Ekavsko pokoravanje povratnika

225
safet-kadic-kolumne

Piše: Safet Kadić

Sve su prilike da će dramatični protesti bošnjačkih učenika iz Konjević-Polja okončati kao farsa – tihim pokoravanjem “pobunjenika”. “Politikantski protest Bošnjaka”, kako ga je nazvao zvanični Dodikov presseReSki portparol, ugušen je bez krvi mada se nezvanično iz tih krugova označavao kao kamp talibana. (Radi pojašnjenja treba reći da taliban izvorno upravo znači: učenik.) Tako je dejtonska država na očigled svijeta javno ozvaničila aparthejd i diskriminaciju svojih građana, i to najranjivije kategorije. To se imalo postići lažnim obećanjima i vještim manevrom politike da se problem sa ekskluzivno političkog terena pribaci na pravni teren. Obćepoznato je da je razlog za njihov gotovo dvomjesečni protest čisto političke naravi: zahtjev da se poštuje Ustav i zakon i osigura pravo da nastavu iz svih predmeta u bosanskom dejtonskom entitetu RS, nakon povratka iz progonstva, slušaju na zemaljskom, matičnom, službenom, bosanskom jeziku, kao svom maternjem jeziku, te da im se u nastavu uvede obavezna nacionalna grupa predmeta: minimum bosanski jezik i književnost, historija i geografija, koje im aparthejdne entitetske prosvjetne vlasti onemogućavaju, sramotno čineći tako najcrnju diskriminaciju i segregaciju na tlu Europe. Aparthejd, rasna segregacija iz Južne Afrike priselila se u Bosnu, na Balkan u Europi. Europljani, koji se toliko zaklinjaju za ljudska prava, neka dođu u BiH i na njen okupirani dio da vide kakvu diskriminaciju vrše prosvjetne vlasti “genocidnog entiteta” prema konstitutivnom narodu i kakvu mržnju šire kroz svoje učbenike. S tom ocjenom je Inzko morao početi svoj izvještaj u UN, ali ga niko od bošnjačkih zvaničnika u vlasti na to nije upozorio, da ne kažem izričito tražio od njega. Ako to Europa i UN ne sprečavaju, znači da podržavaju. Praktično, to je bio očajnički vapaj i krik da ih država zaštiti od bezobzirne srbske hegemonije i školske svetosavske srbsko-pravoslavne asimilacije, da mogu slobodno institucionalno upražnjavti svoju kulturu i tradiciju. A oni im nude vannastavne aktivnosti u školi, a vanživotne aktivnosti društvu. Cijelo vrijeme njihovih protesta izprid OHR-a država je sjedila priko puta učenika, s druge strane Miljacke, gluha i nijema, a najodgovornija eminencija te države, državni ministar za ta pitanja, naizgled nehajno, pratio je da šta ne izmakne kontroli dok učenici ne posustanu, slijep kod očiju za ovu tragediju. Istina niko ga nije ni prozivao i pozivao na odgovornost te apelirao na njegov moral za stanje u državi u njegovom resoru, da ne kažemo da je neko potegao pitanje njegove ostavke ili smjene. Nije to pitanje potegao ni njegov nominalni šef Bakir Izetbegović, koji je nakon (kurtoazne) posjete učenicima izjavio da je rješavanje zahtjeva učenika iz Konjević-Polja važnije i od presude Sejdić-Finci, jer se radi o uzkraćivanju prava cijelom jednom konstitutivnom narodu i ostvarivanju ravnopravnosti naroda i građana na cijelom prostoru države. Ako je suditi po ovoj izjavi, Bošnjaci su, napokon, počeli pravilno razumivati i tačno tumačiti pojave, ali za promjenu stanja stvari treba zahvatiti u korijenu, a korijen problema je u srbskoj agresiji i genocidu, što ih je legalizirao dejtonski sporazum i aminovala međunarodna zajednica, uključujući i EU. Ništa jasnije ne ukazuje na jad i bijedu postgenocidne BiH i kolonijalni položaj Bošnjaka u dejtonskoj državi i njihovu nemoć da se to stanje promijeni, kao što je ovaj dramatični protest školaraca iz Konjević-Polja.

UNESCO-ov dokument o pravu na meternji jezik

Prema međunarodnim konvencijama i dokumentima UN, država je dužna osigurati svojim građanima obrazovanje na svome maternjem jeziku i ona je izričito odgovorna za to. U jeziku je duhovni zavičaj čovjeka i u njemu obitava čitav njegov svijet, jer po Wittgensteinu (Vitgenštajn) “ograničenja moga jezika znače ograničenja moga svijeta.” To je očigledno i u slučaju Ive Andrića, kojega je uzdigao bosanski jezik i bosanski duh, bez obzira na njegovo formalno srbsko ekavsko konvertitstvo iz koristoljublja: “Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem. Sve moje je iz Bosne”, nedvosmislen je Andrić. Ekavski jezik kojim je on pisao bio je bosanski književni jezik ekavskog izgovora, i on se od srpskog razlikovao gotovo isto toliko kao i prije.

Pravo na maternji jezik spada u univerzalna prava i poštuju ga sve civilizirane zemlje svijeta. Na to ih obavezuje i UNESCO-ov dokument 16/C iz 1970. godine, u kojem se kaže: “Maternji jezik označava put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.” Pored toga, isto pravo im garantuje i Deklaracija o kulturnoj različitosti, koju je usvojila Generalna skupština UNESCO-a 2001. godine i u kojoj se kaže: “Svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebno na maternjem jeziku.” Od tada se svake godine u svijetu 21. februara obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika (International Mother Language Day) kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda svijeta. (Tim povodom smo pisali da ova dejtonska država ni repom nije mrdnula da se dostojno obilježi taj dan.) Umjesto toga spomenuti Dodikovi presseReSki janjičari, regrutovani od “golobradih osnovaca koji su napustili svoja ognjišta u Vozući”, kako sami sebe opisuju, drzko psuju državu, narodski rečeno, laju protiv države, i javno se provokativno zaklinju da će nastaviti negirati genocid!? Ovi zaslijepljeni pravoslavni talibani iz “srpskog Staljingrada” ili “arkanovci novinarstva”, kako ih metaforično nazva E. Suljagić, kažu da su “razobličili politikantski protest Bošnjaka u Vrbanjcima i Konjević Polju”.

U čemu se sastoji taj “politikantski protest Bošnjaka u Vrbanjcima i Konjević Polju”?

Svakom dobronamjernom neutralnom posmatraču je jasno razabrati da učenici od aparthejdne vlasti “entiteta masovnih grobnica” traže samo to da poštuje Ustav i zakone ove države i omogući Bošnjacima ostvarivanje prava na svoj maternji jezik i školsku nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku, a ne na srbskom ekavskom? Ništa više! Pritom nisu dužni nikome objašnjavati koliko se i po čemu bosanski razlikuje od srbskog. Ako te vlasti to zanima, neka oni utvrđuju koliko se i u čemu njihov srbski jezik razlikuje od bosanskog, koji je, po Beliću, “narodna osnovica (srbsko-hrvatskog) književnog jezika”. Jasno je vidljivo, također, da Bošnjaci ne pristaju na srbsku hegemoniju i dobrovoljnu asimilaciju, da srbska vlast u svojim školama i svojim programima nagoni Bošnjake da liče na njih, da budu isti kao oni, da pripadaju narodu koji se u Americi smatra najomraženijim narodom na svijetu, da budu nesretni kao i oni. A ko bi to danas hotio ličiti na njih, na narod iz kojeg je potekao genocid nad narodom od kojeg mu nije prijetila nikakva opasnost. Oni ne žele da budu posrbljeni i pravoslavizirani. Oni ne žele da im srpski pravoslavni svetac bdije nad nevinim glavama i priprema ih kao buduće krstaške ratnike. Oni ne žele da slave Savindan, krstnu slavu škole. Oni ne žele da njihove školske vlasti u školama slave i glorifikuju četnike i sve druge osuđene i neosuđene srbske zločince, oni ne žele da slušaju izmišljenu srbsku historiju, laži o srbskoj BiH, o građanskom ratu i zataškavanju genocida. Oni hoće istinu. A istina je samo jedna, objektivno utvrđena na Međunarodnom sudu pravde i Tribunalu u Hagu! Takav školski sistem već je odgojio desetak generacija zadojenih mržnjom prema drugom i drugačijem, prema zajedničkim vrijednostima, što se često manifestira šovinističkim izpadima. I raniji školski programi u vrijeme zajedničkog književnog jezika i tokom zajedničke velikosrbske države (tokom posljednjih stotinjak godina) bili su hegemonistički i asimilatorski prema Bošnjacima. Posljedice su vidljive i danas, primjera radi, u upotrebi brojnih srbskih uzrečica, koje upotrebljavaju Bošnjaci, a koje su suprotne bošnjačkoj tradiciji i kulturi, kao što su: Drži se (…) ko pijan plota; Boji se (…) ko đavo krsta. – Najlakše je sjediti skrštenih ruku, kaže nedavno ministar kulture KS. Ili kad bošnjački član Predsjedništva kaže da “Bošnjaci sahranjuju…” U ponekom slučaju znače čak i samonegaciju, samoponištavanje, kao što reče nedavno otac kontroverznog švedskog fudbalera Z. Ibrahimovića: – Ja sam Bošnjak sa dna kace. Ili što reče jedan poznati bošnjački političar, poslanik u državnom parlamentu: – Kadija te tuži, kadija ti sudi.

