Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Hadžib el-Mensur je rođen 326. godine u gradu Terkeš, na poluostrvu Algeziras. Potomak je Abdulmelika el-Muasirija, koji je, zajedno sa Tarikom ibn Zijadom, sudjelovao u osvajanju Endelusa.
Smrt halife Hakema el-Mustensira bila je uzrok da dio vojske koju su sačinjavali Slaveni, koji su bili stražari pred halifinim dvorcem, odbije poslušnost maloljetnom Hišamu. Oni su za halifu predložili Mugiru, sina Abdurrahmana Trećeg en-Nasira. Na scenu stupa Muhammed ibn Ebu Amir. Nije želio raspravljati, niti se ubjeđivati sa Slavenima. Otišao je do Mugirine kuće i ubio ga. Time je osujećeno bilo kakvo iznenađenje ili pobuna u Mugirino ime. Iza toga, Hadžib el-Mensur smjenjuje kompletnu postavu straže. Na njihova mjesta dovodi ljude iz policije kojima je bio pretpostavljeni.
Iste godine kad je umro Hakem, kršćani države Leon su upali u muslimansko utvrđenje Kalatrava i izvršili stravičan pokolj. Kad je vijest o tome stigla na dvor, njegov prvi zastupnik ministar El-Mushafi odlučuje da se ne poduzimaju nikakvi pohodi. Bojao se eskalacije sukoba. Smatrao je da to, u ovakvoj situaciji, ne bi išlo u prilog islamskoj državi. Potpuno suprotan stav je imao Hadžib el-Mensur. On je na svoju ruku mobilizirao vojsku i krenuo u pravcu Galije. S lahkoćom je osvojio jedno od najčvršćih utvrđenja i uzeo veliki ratni plijen. Podijelio ga je vojnicima prilikom povratka u Kordovu.
Iste godine je, sa glavnokomandujućim vojske Galibom, krenuo u novi pohod na sjever. Zauzeli su više kršćanskih utvrđenja. U Kordovu su se vratili sa velikim ratnim plijenom.
Ugled Hadžiba el-Mensura je još više porastao. Imenovan je za glavnoga komandanta vojske, osim dijela vojske stacionirane na sjeveru, kojom je i dalje komandovao Galib ibn Abdurrahman.
Hadžib el-Mensur je zaprosio Galibovu kćerku, oženio se njome i ojačao veze sa komandantom i uglednikom Galibom, a sve na račun prvog ministra El-Mushafija.
Hadžib el-Mensur i Galib ibn Abdurrahman, 367. godine, kreću u novi pohod. Sa dobro naoružanom vojskom, pošli su iz Toleda u pravcu poznatog utvrđenja Salamanka. Okršaj sa kršćanskom vojskom je žestok. Muslimani su pobjednici. Hadžib el-Mensur još jednom potvrđuje svoje vojničke sposobnosti. To mu donosi još veću slavu i ugled kod halife Hišama, ali i u narodu.
Muslimanska vojska je 40 dana proslavljala veliku pobjedu u Salamanki.
Po povratku u Kordovu, Hadžib el-Mensur je imenovan za namjesnika glavnoga grada. Nagovara halifu da smijeni Muhammeda el-Mushafija sa mjesta prvoga zamjenika halife i predlaže mu da tu funkciju dijele on i Galib ibn Abdurrahman.
Nije se zadovoljio samo smjenjivanjem. Iznudio je halifinu odluku da zatvori El-Mushafija. U Starateljskom savjetu su ostala samo dva čovjeka – zet i punac, Hadžib el-Mensur i Galib ibn Abdurrahman. Funkciju glavnog vezira i prvog halifinog zamjenika je, zapravo, obavljao sam El-Mensur.
