Srbija uložila kontratužbu tvrdeći da je BiH počinila genocid nad Srbima koji je opisan na nekoliko hiljada stranica. Nije to bilo napamet – neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma istražitelji iz RS-a i Srbije oko toga su saslušali na stotine svjedoka, Srba. Istina, treba podsjetiti da je Beograd kontratužbu pred ICJ u jednom momentu povukao, jer je njenim podnošenjem priznavao nadležnost ICJ-a što je bio autogol srbijanskoj politici koja je od početka osporavala nadležnost ovog suda. No, svakako treba podsjetiti da je pred ICJ Srbija događaj u Dobrovoljačkoj ulici koristila kao jedan od ključnih argumenata za osporavanje bosanske tužbe.
A nije tajna ni da je Beograd pomagao u slanju predmeta Dobrovoljačka iz RS-a u Haški tribunal 2002. No, iz Tužiteljstva iz Haaga je stigao ekspresan odgovor da je vojna kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimni cilj vojne akcije, da ako je bilo ubistava treba otvoriti dodatna istraživanja i slučaj – zatvorilo. Haški tužitelji su tada zaključili da ne postoji odgovornost bosanskog vojnog i političkog rukovodstva.
O događaju u Dobrovoljačkoj Haški tribunal je na zahtjev udruženja žrtava iz RS-a proveo istragu u vrijeme dok je glavna tužiteljica bila Carla del Ponte. No, dokumenti o tome postali su dostupni javnosti tek kad se sredinom 2009. u BiH saznalo da su iz Beograda izdate potjernice za 19 bh. građana koji su se teretili za “zločin u Dobrovoljačkoj nad pripadnicima JNA”. Po haškoj dokumentaciji srpski oficir za vezu (iz RS-a) sa Tribunalom je još 2002. zvanično informiran od strane Tužiteljstva ICTY-a da su dokazi protiv 19 visokih funkcionera tadašnje Republike BiH za navodnu odgovornost za ubistvo vojnika u koloni JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja “nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da su mogli počiniti navedena kršenja međunarodnog humanitarnog prava”. On je o tome odmah obavijestio nadležne u Banja Luci, no tada Stanislav Dukić (predsjednik Udruženja logoraša iz RS), uz političku podršku, prikupljene dokaze nosi u Beograd gdje i pored odluke Haškog tribunala i Pravila rimskog puta (koje je potpisala i Srbija mada ih nikada nije provodila) odlučuju da pokrenu istragu. I izdaju potjernice za bh. građanima.
Kolona vojnih vozila JNA je, napuštajući Sarajevo, 3. maja 1992. godine, krenula iz kasarne na Bistriku u kojoj se nalazila komanda tadašnje Druge vojne oblasti JNA.
Izlazak kolone iz grada prethodno je dogovoren u zamjenu za puštanje na slobodu dan ranije na aerodromu u Sarajevu kidnapovanog i zatočenog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, koji je zarobljen od JNA dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu.
Tog dana, prema svjedočenju generala Milutina Kukanjca, tadašnjeg komandanta Druge vojne oblasti JNA u slučaju “Dobrovoljačka”, ubijeno je šest pripadnika JNA, dok je u konvoju ukupno bio 261 pripadnik JNA. Istragom Tužilaštva BiH utvrđeno je da je tokom napada ubijeno sedam i ranjeno 14 osoba, nakon što su onesposobljene za borbu.
Prema analizama Haškog tribunala iz 2003. godine najveća krivicu za ono što se desilo se u Dobrovoljačkoj pripisuje se generalu JNA Milutinu Kukanjcu, koji je naredio da se predsjednik Alija Izetbegović kidnapuje.
Srbijanski list “Danas” o slučaju “Dobrovoljačka”: Četvrt vijeka laži
Srbijanski list “Danas” objavio je autorski tekst Radeta Radovanovića u kojem se osvrće na slučaj “Dobrovoljačka”. Tekst nosi naslov “Četvrt veka laži”. Prenosimo ga u cijelosti:
“Evo već četvrt vijeka jedna podla laž potura se za istinu samo zato što iza nje stoji čitav jedan sistem koji na takvim i još većim lažima opstaje.