Srbsko ”uvo

Bošnjački povratnici iz progonstva ne žele da im djeca pohađaju nastavu na srbskom ekavskom jeziku, jer ih to podsjeća na genocid i ponovo otvara stare rane. Takve asocijacije nisu inicirali Bošnjaci, nego Srbi i niko nema pravo ni razlog Bošnjacima prigovarati na tome. Ta, ekavski je “memorandum SANU”, ekavac je njegov idejni tvorac D. Ćosić, ekavci su S. Milošević, J. Stanišić… Bošnjaci ne mogu i da hoće zaboraviti da je ekavski Užićki korpus JNA stacioniran 1991. godine u Kifinom Selu, u bilećko-nevesinjskom kraju, toposu ijekavskog četništva i “nevesinjske puške”, mnogo prije otvorene hajke i genocida nad Bošnjacima. Ekavci su bili prvi srbski dobrovoljci protiv Bosne i Bošnjaka s one strane Drine, koje je predvodio Arkan, zvani arkanovci. Ekavci su bili šešeljevci, “beli orlovi”, ekavci su bili tzv. niški specijalci, koji su petog maja 1992. godine krenuli da, uz podržku tenkova i bornih kola, osvoje zgradu Predsjedništva BiH i u drugoj državi izvrše državni udar, dok je jeneaovski general ekavac držao kidnapovanog i zarobljenog predsjednika države u kasarni na teritoriji njegove države. Ekavci su pravoslavni popovi kao bajraktari genocida, pod vodstvom “patrijarha masovnih grobnica” među kojima i peder-pedofil V. Kačavenda. Ekavski je najprisutniji u Hagu. Ekavac je bio i osuđeni i pogubljeni četnički vođa iz Drugog svjetskog rata Draža Mihajlović, kao i njegov prezimenjak, nogometni komentator Facetv M. Mijajlović, samo što je kod njega još izpalo h, a upalo j, sukladno “srbskom uvu”, a suprotno bosanskom uhu.

Iako je poznato mišljenje slavista da je praslavenski glas “jat” sa svojim refleksima (e, i, ije) postao jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju, Bošnjaci načelno nemaju nikave averzije pa ni animoziteta, da i ne govorimo o odioznosti, prema ekavici kao takvoj, kao što su ekavci imali protiv bošnjačkog ikavskog. Pored srbskog, i ostali južnoslavenski jezici su ekavski: slovenački, hrvatski kajkavski, bugarski, makedonski, za razliku od povijestnog bosanskog ikavskog i savremenog ijekavskog. Do genocida ne samo da nisu bili protiv ekavskog, primjerice, S. Markovića, I. Sekulić, A. Belića, pa i J. Skerlića, ili V. Pope, O. Daviča, B. Bratića, pa i M. Crnjanskog; Petra Stambolića ili Pavla Vujisića, M. Dravić pa i Zorana Đinđića, i brojnih drugih, nego su ih prihvaćali kao dio zajedničke kulturno-civilizacijske, pa i jezičke, baštine. Nikome nije smetalo što se čak i tokom agresije i srbske obsade Sarajeva sa talasa Radio-Sarajeva svakodnevno mogao čuti poznati ekavski glas pjesnika Velimira Velje Miloševića, inače novinara i urednika na tom radiju. Njegova pjesma “Djeca su vojska najjača” (p)ostala je obćeprihvaćena kao nezaobilazni dio bosanske književne baštine. Nije zabilježeno da su Bošnjaci ustali čak ni protiv jednog iluzionističkog i jalovog pokušaja ekavske jezičke unifikacije nakon Prvog svjetskog rata u okviru Srboslavije (službeni naziv: Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija), koju je inicirao srbski književni historičar i javni radnik Jovan Skerlić, predlažući da Srbi i Hrvati (Bošnjaci podpuno ekskomunicirani) uzmu ekavsko narječje kao zajednički književni jezik i latinicu kao zajedničko pismo. Ionako je propao. U Hrvatskoj je taj pokušaj propao, jer su ga napustili najistaknutiji pisci (Krleža, Cesarac), ali je u Bosni posrbljeni Bosanac Ivo Andrić ostao vjeran toj ideji sve do svoje smrti. Eho Skerlićeve ideje javio se čak i poslije Drugog svjetskog rata u poeziji bosanskih pjesnika Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i još nekih manje poznatih. Danas je glavna “naučna” preookupacija jednog tuzlanskog jezikoslovca pronalaženje i objašnjavanje ekavskih govora u BiH. Da li je i to razlog što se u nekada davno ikavskoj (M.Hewai Uskufi), a potom ijekavskoj (M. Selimović, D. Sušić), danas Imamovićevoj Tuzli, sve više čuje ekavski.

