Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Berberi ponovo dižu ustanak protiv fatimija u Magribu. Godina je 375. (985.) Događanja u Magribu su se, direktno ili indirektno, odražavala na stanje u Endelusu. Tako je bilo i sada. El-Mensur je iskoristio priliku i poslao vojsku, pod komandom svoga sina Abdulmelika, da pomogne Berberima u svrgavanju i protjerivanju fatimija. Magribom je ispred fatimija vladao Hasan ibn Meknun.
Berberi su, potpomognuti muslimanima iz Endelusa, porazili fatimije, a El-Mensur je zavladao i islamskim Magribom. Za namjesnika je odredio pouzdanog i mudrog Hasana Silmija. On je, manirom iskusnog diplomate, za svoga zamjenika uzeo Berbera El-Megravija.
Tako je El-Mensur znatno proširio granice svoje vlasti, time i granice Endelusa. To nije pošlo za rukom nijednom njegovom prethodniku.
Četiri godine kasnije zbio se nesvakidašnji događaj. Hadžibov sin Abdullah, namjesnik u gradu San Estevanu, podiže ustanak protiv oca i želi se domoći vlasti!
Ljudska pohlepa je bezgranična!
El-Mensur je izvan sebe od srdžbe. Priprema ogromnu vojsku i kreće prema utvrđenju u kome je bio njegov sin buntovnik. Utvrđenje je brzo osvojeno. Ali, sin Abdullah je pobjegao i potražio utočište kod Baskijaca.
Hadžib kreće u potjeru.
Kad je čuo da mu je baskijski vođa Garsija pružio utočište, traži da mu izruči sina ili će biti primoran napasti.
Lukavi Garsija želi unijeti nered i smutnju među muslimane. Odbija predati Abdullaha.
El-Mensur munjevitim napadom razbija kršćansku vojsku. Razrušio je i njihovo glavno utvrđenje. Tek tada Garsija traži primirje i obećava da će mu predati sina.
El-Mensur se nimalo nije dvoumio. Niti se kasnije kajao. Naredio je da se pogube svi pobunjenici. I njegov sin Abdullah. To je bila kazna islamske države za neposlušnost ocu kao vladaru te države.
Iako je Leon bio u muslimanskim rukama, vođa kršćana koristi ova previranja među muslimanima i napada na granice islamske države. Suprotstavio mu se namjesnik grada Medinaseli i zaustavio napad. Ali, nije se zadovoljio odbijanjem napada, već upada na kršćansku teritoriju i uzima ratni plijen.
Kad je čuo šta je napravio muslimanski vojskovođa, vođa kršćana Garsija okuplja vojsku i napada muslimane. Kršćani su opet poraženi, a Garsija teško ranjen. Muslimani su ga zarobili i odveli u Kordovu. Tu je ubrzo i umro od rana.
Garsiju je naslijedio njegov sin Sančo. On je, odmah po dolasku na mjesto vladara, sklopio primirje sa El-Mensurom i pristao na plaćanje džizije islamskoj državi. Tražio je da mu El-Mensur preda očevo tijelo da ga sahrani. To je učinjeno.
Ubrzo, 385. godine (995.), Sančo krši ugovor i napada na muslimansku teritoriju. Hadžib el-Mensur kreće na čelu muslimanske vojske da se obračuna sa prevarantom i da mu dokaže da sa njime nema šale kad su u pitanju ugovori. Kršćansku vojsku je predvodio Sančin sin Garsija. Muslimani su s lahkoćom porazili kršćansku vojsku, a njihovog vojskovođu zarobili i odveli u Kordovu.
Dvije godine poslije, El-Mensur kreće u svoju posljednju veliku bitku. Zaputio se prema glavnom gradu Galije Santijagu, koji nije bio u rukama muslimana još od vremena Musaa ibn Nusajra. Taj grad su kršćani smatrali svetim i bio im je treći grad po važnosti; nakon Kudsa i Rima.
Poduhvat nije bio nimalo lahak. Bilo je mnogo manjih i većih rijeka na putu do Santijaga. One su bile prepreka kretanju vojske. Zato je Hadžib vojsku podijelio na dva dijela, kopnenu i morsku. Dio vojske, koji je morskim putem trebao doći do grada, ukrcan je u lađe sa svim potrepštinama. Za kopnene snage je također pripremio lađe, ali ne da vojnici na njima plove, nego da im služe kao mostovi na rijekama.
Kršćani nisu mogli ni slutiti da bi mogli biti napadnuti s kopna i osjećali su se potpuno sigurno. Kad je muslimanska vojska upala u grad, bili su potpuno zatečeni. Nije bilo ni govora o otporu. Izabrali su najsigurnije rješenje. Svo stanovništvo je napustilo grad, zajedno sa njihovim vođom. Muslimani su ušli u pust grad. Uzeli su veliki ratni plijen.
Hadžib naređuje povlačenje. Znao je da se tu ne može ostati i da nije moguće sačuvati teritoriju koja je predaleko od Kordove.
Prije nego što će krenuti u Kordovu, posjetio je kabur za koji su kršćani smatrali da je u njemu jedan od Isaovih, alejhi-s-selam, učenika, koji se, nakon strašnih tortura nad sljedbenicima Isaa, alejhi-s-selam, skrasio u Galiji i umro u gradu Santijagu. Zabranio je da se grob na bilo koji način oskrnavi, kao što je zabranio rušenje crkava i drugih vjerskih objekata.
Godine 393. je predvodio trupe na Kastilju, zauzeo Kanales i San Milan de la Kogola. Po povratku s tog pobjedonosnog pohoda, umro je iste godine u gradu Medinetusalim.
Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII
Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII
Proglasio se halifom svih muslimana XXI
Najveća bitka u historiji Endelusa XX
Endelus: Pedeset godina vladavine Abdurrahmana en-Nasira XVIII
Nastojanja da se vrati jedinstvo XVII
Endelus: Silodarnost drumskog razbojnika Ibn Hafsuna XVI
Endelus: Halifa na crkvenom saboru XV
Endelus: Velika sječa uleme XIV
Endelus: Čudna gozba u Toledu XIII
Endelus: Bijeg poslije 27 godina tamnovanja XII
Endelus: Muslimani traže pomoć od nevjernika protiv drugih muslimana XI
Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX
Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII
Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II
