15. avgust obilježava se kao dana kada su ljubuški Bošnjaci natovareni na kamione i zatvoreni u logor, iz kojeg mnogi više nisu ni izašli.
Logor se nalazio kraj Rodoča, u Hercegovini, koji je ranije korišten samo kao heliodrom HVO-a čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije.
U početku srpsko-crnogorske agresije jedan dio gradskog jezgra Mostara bili su okupirali Srbi. Za to vrijeme, iz ovog dijela grada protjerani su svi Bošnjaci i uništeno je sve što je bilo bošnjačko. Nekoliko mjeseci kasnije Bošnjaci su, organizirani uglavnom u jedinice HVO-a, potisnuli srpskog agresora duboko u Podveležje i oslobodili lijevu obalu Neretve.
Nakon hrvatske agresije u srednjoj Bosni, hrvatske vlasti u Mostaru uvele su represivne mjere prema Bošnjacima. Ubrzo zatim, počeli su oružani napadi hrvatskih zločinaca na dijelove Mostara koje je pod svojom kontrolom držala 41. bbr Armije RBiH. Istodobno, u dijelovima grada koji su bili pod kontrolom HVO-a započela je hajka na Bošnjake, obilježena ubistvima, silovanjima, protjerivanjem i formiranjem koncentracionih logora.
Prema popisu stanovništva iz 1991., nacionalna struktura stanovništva u mostarskoj općini bila je sljedeća: Bošnjaka 34.8%, Hrvata 33.8%, Srba 19.0% i ostalih 12.4%.
Heliodrom / Rodoč
U helikopterskim skladistima i garazama ovog heliodroma HVO je držao zatočene Bošnjake s područja cijele Hercegovine. Prema izvještaju UN-a, tu je bilo zatočeno 2.300 civila koji su više mjeseci proveli u krajnje teškim uvjetima. Isti izvor navodi da je njihova komisija posjetila “jedan zatvor u blizini Mostara” gdje se na prostoru od 52 četvorna metra nalazi 61 zatočenik. Prema drugim izvorima, na Heliodromu je bilo zatočeno izmedju 10.000 i 12.000 Bošnjaka.
U Rodoču kod Mostara hrvatski zločinci su skrivali i zarobljene vojnike Armije RBiH, ne dopuštajuci promatračima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) da ih posjete. Ovi zatočenici dovođeni su iz raznih koncentracionih logora po Hercegovini. Iz tog logora neke su premjestali u Kočerin kod Čitluka, te Ljubuški, a jedan broj na jadranske otoke.
Tadeusz Mazowietski podnio je izvještaj Savjetu sigurnosti UN-a o stradanju Bošnjaka u Hercegovini u kome govori o hrvatskim koncentracionim logorima na tom području, navodeći da ih ima još neotkrivenih, jer hrvatske vlasti u Hercegovini skrivaju ta mjesta od očiju javnosti.
MKCK, je saopćio također, da se najmanje 1.200 Bošnjaka nalazi zatvoreno na Heliodromu kraj Mostara. Glasnogovornik ove organizacije Pierre Gotier, saopćio je da je predstavnicima MKCK-a bilo dopušteno da posjete Heliodrom, ali nije dao nikakve pobliže obavijesti o samim zatočenicima.
Barry Fruer, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu, izjavio je kako se u rukama hrvatskih snaga nalazi 22.000 Bošnjaka u Mostaru i oko njega. Bosanski predsjednik, gosp. Alija Izetbegović, izjavio je da se s tisućama zarobljenika postupa loše već “duži period”. Zvaničnici MKCK saopćili su, također, da ne mogu potvrditi da li se ovoliki broj ljudi uistinu nalazi zatočen, ali su kazali da su zabrinuti nepotvrđenim vijestima o mnogim drugim zatočeničkim logorima, te da su u toku pregovori s hrvatskim vlastima u Mostaru kako bi radnici ove organizacije posjetili i ta mjesta.
Svojim prevrtljivim igrama HVO je neprekidno otezao s razmjenom zatočenih Bošnjaka. Tako je u dogovorenoj razmjeni koju je trebao obaviti u prvoj polovici novembra 1993. na spisku nedostajao veliki broj zatočenika, kako civila, tako i vojnika. Prema eksluzivnom materijalu koji je sačinio OSCE, Vinko Martinović Štela odgovoran je za ubistvo najmanje 50 Bošnjaka od kojih je neke lično ubio. Iz Rodoča njegova jedinica je zatočenike vodila na kopanje rovova na liniji fronta. U ovom materijalu se navodi da se on smatra najvećim ratnim zločincom u Mostaru.
“Republika Hrvatska podrzava HVO u Bosni”, ustvrdio je američki ambasador u Hrvatskoj gospodin Peter Galbright. On je, dalje, izjavio: “Mislim da je svjetska zajednica vrlo zabrinuta izvjesćima za koja znamo da su istinita, a odnose se na vrlo loš odnos prema zarobljenicima Armije RBiH, poput, primjerice, onih na Heliodromu u Rodoču. Ti zarobljenici bili su izloženi zlostavljanjima koja se protive standardima međunarodnog prava; morali su kopati rovove na prvoj liniji bojišta i bili su izloženi opasnosti da budu ubijeni. To je potpuno protivno Ženevskim konvencijama. Znamo da su Hrvati hapsili Bošnjake u Mostaru i protjerivali ih. Također nam je poznato da je bilo slučajeva silovanja Bošnjakinja od pripadnika HVO-a, a poznato nam je i da je u ponekim slučajevima HVO surađivao sa srpskim agresorom u borbi protiv Armije RBiH. HVO je nekoliko puta opstruirao konvoje humanitarne pomoći.”
Gosp. Galbright je, dalje, potvrdio postojanje sramnog izgona Bošnjaka iz njihovih domova u Hercegovini.
(mb/camo.ch/patria)
