Piše: Edhem Šerkavi
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Luteranski pastor Martin Niemӧller, rekao je: ”U Njemačkoj su na početku hapsili komuniste, ali ja nisam podigao glas, niti me je bilo briga, jer nisam bio komunista. Zatim su došli po socijaliste, a ja sam šutio i nije me bilo briga, jer nisam bio socijalista. Onda su hapsili sindikaliste, a ja sam šutio i nije me bilo briga, jer nisam bio sindikalista. Zatim su došli po Jevreje, a ja sam opet šutio i nije me bilo briga, jer nisam Jevrej. Na kraju su došli po mene, ali niko nije ostao da podigne glas i da me brani.”
Kada sam čitao ovaj Niemӧllerov citat sjetio sam se svega onoga što se dešava u našim arapskim zemljama između islamističkih i liberalnih krugova i tendencija na temu hapšenja. Poznato je da se liberalizam zasniva na temeljnom načelu koje se kod liberalista ne smije dovoditi u pitanje, a to je načelo slobode. Međutim, mi smo svjedoci da liberal neće izustiti ni jednu riječ ako vlada pokrene kampanju hapšenja protiv islamista. To je liberalu zapravo prilika za osvetu, jer ga je vlada, po njegovom rezonu, spasila od njegovih protivnika i njega nije briga da li je lišavanje slobode islamista bilo nepravedno ili pravedno.
Isto se dešava i sa islamistima. Kada vlada uhapsi neke liberaliste, islamisti neće podići glas protiv zuluma i nepravednog hapšenja, već se raduju tome i euforično uzvikuju: ”Gospodaru naš, uništi zulumćare jedne drugima, a nas spasi njihovog zuluma!” A nakon toga, alim iz njihovih redova na hutbi petkom spominje ženu koja će ući u Džehennem zbog mačke koju je zatvorila i nije je hranila, a neće braniti čovjeka koji je nepravedno zatvoren, makar se radilo i o idejnom protivniku.
Gospodo, načela su nedjeljiva! Ili ćemo biti na strani potlačenog i obespravljenog, bez obzira na njegovu vjersku i ideološku pripadnost, ili ćemo biti na strani tlačitelja i zulumćara.
Nepravda koja se dugotrajno čini pojedincu ili određenoj skupini u društvu stavlja načela i vrijednosti na ispit, pa, ili ćeš se suprotstaviti nepravdi i stati na stranu pravde braneći time istinske vrijednosti, ili ćeš stati na stranu tlačitelja. Treći put u ovom slučaju ne postoji, osim da srcem prezireš nepravdu i zulum, a to je nasjlabiji stepen vjerovanja.
Naravno, razumijem čovjekov strah za sebe i svoj život, i znam dobro stanje arapskog čovjeka koji nije u stanju reći ne!
No, nije problem u tome, problem je u čovjeku koji ima snagu i može reći ne, a ne kaže osim onda kad se nepravda čini njemu ili pripadniku njegovog pokreta i stranke. To je ta odvratna selektivnost koja potkopava naše vrijednosti i načela i učvršćuje nepravdu i ugnjetavanje u društvu.
