Danas se navršava 28 godina od zatvaranja zloglasnog logora Dretelj kod Čapljine. Logor Dretelj bio je jedan od najvećih i najzloglasnijih logora kojeg su vlasti paradržavne tvorevine tzv. Herceg Bosne vodile na području Hercegovine za nehrvatsko stanovništvo regije.
Prije 1992. godine, ovaj ogromni vojni kompleks, veličine dva fudbalska terena, bio je kasarna i skladište goriva za Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). U period agresije između 1992. i 1995. godine, kasarna u Dretelju kod Čapljine postala je jedan od najzloglasnijih logora u Bosni i Hercegovini.
Na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovnu, kasarna u Dretelju pretvorena je u logor za hercegovačke Srbe kojim su upravljale snage HOS-a pod komandom Blaža Kraljevića, a početkom hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1993. godine, kontrolu nad logorom preuzimaju jedinice HVO-a te on postaje koncentracioni logor u kojem su primarni zatvorenici bili hercegovački Bošnjaci.
Jedan od svjedoka brutalnosti zločina počinjenih u Dretelju je Ramiz Šuta, koji je doveden u Dretelj zajedno sa još 68 Bošnjaka 1993. godine.
“Premlaćivanje je bilo toliko jako da sam jednom izbrojao 16 udaraca vojnom čizmom s jedne strane, a isto toliko i s druge strane. Da su mi rebra bila od čelika, slomila bi se. “Ljudi su ubijani. Pet muškaraca koji su dovedeni sa mnom umrlo je od posljedica premlaćivanja. Nisu to mogli podnijeti. Svaki dan su nas vodili na plato i tukli… Svaki dan je bio isti.”
Po svjedočenju Ramiza Šute, patnje u Dretelju bile su neopisive.
“Ljudi su pili urin. Donosili su nam prljavu, zagađenu vodu koju su ljudi bili primorani piti. Morali smo da završimo “obrok” za minut ili dva, a čorba koju smo jeli bila je toliko vruća da smo svaki zalogaj gutali s velikom mukom.”
Zijad Tucaković, bio je jedan od Bošnjaka dovedenih sa Ramizom Šutom u Dretelj. Tokom pritvora bio je u hangaru broj jedan.
“Bilo nas je 300 unutra … Bili smo toliko nabijeni da su neki ljudi spavali na krovu na daskama. Premlaćivanja i ponižavanja su bila konstantna. Ljudi bi padali u komu od žeđi. Mislili su da će umrijeti. Jedna boca vode dolazila je na 20 zatvorenika. Svi bi dobili po gutljaj.”
Amer Đulić je 4. augusta 1993, kao maloljetnik sa svega 17 godina, uhapšen te prebačen u logor “Dretelj”, gdje je proveo više od 50 dana. Ukupno je u logorima proveo 233 dana.
“Dretelj” spada u te najgore logore u kojima sam bio zato što smo tu gledali kako ljudi umiru i koliko su gladni, koliko se pate – prisjeća se Đulić. Također navodi kako su se obrocili servirali od 12 do 14 sati, svaki dan, za oko 2.000 zarobljenika, te da su bile samo 33 porcije i 33 kašike na sve njih. Temperature su tih ljetnih dana dana, sjeća se, bile od 35 do 40 stepeni.
Pored hangara u kojima su bili zarobljenici, prisjeća se Đulić, postojala je i izdvojena samica, dimenzija šest sa četiri metra, u kojoj je znalo biti i do 70 osoba, koje su prolazile kroz najgore svakodnevne torture. Maloljetnici i starije osobe su skrivani, kako kaže, tokom posjete Crvenog križa.
Najveću torturu hercegovači Bošnjaci zatvoreni u Dretelju preživjeli su u period između 13. i 15. jula 1995. godine za vrijeme velikih borbi između snaga Armije RBiH i HVO-a, te HV-a na području Dubrava i Mostara. Izrevoltirani svojim vojnim neuspjesima protiv snaga Armije RBiH, bojovnici HVO-a iskazivali su svoj bijes nad nenaoružanim, bespomoćnim ljudima zatvorenim u Dretelju i ostalim logorima pod kontrolom HVO-a.
U tom periodu, zarobljenici su intenzivno premlaćivani i zlostavljani, a logor je 72 sata bio bez hrane i vode. Mnogi su mučeni cjelodnevnim ležanjem na platou ispred kasarne, na žarkom hercegovačkom suncu pri temperaturama od 40 stepeni.
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić optuženi su za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu od novembra 1991. do aprila 1994. zbog etničkog čišćenja nehrvata iz određenih područja Bosne i Hercegovine. U optužnici se navodi da su pripadnici tog pokreta (zajedno s HVO-om) osnovali i vodili mrežu koncentracionih logora, uključujući logore Heliodrom i Dretelj, kako bi uhapsili i zatvorili na hiljade Bošnjaka. Bošnjaci u logorima su izgladnjivani te redovno podvrgavani “fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući teška premlaćivanja i seksualno zlostavljanje.”
Za ratne zločine počinjen u logoru “Dretelj” osuđeni su Ivan Medić na dvanaest godina zatvora, Tonći Rajič na dvije godine zatvora, Ivan Zelenika i Edib Buljubašić na šest godina zatvora, Marina Grubišić Fejzić na pet godina zatvora, Ivo Raguž na tri godine zatvora i Dražen Mikulić na godinu i po zatvora. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Mijo Banović je osuđen na dvije i po, a Gojko Granić na dvije godine zatvora.
Ove godine nije bilo obilježavanja godišnjice zatvaranja logora “Dretelj”, kako kažu iz Udruženja logoraša Stolac, jer ne mogu pristupiti tom lokalitetu zbog privatizacije objekta te zbog “nepostojanja garancije za sigurnost.”
(Inat.ba)