Znajući da ulema ima veliki uticaj i da uživa ugled u narodu, El-Mensur im se pokušava približiti i zadobiti njihovo povjerenje. I njih pridobija. To je bilo tako što su se islamski učenjaci žalili na poplavu knjiga iz grčke filozofije koje su negativno uticale i ljudima mijenjale pogled na temeljne postavke života, a to je značilo i promjenu nekih temeljnih načela islamskog vjerovanja i njihovo pogrešno shvatanje i tumačenje. Izražavajući bezrezervnu podršku islamskim učenjacima, El-Mensur je naredio da se sve takve knjige unište.
Sljedeći njegov poduhvat je izgradnja grada Ez-Zahira. Novu prijestolnicu je El-Mensur izgradio po uzoru na grad Ez-Zehra, koji je podigao slavni halifa Abdurrahman en-Nasir. Radovi su trajali dvije godine. El-Mensur naređuje da se cjelokupno bogatstvo iz dvorca Ez-Zehra prenese u novu prijestolnicu. Novi grad su krasili veleljepni dvorci. U njih je El-Mensur izmjestio kompletnu administraciju. Tako je ovo novo zdanje imalo ulogu diplomatskog grada. Bivša prijestolnica Ez-Zehra je ostala pusta.
Halifa Hišam, koji je ostao u Ez-Zehri, bio je potpuno izoliran i bez ikakvog uticaja u narodu. Da bi minimizirao halifinu ulogu, a istakao sebe, El-Mensur izdaje dvije naredbe u obliku zvaničnog saopćenja. Jedna se odnosi na zabranu ulaska u halifinu rezidenciju bez njegove (El-Mensurove) dozvole. Druga naredba je sadržavala zabranu čak i halifi Hišamu da iziđe iz dvorca bez El-Mensurove dozvole. Naredio je i da se, prilikom kovanja novca, na kovanicama – uz halifino – upiše i njegovo ime.
Kakva smjelost, odlučnost i principijelnost!
Takav je bio El-Mensur, neprikosnoveni autoritet islamske države Endelus. Ni u tom pogledu nije imao takmaca, niti je bilo kome naumpalo da se pokuša takmičiti i boriti za vlast sa njim, izuzimajući možda Galiba ibn Abdurrahmana. Ali, El-Mensur je njegov zet i punac je bio zadovoljan da zet vlada državom, kao što je bio zadovoljan i svojom pozicijom.
Endelus je opet stabilna država. Teritorija se znatno proširila, posebno prema sjeveru, kojim su vladali kršćani.
Ali, Magrib nije mirovao. Berbersko pleme Sinhadž, 369. godine, u gradu Fesu podiže ustanak protiv Emevija. Vođa pobune je Belkin. Zatražio je pomoć od fatimija, koji su protjerani iz Magriba i koji su vladali Egiptom. Fatimije su podržali ustanak i poslali vojsku. Za komandanta su odredili Berbera koji je, nakon protjerivanja iz Endelusa, našao utočište među fatimijama u Egiptu. To je Hasan ibn Meknun, stari pobunjenik iz plemena Idrisija. U velikoj i odlučujućoj bitki za Magrib, Emevije su poraženi i njihov vojskovođa se morao povući u Kordovu. Tako su fatimije ponovo osvojili Magrib, osim grada Septe, na krajnjem jugu.
Fatimije su za namjesnika Magriba imenovali Hasana ibn Meknuna. Tako se disident pobjedonosno vratio u Magrib, ali i na političku pozornicu islamskog Endelusa.
El-Mensur se pobojao da fatimije ne krenu i na Endelus, pa je naredio da se podigne zid na poluotoku Algeziras.
Kršćani sa sjevera, 371. godine (981.), krše ugovor o primirju. Da bi spriječio njihov mogući napad, El-Mensur podiže vojsku i kreće na sjever. Odlučio je osloboditi najljepši grad sjevera, Samara, grad na čijim je bedemima halifa En-Nasir (Bitka kod Hendeka) doživio najveći poraz u svojoj dugogodišnjoj vladavini.