Ekavska okupacija Bosne

Bosna je davno medijski okupirana i već je postala ekavska kolonija. Počelo je koncertima ekavskih turbofolk pevača i pevaljki iz Srbije, prvo u privatnim medijima, da bi se ekavski neosjetno uvukao u sve bosanske medije, uključujući službeni (državni) javni servis, prvo u reklamama i ekavskom titlovanju filmova, reprizama ekavskih serija, pa onda u živim šou-programima. Dovoljno je samo baciti pogled na sedmični program. Gotovo pola programa Federalne televizije je na ekavskom, pa se onda čude što zapadna Hercegovina ne plaća tv-taksu, a istočna ne plaća svakako, jer gleda RTRS. Zvanični službeni jezik je jedan od atributa države i njegov standardnojezički izraz se provodi u javnom prostoru instrumentima države, odnosno književnojezičke politike. Takav pozitivan primjer imamo u bivšoj federalnoj seriji “Viza za budućnost”, u kojoj vrstni srbijanski glumac Ljubiša Samardžić govori bosanski ijekavski. Isti je slučaj i sa glumicom Milenom Dravić u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Domaći mediji, umjesto da se bore za afirmaciju pozitivnih vrijednosti na tragu državotvorne ideje, jačanja jedinstva i solidarnosti, bave se sami sobom ili vode privatne političke ratove, gubeći svaku mjeru objektivnosti i profesionalizma, kao što je učinio nedavno jedan “bošnjački” list izvještavajući o posjeti reisu-l-uleme Kavazovaića masovnoj grobnici u Tomašici, a ni jednog slova nema da je bio u zajedničkoj posjeti sa članom Predsjedništva B. Izetbegovićem. Tomašica je toliko značajna da treba zabilježiti i kad je mušica preleti, a kamo li kad je posjeti nominalni šef države. Ni slova o šefu države, taman da je Karadžić, a skoro trećina stranice o rušitelju te države i osuđenom ratnom zločincu M. Krajišniku. Takav odnos nije imao ni Goebels prema Čerčilu!

Zahtjevi djece iz Konjević-Polja predstavljaju prvorazredno bošnjačko nacionalno pitanje u postgenocidnoj borbi za obstanak. To se ne tiče samo njih, nego svih Bošnjaka zajedno i svakog pojedinačno. Bošnjaci u RS-u šute ko zaliveni. Oglasio se čak i hrvatski podpredsjednik tog entiteta, a bošnjački nije. Ali, izgleda da Bošnjaci nemaju svijest o tome, koju modeliraju takvi mediji. Takav zaključak mogao je lahko izvesti svaki neutralni posmatrač prateći ovaj događaj, jer je on tretiran u javnosti kao humanitarno, a ne političko pitanje. Svrstani su, maltene, u istu ravan kao oni koji protestuju protiv uklanjanja pasa lutalica sa gradskih ulica. To je vidljivo po brojnim paradnim posjetama šatorskom kampu, a da praktično ništa nije poduzeto. I posjeta sarajevskih osnovaca i prigodni pokloni, umjesto podržke i solidarnosti, makar u okviru „vannastavnih aktivnosti” to potvrđuje. Njima treba podržka i solidarnost, a ne igračke i slatkiši. Bilo bi sasvim nešto drugo da su u znak solidarnosti i zajedničkih interesa sve sarajevske škole, da ne kažemo i sve bosanske škole, makar na pet minuta svakog dana obustavljale nastavu. Da su kulturni i sportski događaji počinjali izražavanjem podržke, da su radnici koji štrajkuju (primjerice Hidrogradnje ili Feroelektra) isticali da su uz djecu, itd. Kada bi Izetbegović materijalizirao svoju izjavu zahtjevom Briselu da se riješi pitanje učenika iz Konjević-Polja, oni bi mu rekli da i ne znaju za to jer ih niko službeno nije ni upoznao sa tim. Svoju nesreću Bošnjaci ne znaju ili ne smiju ni jasno artikulirati, a kamoli je odvažno i bezkompromisno sanirati. Dok svi Srbi listom negiraju genocid koji je počinio režim RS-a, uz pomoć i podržku Srbije, Bošnjaci se odnose prema genocidu kao da se radi o prirodnoj katastrofi, elementarnoj nepogodi. Bilo pa prošlo! Kako samo žalostno i uvredljivo zvuče riječi običnih srbskih stanovnika Prijedora u jednoj tv-anketi o masovnoj grobnici u njihovom vidokrugu “da je to prenaduvano” i da “sigurno naduvavaju”. Gotovo je izvjestno da neće ništa biti od obnove tužbe za genocid i podizanje posebne tužbe za genocid protiv RS-a, da ne govorimo o tužbi Sudu za ljudska prava u Strasburu protiv režima RS-a za aparthejd i segregaciju u obrazovnom sistemu, radi čega se nesretna konjevićpoljska djeca mrznu već mjesecima pod šatorima, umjesto da sjede u školskim klupama.

