Dvadeset i dvije godine od hrvatskog zločina nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša

276

Piše: Elmedina Muftić / Bosnjaci.net

Vrijeme je najbolji sudija svemu i najbolji zapisničar događaja, tako da je u stranice svoje neoborive istine upisalo i 23.10.1993.godine kao dan krvave Vareške istine, dan u kojem su jedinice HVO Vareš potpomognute jedinicama „Apostoli“ i „Maturice“ iz Kiseljaka u selu Stupni Do u Općini Vareš na najsvirepiji način ubile 38 osoba i u samom gradu Varešu 6 osoba, dok su muškarce Bošnjake odvodili u logore gdje su ih tukli i izvrgavali raznim mučenjima. Najmlađa žrtva HVO zločina je imala samo dvije godine, djevojčica kojoj su ubili djetinjstvo, i najstarija osamdesetjednogodišnja starica čija je smirenost vjerničke duše vrijeđala njihove đavolske nakane.

 

1.LIKIĆ ( Esada) VAHIDIN
2. LIKIĆ (Esada) MEMBRURA
3. LIKIĆ (Ibrahima) MERIMA
4. LIKIĆ (Ibre) RAŠIDA
5. LIKIĆ (Ibre) MEHMED
6. LIKIĆ (Idriza) LEJLA
7. LIKIĆ (Bajre) SALIH
8. ŽUTIĆ (Nijaza) INDIRA
9. LIKIĆ (Osmana) SALKO
10. LIKIĆ(Salke) MUAMER
11. LIKIĆ(Abdulaha) RIFET
12. RAHIĆ(Age) SAMIR
13. LIKIĆ( Ibre) ABDULAH
14. LIKIĆ( Salke) HATIDŽA
15. LIKIĆ( Sulejmana) MEDINA
16. MAHMUTOVIĆ(Zejnila)EDIN
17. MAHMUTOVIĆ(Derviša)ZEJNIL
18. LIKIĆ(Rifeta) NEVZETA
19. LIKIĆ(Osmana) RAMIZ
20. LIKIĆ(Selima) HAFA
21. LIKIĆ(Asima) RAIFA
22. LIKIĆ(Mehe) ŠERIFA
23. LIKIĆ(Ibre) IBRAHIM
24. LIKIĆ(Alije) MUNIRA
25. LIKIĆ(Alije) DŽEHVA
26. LIKIĆ(Osmana) ALIJA
27. LIKIĆ(Kemala) ADIS
28. LIKIĆ(Bećira) RASEMA
29. LULIĆ(Bege) ŠERIFA
30. LIKIĆ(Vejsila) ŠEFKO
31. LIKIĆ(Salkana) RAMIZ
32. LIKIĆ(Alije) REFIKA
33. LIKIĆ(Taiba) ZAHIDA
34. LIKIĆ(Ejuba) ENIS
35. LIKIĆ(Ramiza) VERNEST
36. LIKIĆ(Huse) MINHETA
37. LIKIĆ(Vernesta) SABINA
38. LIKIĆ(Ibre) NAZIF
39. REDŽEPAGIĆ(Rame)RIZO
40. BITIĆI(Ragiba) ŠUKRIJA
41. BITIĆI(Ragiba) FADIL
42. BITIĆI( Mustafe) NEDŽAD
43. IMAMAGIĆ(Osmana) ESMA
44. PARIĆ(Alije) TAIB

Njih četrdeset četvoro nije preživjelo zločinački pohod jedinica HVO Vareš kojima su u pomoć pri izvršavanju zločina pristigle i jedinice „Apostoli“ i „Maturice“ iz Kiseljaka. Tog krvavog 23.oktobra 1993.godine u selo Stupni Do udaljeno svega nekoliko kilometara od Vareša u ranim jutarnjim satima po već ranije isprobanom scenariju u Ahmićima kod Viteza, jedinice HVO Vareš uz svoju braću iz Kiseljaka su upale u selo i na najsvirepiji način počinili zločin sa primjesom genocida ubijajući sve što im je došlo pod nož i pušku. Sve što je slutilo na Bošnjake i islam bilo je osuđeno na smrt, a našlo se na putu hrvatskim monstrumima. Svoju svirepost su pokazali i u tome da su žive ljude palili zajedno sa njihovim kućama. Ubijali su djecu, žene, starce, u želji da posiju sjeme smrti i pustoši kao trajno svjedočanstvo vlastite neljudskosti.


