Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Musa ibn Nusajr je pisao halifi Velidu ibn Abdulmeliku u Šam i tražio dozvolu za pohod na Endelus. Bilo je to 89. godine po Hidžri ili 708. godine po Isau, alejhi selam.
Halifa Velid mu je odgovorio:
“Osvajaj je postepeno (tj. sa manjim vojnim formacijama) i provjeri je li situacija sigurna prije nego što muslimani krenu u potpuno osvajanje.”
U to vrijeme vladar Španije bio je čovjek koji se zvao Ehika. On je umro 700 godine po Isau, alejhi selam. Naslijedio ga je njegov sin Gajtaše. Ali, Gajtaše nije uspio učvrstiti vlast. Protiv njega se pobunio njegov glavni vojskovođa Roderik i uspio zavladati Endelusom. Gajtaševa djeca su se okupili na sjeveru i pobunili se protiv Roderika. Jedan od Gajtaševih sinova zvao se Hulian.
Hulian je sa svojom braćom kovao planove o povratku na vlast njihove porodice, ali su uvidjeli da ništa ne mogu uraditi bez jake vojske. Tako je Hulian prebjegao preko morskog prolaza i stigao u Afriku, u Septu. Odatle se počeo dopisivati sa Musaom ibn Nusajrom:
”Ako nam pomogneš da pobjedimo Roderika, dat ćemo ti Septu. Predat ćemo ti Septu i dat ćemo ti dio Endelusa koji želiš.”
I to je išlo naruku Musau ibn Nusajru.
Septa se brzo predala.
Vrata Endelusa su se otvarala.
Kad se Musa odlučio na pohod, bilo je onako kako mu je halifa preporučio: prvo je posalo izvidnicu. Na čelu izvidnici je bio Tarif ibn-Malik.
Krenuli su iz Afrike prema Endelusu sa četiri lađe koje su dobili od Huliana. To je bilo u ramazanu 91. godine po Hidžri. U mjestu koje će ubrzo biti nazvano Tarifa, na poluostrvu Algeziras, iskrcalo se 400 muslimanskih vojnika.
Tarif ibn Malik je bio prvi musliman koji je kročio na tlo Endelusa.
Osmotrio je to područje, vratio se i podnio izvještaj Musau ibn Nusajru.
Musa ibn-Nusajr je spremio vojsku od sedam hiljada vojnika. Većinu vojske su sačinjavali Berberi, a ostatak Arapi muslimani. Za vojskovođu je odredio Tarika ibn Zijada.
Brodovi sa vojskom su krenuli prema Endelusu. Bilo je to u redžebu 92. godine (711. godine poslije Isaa, alejhi selam).
Muslimani su preplovili moreuz i došli u podnožje brda Calpe.
Ono će dobiti ime Džbelu-t-Tarik (Tarikovo brdo). Tako će nastati ime prolaza između Atlantskog okeana i Sredozemnog mora (a od toga, engleskom transkripcijom i kraćenjem, ostat će ime Gibraltar).
Tamo su se već bili okupili Goti pod komandom namjesnika juga Endelusa Tudmeira. Tarik je o tome javio Musau ibn Nusajru i tražio pojačanje. Brodovima je zaobišao brdo i, sa druge strane, naredio iskrcavanje u dolini Zelenog poluostrva, u niziji koja je smještena ispod brda (današnji grad Algeziras).
Kad su Goti vidjeli da brodovi obilaze brdo, pregrupirali su se, a njihov vojskovođa Tudmeir hitno traži pomoć od Roderika.
Napisao mu je:
”Dođi brzo! Neki narod, ne zna se jesu li stanovnici nebesa ili Zemlje, iskrcao se na našu zemlju! Sreo sam ih! Zato ti lično trebaš doći. Znači, požuri! Izgleda da se niko ne može ispriječiti ovoj vojsci. Čudna vojska! Nismo vidjeli ništa slično!”
12.000 mudžahida protiv 100.000 Gota
Roderik se uplašio. Ostavio je manju vojnu formaciju da sređuje stanje s pobunjenicima na sjeveru, a sa većinom vojske, uvježbane i opremljene, krenuo prema Toledu da bi mobilizirao što više vojnika.
Istovremeno, Musa ibn Nusajr šalje Tariku još pet hiljada vojnika.
Zajedno sa tim pojačanjem, muslimanska vojska je brojala 12 hiljada vojnika. Tarik se upućuje prema zapadnoj obali, do mjesta La Tanda.
Pomno ispituje područje i traži najpogodnije mjesto za bitku. Odabrao je dolinu zvanu Derbat i tu odlučuje sačekati Roderika i njegovu vojsku.
Roderik je sa silnom vojskom stigao do te doline.
Njegova vojska je brojala više do 100 hiljada vojnika!
Bitka je nazvana Mareketu-l-vadi Derbat (Bitka u Derbatskoj dolini) i bit će odlučujuća bitka u historiji osvajanja Endelusa.
Stotinu hiljada Gota, kojima je lično komandovao kralj Endelusa Roderik, udarit će na dvanaest hiljada mudžahida pod komandom Tarika ibn Zijada.
Tada Tarik donosi odluku koja će postati legendarna. Naređuje da se spale brodovi na kojima su doplovili u Endelus. Podstičući svoje vojnike na borbu na Allahovom, dž.š., putu i na vrijednosti šehadeta, uslijedio je jedan od najčuvenijih govora u historiji ratovanja. Kratko i jasno, Tarik ibn Zijad je rekao:
“Neprijatelj je ispred nas, a more iza nas!”
To je značilo da im ne preostaje ništa osim borbe na život ili smrt.
Vojske su se sukobile 28. dana ramazana 92. godine (19. jul 711.).
Brojčano neuporedivo slabija, a velika svojim imanom, pouzdanjem i osloncem na Uzvišenog Allaha, muslimanska vojska se neprestano borila osam dana.
Tada kralj Roderik naređuje svojim vojnicima da sakupe užad i konopce koje imaju uza se. Ubrzo su pred njega doveli mazge natovarene užadima i konopcima. To je Roderiku trebalo jer je naumio povezati sve te vojnike za koje ni njemu nije bilo jasno ”jesu li stanovnici nebesa ili Zemlje”. Nije sumnjao da će zarobiti one koji ne poginu. On je bio vladar silnik. Na sebi je nosio zlatnu opremu. I time je dokazivao silodernost svoje vlasti.
Na obje strane je bilo mnogo ubijenih.
Poginulo je tri hiljade muslimana. Četvrtina ukupne vojske. Ali, preživjeli mudžahidi su ustrajali i nastavili borbu. Allah Uzvišeni im je pomogao i dao im veliku pobjedu.
Goti su potpuno poraženi. Neki su ubijeni, neki pobjegli, neki zarobljeni, a neki su se – strahujući da padnu u ruke ”dotad neviđenoj vojsci” – sami bacali u rijeku. Sav u strahu, isto je sa sobom počinio i onaj po čijoj su naredbi skupljeni svi konopci. Odjeven u zlato, u rijeci je završio i tadašnji vladar Endelusa Roderik.
Muslimani su se domogli velikog plijena. Najvrijedniji su im bili konji. Zarobili su ih toliko da nakon ove bitke niko od muslimana više nije ratovao bez konja.
(Nastaviće se)
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa
