Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Melek Džibril, a.s., je jedne prilike oporučio i obznanio Muhammedu, s.a.v.s., pet stvari. Ko ih bude ispravno shvatio, on je shvatio suštinu postojanja i suštinu vjere islama po kojoj bi svaki čovjek trebao da uredi svoj život. Prva oporuka je glasila: ”Živi kako god hoćeš, ali znaj da ćeš umrijeti.” Ovo je podsjećanje na izvjesnost smrti koja je sudbinski određena i koju niko ne može izbjeći. Smrt je odsutni koji se čeka, a koji će sigurno doći na vrijeme i neće ni sekunde zakasniti. Međutim, ono što je važno naglasiti jeste da će doći iznenada, bez najave, bez kucanja i bez traženja dozvole. Allah, s.v.t., je čovjeku dao mogućnost izbora u životu na ovom svijetu osim kod smrti. Od čovjeka ni najmanje ne zavisi hoće li i kada smrt doći. Smrt je jednostavno kapija kroz koju će svi ljudi proći i to je odredba Svemoćnog Allaha, s.v.t. Ali, ono što se tiče ljudskog izbora važnije je od same činjenice da će svako biće smrt okusiti, a to je mogućnost izbora kako će okončati svoj život i u kakvom stanju će dočekati trenutak smrti. Hoće li umrijeti kao vjernik ili kao nevjernik, kao pokoran Allahov rob ili kao griješnik i razvratnik! To je suština ove poruke, jer kako god ničiji život nije isti, tako ni smrt neće biti ista, a također ni vječnost koja dolazi poslije smrti, a koja će biti u znaku vječne sreće i užitka ili u znaku vječne tuge i nesnosne patnje. Upozoravajući na ovu nepobitnu istinu Allah, s.v.t., u Kur'anu kaže: Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako, kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine i da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju. ( Kur'an, str. 500). Druga oporuka bila je: ”Voli koga god hoćeš, ali znaj da ćeš se od njega rastati.” O čovječe, koji si volio svoj imetak, svoju ženu i djecu, svoj položaj i ugled u društvu i svoje prijatelje, znaj da će doći dan kad ćeš se s njima neminovno rastati. I znaj da će se na Sudnjem danu mnoge ljubavi pretvoriti u mržnju, a mnoga prijateljstva u neprijateljstva. Allah, s.v.t., je objavio: Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, osim onih koji su se Allaha bojali i grijeha klonili. Jedan pobožan čovjek je na samrti upitao svoju ženu koja je sjedila pored njega i plakala: ”Šta te je rasplakalo?” ” To što ću uskoro postati hudovica”, odgovorila je. Zatim je isto pitao svoju djecu, a oni su odgovorili da plaču zbog toga što će uskoro postati siročad. Tada im je ovaj mudri čovjek rekao: ”Teško vama, svi plačete zbog mog dunjaluka, a niko se od vas ne brine kakav će biti moj ahiret i jesam li se pripremio za polaganje računa.” A poznati ashab Muhammeda, s.a.v.s., Muaz ibn Džebel je na samrti govorio: ”Gospodaru moj, Ti znaš da sam Te se bojao i da sam Ti bio pokoran, zbog toga se nadam Tvojoj milosti i oprostu. I Ti znaš da nisam volio ostanak na dunjaluku zbog njegovih ukrasa i prolaznih užitaka, već zbog dobrovoljnog posta, noćnog namaza i druženja sa učenim ljudima.” Jesmo li se mi ikada zapitali zašto volimo dunjaluk, da li zbog njegovih užitaka koji nas odvraćaju od pokornosti Allahu ili zbog iskorištavanja vremena u ibadetu i dobrim djelima koja će biti naš kapital na Ahiretu?! Treća oporuka je glasila: ”Radi šta god hoćeš, ali znaj da će ti se po tome suditi.” Kako budeš radio tako će ti se i platiti. Nagrada na Sudnjem danu je u skladu sa djelima. Znaj da ništa, ni malo ni veliko, neće biti izostavljeno i da se nikome ni koliki je trun nepravda neće učiniti. I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete griješnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. ”Teško nama!”- govorit će – ”kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti. ( Kur'an, str. 299). Knjiga naših djela na osnovu koje će nam se suditi je naš autorski rad, naših ruku djelo i ona će nam biti uručena na Sudnjem danu. I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: ”Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati. ( Kur'an, str. 283). Džibrilova četvrta oporuka bila je: ”Znaj da je ugled i slava vjernika u noćnom namazu.” Nema ništa ljepše ni veličanstvenije od sedžde u osami. U tmini noći kad se duša potpuno preda užitku munadžata sa svojim Gospodarem Allahom, s.v.t. Kada se Njemu dovom obraća i jada na svoje slabosti i grijehe, potpuno svjesna da je samo Allah, njen Stvoritelj u potpunosti razumije i da samo On može oprostiti grijehe i tugu otkloniti. Da samo On može podariti smirenost, sigurnost i pomoći da ostaneš uspravan i priseban u svim situacijama. To su trenuci najboljeg odgoja duše koja čezne za čistotom i uzvišenošću. Onaj ko upotpuni svoj iman noćnim namazom bit će ugledan, prepoznatljiv i slavan i na dunajluku i na Ahiretu. Takav ne treba nimalo da žali za lažnom slavom onih koji su tu slavu stekli putem nemorala, razvrata, nasilja, laži i spletkarenja. Dovoljno mu je da samo pogleda kako neslavno završavaju svoj život oni koji su se na dunjaluku kitili lažnom slavom i koji su čitav život glumili srećnike i zadovoljne ljude, a u stvarnosti njihov život je bio besmisao, tjeskoba, košmar i tuga. A Ahiret će im biti još gori. Kako je samo pjesnik mudro upozorio halifu Haruna Er-Rešida da se ne obmanjuje vlašću i lažnom slavom kada mu je rekao: ”Živi kako hoćeš u hladovini prekrasnih dvoraca, ali kada ti duša do grla dođe saznat ćeš sigurno da si sam sebe obmanuo.” I peti vasijet glasio je: ”Ponos muslimana je u neovisnosti od drugih ljudi.” Ova oporuka je važna za muslimane posebno danas kada smo u većini slučajeva postali ovisni o drugima. Ona je svojevrsni poziv muslimanima da se trgnu iz nemara, da otvore oči, da iskoriste svoje potencijale i blagodati koje im je Allah dao u izobilju i da ulože trud kako bi kao pojedinci i kao ummet postali neovisni i ponosni. Musliman ne bi smio dozvoliti sebi da zavisi od tuđe milostinje i da dovede sebe u takvu poziciju da mora pokucati na tuđa vrata, a posebno ako su to vrata palača tiranskih vladara, i očekivati pomoć i milost od onih koji mu zlo snuju. Samo istinskim osloncem na Allaha, s.v.t., i maksimalnim zalaganjem i iskorištavanjem vlastitih potencijala možemo sačuvati svoju vjeru, čast i ponos, a u suprotnom bit ćemo u situaciji i iskušenju da često puta pogazimo i uzvišene vjerske principe i temelje našeg identiteta zbog neznatne pomoći i koristi koju moramo tražiti od drugih zahvaljujući našem nemaru, i samozaboravu.