Hoće li se četrdesetodnevna opravdana građanska pobuna bošnjačkih učenika i njihovih roditelja iz Konjević-Polja protiv aparthejda, koji prema njima provodi režim bosanskog dejtonskog entiteta RS u obrazovnom sistemu svesti na jedan izolirani slučaj discipliniranjem samih aktera daleko od očiju javnosti i ugušena bez krvi, izvan domašaja mača pravde? Hoće li biti nastavljeno bezobzirno posrbljavanje i svetosavska pravoslavizacija bošnjačke djece, navikavanjem da prihvate ulogu žrtve u robstvu i pokornosti zločinačkim gospodarima dok će im masovna grobnica Bošnjaka u Tomašici biti podturana pod nos kao opomena za neposluh i pokornost? Hoće li tako jedan očajnički krik i vapaj djece biti sveden na izolirani slučaj, nepoćudni incident, i biti ugušen, istina bez krvi, ali i bez odjeka i bez ostvarenih rezultata. Za njih se, izgleda, Atinin mač pravde pretvorio u Damoklov mač prijetnje.

 

Nema nikakve razlike između zahtjeva učenika iz Konjević-Polja i “jedne obične bosanske želje” Fatmira Alispahića, koji je, povodom ekavskog prijenosa “utakmice ponosa” između BiH i Litvanije, zavapio: “Volio bih da mi kućom odzvanja jezik Bosne i Hercegovine dok navijam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.” Histerične reakcije koje su uslijedile sa presseReSkih strana i busija, pune psovki, uvreda i prijetnji, na ocjenu da je “ekavica jezik genocida” i da je “s jedne strane linije Srebrenica, a s druge ekavica”, samo zamagljuju istinu i razobličuju lažne mirotvorce. Istina o ekavici i genocidu smeta samo onima koji negiraju i odobravaju genocid, a i jedno i drugo je neprijateljski stav prema Bošnjacima. Njima je zasmetalo apsolutno tačno, jasno i nedvosmisleno podsjećanje na genocid i njegove počinioce, koji bi neki uime nekoga hotili zataškati, ali je to nemoguće i tako će ostati dokle je svita i vika, do Sudnjeg dana. Nije lahko nositi teško breme genocida, kao što im ga je bilo lahko počiniti. To što su u tome učestvovali domaći Karadžićevi ijekavci ne mijenja stav da je “ekavica jezik genocida”, jer je sve osmišljeno, planirano i vođeno iz ekavskog centra, kao najviši nacionalni interes svih Srba, a bosanski pravoslavni ijekavci se već stotinu i više godina trpaju među Srbe, valjda da bi ravnomjernije razporedili teret genocida.

Mnogo govori poruka majke jednog učenika koji pohađa školu u Vrbanjcima: „Istrajat ćemo u svojim zahtjevima. Neka naša djeca i izgube jednu školsku godinu, neće zbog toga izgubiti cijeli život, ali izborit ćemo se za ravnopravnost”, izjavila je Hava Varoš. Nekako mi se to čini kao savremena replika one čuvene antifašističke parole “Bolje grob, nego rob”.