Zločinačka jedinica HVO „Apostoli“

Dvadeset dvije godine poslije zločina, i dalje se osjeća pustoš u srcima onih koji ne žele da zaborave. Osjeća se tuga u dušama i pogledu onih čije sjećanje na zločin nije na prodaju, i gdje šehidska krv nema dunjalučku cijenu. Dvadeset dvije godine poslije zločina na Stupnom Dolu i u Varešu još uvijek zločinci nisu privedeni licu pravde, ili oni koji su bili privedeni i osuđeni nekom siromašnom kaznom kao što je Dominik Ilijašević Como (koji je pravomoćnom presudom osuđen na 15 godina zatvora), a posije iz Mostarske zatvorske ćelije pušten da sasvim mirno odšeta u slobodu, tamo negdje u Lijepu našu, jer je kao „zaslužan“ Hrvat odradio pravu stvar za „Hrvatsku jednakopravnost na ovim prostorima“, pa nije red da takav „heroj“ leži u zatvoru, takve se treba nagraditi, jer takvi su neumoljivo sijali smrt po Stupnom Dolu, Ahmićima, Kiseljaku, to su istinski bojovnici hrvatskog naroda koji teže da se granice Hrvatske države prošire i na tlo nezavisne Bosne i Hercegovine. Likovi poput Dominika Ilijaševića Come traba da budu trajna inspiracija ustaškoj mladeži koja i dvadeset godina iza rata nije odustala od fašističkih ideja, paleći kuće Bošnjaka po Čitluku i zastrašujući povratnike u mjestima gdje vlast drži „nejednakopravni, ugroženi hrvatski narod“.
Dvadeset dvije godine su puno vremena za one koji čekaju, a Bošnjaci Stupnog Dola i Vareša čekaju da predstavnici političkog, vjerskog i kulturnog života Hrvata odaju počast žrtvama zločina kojeg su u njihovo ime počinile jedinice HVO Vareš i Kiseljak i da sa sebe speru teret kolektivne odgovornosti koja sve do izvinjenja i pokajanja leži na leđima cijelog naroda. Međutim, predstavnici hrvatskog naroda ni za dvadeset dvije godine nisu smogli moralnog dostojanstva da istini pogledaju u oči i da je nazovu pravim imenom. Dvadeset dvije godine pokušavaju da zločin kojeg su počinili bojovnici HVO Vareš ignorišu, da svojom bahatošću i ignorantskim odnosom omalovažavaju žrtve i da ih na takav način vrijeđaju i ponižavaju. Da li misle da će takvim odnosom sprati ljagu s vlastitog naroda i zataškati istinu, koja je obišla cijeli svijet koji se zgražavao nad slikama zločina proizašlog iz kuhinje stoljetne hrvatske kulture. Možda se uzdaju i u bošnjački zaborav, jer dobro je poznato da smo mi, Bošnjaci narod koji zaboravi i prije nego li upamti. Možda misle da vrijeme čini svoje i da će šutnjom i nas natjerati ili poučiti šutnji. Možda… Ali se varaju… Iz godine u godinu, sa smjenama godišnjih doba, s promjenom mjeseci na kalendaru dolazit će i 23. oktobar kao svjedok zločina, kao šamar onima koji bi da se zaboravi, kao poziv na istinu i potvrda „I ne recite za one koji su na Allahovom putu ubijeni, mrtvi su. Ne oni su živi samo vi to ne znate“. Da oni su živi, i oni će biti svjedoci i tužioci. Oni će govoriti i optuživati… Jer… Ubijali su bez samilosti. Ubijali su, kao da se iz smrti rađa život. Ubijali su da zatru smisao ljepoti. Ubijali su iz potrebe za zlom. Ubijali su… I nisu se pokajali. Pitam se? Da li je od samog zločina gore to što nikad ne proradi savjest? Da li od sijanja smrti gore živjeti s ponosom na počinjeni zločin? Da li toliko teško reći iskreno izvini? Da li se teško odreći onih koji su ime naroda činili zlo? Da li je gore od samog zločina ne stidjeti se istog i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo?

Dvadeset dvije godine poslije zločina ostaje samo tišina, ostaje i 23. oktobar kad se obilježi dan zločina, kad se pričaju velike priče koje ne prate djela , ali ih zato prate političke parade šunda i kića, koje prodefiluju pored spomen obilježja gdje većina njih dolazi da se slika da bude viđena sve manje svjesni težine i svetosti tog mjesta, kao i emaneta žrtava. Smjenjuju se mjeseci, godine i decenije…Prolazi vrijeme…Ostaje istina…O onima koji su činili zločin i ne kaju se… I nama koji smo žrtve zločina, a nemamo snage da emanet žrtve iznesemo do kraja, da svjetlost istine nosimo ustrajno i s ponosom, da nam zločin bude snaga kojom se dižemo iz pepela, a ne teret koji nas pritišće i onemogućava nam da ustanemo.
Šutnjom se branimo od vlastite nemoći…Šutnja je odraz slabosti i kukavičluka, da se borimo za istinu kao jedinu postojanost. Da krvniku kažemo da je krvnik i da je vrijedan samo prezira sve dok se ne pokaje, ne osudi zločin i ne prizna istinu. Mi smo ponijeli emanet njih četrdeset četvoro na pravdi Boga ubijenih, njihovo pravo leži u našoj borbi i ustrajnosti za istinu. I zbog toga nemamo pravo na šutnju, jer time ćemo njih četrdeset četvoro ubiti po drugi puta. Jednom su ubijeni zločinačkom puškom, nožem i vatrom, drugi puta ćemo ih mi ubiti zaboravom, kukavičlukom, pohlepom za ovosvjetskim dobrima. Ubit ćemo ih time što ne govorimo glasno da se čujemo. Ubit ćemo ih podaničkim ponašanjem i izjednačavanjem žrtve i zločinca. Ubit ćemo ih time što na njihovim stratištima i na njihovim hakovima gradimo pomirenje na način da u njihovo ime opraštamo onima koji su politički, moralno odgovorni za zločin nad njima. Ubit ćemo ih time što našim političkim predstavnicima njihovi životi odnosno njihova smrt služi za političku trgovinu, odnosno kupovinu pozicija, koje grade na prodavanju istine, nesvjesni da istina niti se može prodati, niti se može kupiti, istina se samo može braniti jer je jedina postojana. Ubit ćemo ih time što se ne borimo da njihovi katili dođu pred lice pravde, što njihovi katili i danas mirno šetaju ulicama Vareša i diljem Evrope, a mi šutimo, kao da nas se ne tiče. Ubit ćemo ih time što dvadeset dvije godine nismo u stanju da uradimo monografiju zločina nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša, kao trajno svjedočanstvo o zločinu i opomena da se više nikad i nikome ne ponovi. Ko to smije na sebe uzeti da bude dželat svoga naroda. Ja ne smijem i zato ne šutim. Ja govorim…