Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Aktuelna dešavanja, koja su počela ruskom invazijom na Ukrajinu, doprinijela su da na vidjelo izađe realnost i priroda međunarodnih odnosa, koji su često obavijeni svojevrsnim legendama ili fantazijom.
U cjelini gledano, ljudi vjeruju da jake, racionalne i realne procjene i kalkulacije upravljaju svim procesima i situacijima u međunarodnim odnosima. Da je to slučaj, onda ne bi bilo potrebe za ratovima i sukobima kako bi se riješila mnoga otvorena pitanja među državama.
Zemlje imaju interese, a ponekad ti interesi nastaju kroz pitanja dijeljenja zajedničkih resursa sa susjednim državama. Kada se postigne sporazum o pravičnoj podjeli bez pohlepe, racionalno ponašanje zarad dugotrajnijeg mira postaje gospodar situacije.
Međutim, opasan koncept koji prevladava u većini slučajeva je “pohlepa”, koja se ne susreće s razumom na istom putu i u isto vrijeme, a kada snaga, moć, nacionalizam, fanatizam i patriotski entuzijazam izbiju u prvi plan, onda oni preuzimaju ulogu podgrijavanja ponašanja koje je daleko od razuma i realnosti prema drugim ljudima ili drugim državama.
Naravno, racio ne može biti potpuno zapostavljen u međunarodnim odnosima, ali u većini slučajeva emocije, ličnosti i ljudi odlučuju o situacijama i određuju njihov smjer. Ono što vidimo u pogledu napada Rusije na Ukrajinu je iracionalno i emocionalno nabijeno ponašanje. Trenutna slika ukazuje na zastrašujuće stanje šoka i nedostatak prethodne pripreme za ovu situaciju, do tačke u kojoj dolazi do haosa i nereda, suprotno onome što se vjerovalo prije napada. Ovo je stanje nespremnosti slično onome koje je bilo sa pandemijom.
Pristup koji vidimo prema talasima imigracije iz Ukrajine daleko je iznad pristupa prema talasima sirijske imigracije, ne zato što je racionalan, već zato što je rasistički i emotivan. Ovo otkriva veoma snažnu emocionalnu stranu i dimenziju koja stoji iza ”zapanjujuće” racionalne Evrope.
Moglo se očekivati da će Rusija postupiti racionalnije i mudrije kada napravi prvi korak. Međutim, ono što se do sada dešavalo i dešava pokazuje da su ranije pripremljene ruske kalkulacije daleko od realnosti.
Otpor koji Rusi nisu očekivali u Ukrajini i vrijeme – uskoro će se navršiti mjesec dana od početka okupacije koja je trebala biti okončana za nekoliko dana -, govore da ruske kalkulacije i računice nisu bile sasvim odgovarajuće. Zapravo, što se rat više oduži, to će Rusija snositi više troškova. Putin je vjerovao da će narod Ukrajine dočekati svoje osvajače i slaviti ih kao što se desilo u Iraku s američkom okupacijom. Čak ni oni koje su Rusi podržavali u nekim područjima i pripremali za takav trenutak, nisu mogli pružiti istu podršku Rusiji kada je objavila svoju invaziju na Ukrajinu, a ukrajinski narod se ujedinio pod vođstvom jednog čovjeka u prizoru koji je izgledao kao opća mobilizacija protiv okupatora. I to na način na koji Rusi nikada nisu očekivali.
Okupacija je zapravo iznova oživjela, učvrstila i podržala ukrajinski identitet, i taj prizor sâm po sebi je dovoljan da opovrgne ruski narativ da Ukrajinci nemaju samostalan identitet, što je Putin uzeo kao izgovor za legitimnost svoje invazije na ovu zemlju.
Najmanje što se može reći jeste da se Rusija suočava sa realnošću koju uopće nije razmatrala, niti je na nju računala. Ukrajinski narod i ukrajinski identitet se bore u jednom rovu pred očima cijelog svijeta u borbi na život i smrt. Stvarnost danas dokazuje postojanje ukrajinskog naroda bez obzira na njegovo porijeklo, a ruska invazija je ojačala ovaj nacionalni identitet ukrajinskog naroda više nego ikada.
Pred ovom društvenom realnošću, rusko razočaranje i bijes su ogromni, i vrlo je vjerovatno da će se to razočaranje odraziti na rusku ratnu mašineriju i nanijeti joj mnogo više štete nego što joj je do sada nanešeno.
Rusija je već sad postala najizolovanija zemlja na globalnom nivou, a sankcije koje su joj uvedene uvlače je u veliku izolaciju, kao što je to bilo u vrijeme Sovjetskog Saveza. No, tadašnja velika izolacija i zatvaranje proizvelo je sopstvenu ravnotežu u uvjetima kakvi su vladali u to vrijeme i takvo zatvaranje danas sigurno ne bi bilo održivo za Rusiju. Čak i ako su Putinova harizma i patriotska arogancija mogli da pruže izvjesnu podršku osvajanju u prvoj fazi, ona ipak ima ograničen kapacitet da izdrži ovakvu vrstu avanture.
U vrtlogu ove etape, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je, više od bilo koga drugog, zapravo pokazao da je lider koji zna šta radi, i on bolje od drugih upravlja ovom etapom iskustvom i mudrošću. On je to potvrdio i jasno izrazio sredinom januara tekuće godine, ističući da mogući ruski napad (u tom trenutku) na Ukrajinu ne smatra realnim. On je tada rekao: ”Ako bi Rusija preduzela ovaj korak u trenutnoj situaciji, to bi nanijelo štetu Ukrajini, ali bi Rusija time nanijela veću štetu samoj sebi.” Otkrivajući ovaj realističan pristup u svim njegovim dimenzijama, predsjednik Erdogan je upozorio Rusiju da ne poduzima takav korak.
Možemo li onda vjerovati da Erdogan vidi ono što Putin ne vidi? Iskustvo kaže da Putin možda neće moći vidjeti ovu očiglednu istinu pred svojim očima.
U svakom slučaju, međunarodni odnosi su samo još jedan nivo međuljudskih odnosa. Ovaj nivo nije nikakav hir u prirodi ljudskih odnosa. Emocije, ogorčenost, nacionalna čast, uzbuđenje, arogancija, pohlepa, nemar, sve su to osobine (emocije) koje su isprepletene u ovim odnosima.
Na ovom nivou svaka osoba djeluje u skladu sa svojom ličnošću. Evropa se ponaša onako kako joj diktira njezin karakter, kao i SAD, Rusija, Turska itd.
Ali, na kraju, bilo kakvo poređenje danas pokazuje da je Turska najmudriji i najracionalniji akter u ovoj fazi, jer je zadržala otvoren kanal koji bi mogao rezultirati rješenjem ovog rata u interesu cijelog svijeta.