Što nije uspjelo slavnom vojskovođi i vladaru Endelusa En-Nasiru, uspjelo je njemu najsličnijem nasljedniku i stvarnome vladaru Endelusa, El-Mensuru, zvanome Hadžib. Njegova vojska nije samo potpuno potukla kršćansku, već je razorila sva utvrđenja toga grada. Kršćani panično napuštaju grad i bježe prema Leonu. Bila je jaka zima, pa El-Mensur odustaje od potjere i vraća se u Kordovu.
Glas o pobjedi muslimana i osvajanju Samare širio se nevjerovatnom brzinom. El-Mensur postaje heroj Endelusa, neprikosnoveni vođa koji uživa simpatije muslimana Endelusa.
Ipak, jednom čovjeku počinje smetati Hadžibova popularnost i brz uspon. To je Galib ibn Abdurrahman. Nekad glavni komandant vojske, pobojao se za svoju poziciju i osjetio da bi mu, bez obzira na njihovu tazbinsku vezu, El-Mensur mogao pomrsiti račune.
Galib ibn Abdurrahman odlučuje da se oslobodi zeta i tako učvrsti svoju poziciju prvog zamjenika halife. Iste te godine kad je osvojena Samara (371.), priprema gozbu u tvrđavi na sjeveru, gdje je bila stacionirana njegova vojska. Pozvao je El-Mensura. Ne sluteći šta mu se sprema, Hadžib se odazvao.
U toku gozbe, u trenucima potpune opuštenosti, Galibova vojska napada El-Mensura. Iskusni ratnik odbija prve napade. Zadobija težak udarac sabljom po ruci. Ali, ranjen, probija se do izlaza na tvrđavi i, bez mnogo razmišljanja, skače.
Noga mu je slomljena, ali mu uspijeva pobjeći do prvog susjednog utvrđenja. Okuplja svoje pristalice i priprema ih za borbu protiv zavjerenika.
Galib je s vojskom krenuo u potjeru za ranjenim zetom. Nedaleko od tvrđave u kojoj je pripremljena zavjera, dolazi do okršaja dviju muslimanskih vojski, između jedine dvojice preostalih članova Starateljskog savjeta, između punca i zeta.
Jedini razlog obojici – pohlepa za vlašću.
Galib je bio poražen i ubijen, a El-Mensur se opet neporažen vraća u Kordovu.
Ipak, Hadžib je dobro uzdrman. Njegova samouvjerenost je vidno poljuljana. Doživio je da ga izda i napadne onaj od koga se tome najmanje nadao.
Razmišlja ko bi mu još mogao biti opasnost i ko bi, kad-tad, mogao ugroziti njegov položaj. Opasnost prepoznaje u dvojici – bivšem veziru i prvom halifinom zamjeniku ili tutoru El-Mushafiju, koji je bio u zatvoru, i glavnom komandantu vojske, kojeg je on lično postavio i unaprijedio. Zato je naredio da se pogubi El-Mushafi, a da se glavni komandant smijeni. Tako se Hadžib oslobodio svih mogućih protivnika i konkurenata na vlast. Pored živog halife, on postaje stvarni vladar Endelusa.
Zajedno uz ime halife Hišama, njegovo ime se moralo spomenuti na hutbama.
Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII
Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII
Proglasio se halifom svih muslimana XXI
Najveća bitka u historiji Endelusa XX
Endelus: Pedeset godina vladavine Abdurrahmana en-Nasira XVIII
Nastojanja da se vrati jedinstvo XVII
Endelus: Silodarnost drumskog razbojnika Ibn Hafsuna XVI
Endelus: Halifa na crkvenom saboru XV
Endelus: Velika sječa uleme XIV
Endelus: Čudna gozba u Toledu XIII
Endelus: Bijeg poslije 27 godina tamnovanja XII
Endelus: Muslimani traže pomoć od nevjernika protiv drugih muslimana XI
Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX
Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII
Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II