A laž je u tome da i ove, kao i prethodnih godina, mediji u Srbiji kao i oni u Republici Srpskoj, objavljuju sve i svašta o Slučaju Dobrovoljačka, o zločinu u Sarajevu 3. maja 1992, kada je u napadnutoj koloni pripadnika JNA ubijeno, uporno se tvrdi – 42 ljudi. Banjalučki Republički centar za istraživanje ratnih zločina nudi i specifikaciju žrtava: poginulo je 10 oficira, 28 vojnika i četiri građanska lica. Istina, međutim, izgleda drugačije. Prilikom napada na kolonu vozila u kojoj su bili pripadnici JNA, 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, poginulo je, po sudskoj verziji sedmero, a po svjedočenju generala JNA Milutina Kukanjaca, koji je i sam bio u pomenutoj koloni pa žrtve navodi po imenu – šestoro ljudi.
Istim povodom, u Danas-u smo o ovoj temi pisali i ranijih godina, a da bi se došlo do istine o žrtvama i zločinima u ovom slučaju, mora se poći od toga šta se dešavalo ne trećeg nego drugog maja 1992. u ratnom Sarajevu.
Tokom aprila 1992. u Sarajevu je ubijeno 225 ljudi, ali će drugi maj 1992. ostati zabilježen u historiji kao posljednji propali pokušaj još uvijek formalno postojeće JNA da zauzme centar grada, podijeli ga i stavi pod svoju kontrolu. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa već uveliko utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva. Čitav sat i po, Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tući će iz svih oruđa po Predsjedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata… Po najužem gradskom jezgru, po Opštini Stari Grad, ali i po Novom Sarajevu. Bio je to početak ostvarenja monstruoznog plana kasnije označenog kao najduža opsada jednog grada u novijoj historiji – 1395 dana! Od drugog maja 1992. do 26. februara 1996, što će životima platiti 10.615 građana Sarajeva među kojima i više od 1600 djece…
Pomenutog drugog maja 1992, nakon kanonade sa brda, uslijedio je napad na centar grada, uz korištenje tenkova, oklopnih transportera i pješadijskog naoružanja. Ovom iznenadnom akcijom JNA je pokušala da osvoji zgradu Predsjedništva i ostale državne institucije. Stratezi raspada bivše Jugoslavije tako su htjeli da pokažu kako legalno izabrana vlast, tada već međunarodno priznate i nezavisne BiH, članice Ujedinjenih nacija, ne vlada ni u Sarajevu. Međutim, na pokušaj proboja i paljbu iz tenkova i oklopnih transportera, u području Skenderije, oko Predsedništva i iz ulica centra grada – grupe sarajevskih teritorijalaca odgovaraju projektilima iz zolja, osa, ručnih bacača, automatskog oružja … Poslije cjelodnevnih sukoba 2. maja, tako je pogođeno i uništeno nekoliko oklopnih transportera i tenkova, a u njima ginu vojnici i oficiri JNA … Koliko njih – 2. maja 1992? Njih trideset petoro! – odnosno, onoliko koliko iznosi razlika između 42 mrtvih, koliko se tvrdi, i 7 – koliko je utvrđeno da je stvarno izginulo u Dobrovoljačkoj uluci, 3. maja 1992. Do ove jednostavne računice se dolazi kada se uzmu u obzir podaci banjalučkog RCIRZ i uporede sa podacima sarajevskog IDC-a, nalazima iz istrage Tužilaštva i ozbiljnim svjedočenjima pojedinih učesnika sa jedne i druge sukobljene strane.
Zna se to u Banja Luci, kao što se zna i u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, pa ipak se brojem mrtvih u predmetu Dobrovoljačka i dalje manipuliše. Zašto? Kome odgovara da se evo već četvrt vijeka skriva istina da je najmanje 35 vojnika i starješina JNA, 2. maja 1992, izginulo u napadima, u pokušajima da zauzmu strateške tačke u Sarajevu? Do kada će se podlo lagati kako su svi oni „mučki i zločinački masakrirani u koloni koja se mirno povlačila iz grada“, dan posle – 3. maja 1992?
Jedan od razloga nesumnjivo je u pokušaju da se falsifikovanjem istine sakriju i od pravde zaštite istinski krivci za smrt pripadnika JNA, ali i svih drugih žrtava tog 2. maja 1992. u Sarajevu. Drugi je iznio sam general Kukanjac: „Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što nismo više stradali pa su prosipane te laži o Dobrovoljačkoj što je nešto najsramnije što se moglo čuti“. Povrh svega, neki i dalje misle da će povećavanjem broja stradalih u koloni u Dobrovoljačkoj 3. maja 1992, sakriti i notornu činjenicu da su pripadnici JNA , 2. maja 1992. u Sarajevu ginuli kao napadači, a ne kao napadnuti.”
