Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svom znamenitom djelu Sajdul-hâtir, imam Ibnul-Dževzi, napisao je: ”Kada sam sabrao i napisao svoju knjigu pod nazivom El-Muntezam fi târihil-mulûk vel-umem, stekao sam uvid u biografije mnogih ljudi, kraljeva, ministara, učenjaka, književnika, pravnika (fakiha), muhadisa, asketa (zahida) i drugih. Vidio sam da se dunjaluk poigrao sa mnogima od njih i razorio im vjeru, do te mjere da nisu vjerovali u kaznu na Ahiretu.
Među vladarima, emirima i namjesnicima su i oni koji su nezakonito ubijali, konfiskovali tuđu imovinu, kažnjavali i zatvarali ljude, a zatim se upuštali u velike grijehe, kao da oni određuju svoju sudbinu, ili kao da su dobili garanciju o sigurnosti od kazne.
Zaboravili su da je čak Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, naređeno da kaže: ”Reci: ‘Ako ne budem poslušan svome Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom danu.'” (El-En'am, 15.)
Među njima je i skupina onih koji se odlikuju islamskim znanjem, a koji su se upustili u grijehe kako bi ostvarili svoje dunjalučke ciljeve, tako da im njihovo znanje nije bilo od koristi.
Vidjeli smo i skupinu pobožnjaka ili asketa, koji su napustili put skromnosti (zuhd) kako bi ostvarili svoje ciljeve.
To je zato što je ovaj svijet poput klopke, a ljudi su poput ptica koje po svaku cijenu žele uzeti zrna žita koja se nalaze u klopci, a zaboravljaju na klopku.
Većina ljudi zaboravila je na smrt i Ahiret, zbog naklonosti prema prolaznom dunjaluku, pa su se odazvali zovu strasti i nisu se osvrtali na savjete razuma. Prodali su mnogo dobra za malo užitka i zaslužili su bolnu kaznu zbog slijeđenja strasti.
A kada nekome od njih dođe smrt, on kaže: ”Teško meni, da se bogdo nisam ni rodio, volio bih da sam postao prašina!” Pa mu je rečeno: ”Zar tek sada?”
O velike li žalosti zbog gubitka koji se ne može nadoknaditi, zbog hipoteke koja se ne može otkupiti, zbog kajanja koje ne prestaje.
Allaha mi, razum koristi samo onome ko mu posvećuje pažnju i ko se oslanja na njega. I nije moguće prihvatiti njegove savjete osim s odlučnošću da se bude strpljiv u onome što se želi.
Razmisli o vladavini i vladarima poput Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, i Omera ibn Abdul-Aziza, i o islamskim učenjacima poput Ahmeda ibn Hanbela, i o pobožnjacima, asketama i zahidima poput Uvejsa el-Karenija, oni su bili odlučni i strpljivi na svome putu i razumjeli su svrhu postojanja.
I znaj da stradalnici nisu stradali osim zbog nedostatka strpljivosti na putu do uzvišenog cilja.”
