Piše: Semir Imamović
U posljednjem izdanju Preporoda, u tekstu pod naslovom ”Ličnosti i djela”, predstavljen je ovogodišnji dobitnik književne nagrade Skender Kulenović, akademik dr. Enes Karić, odnosno njegova raskošna književna ličnost. Ništa neobično, reklo bi se, za čovjeka koji je svoj radni vijek posvetio književnom i intelektualnom radu, i koji je u knjizi i pisanju našao svoje najvjernije životne saputnike. Autor teksta akademika portretira, pored ostalog, i kao pisca koji svojim književnim radom doprinosi međureligijskom i interkulturalnom dijalogu, i kao potvrdu za to navodi Karićeve riječi, koje je kazao prilikom dodjele nagrade 10. oktobra, 2013. godine u Bosanskom Petrovcu na tradicionalnoj manifestaciji Dani Skendera Kulenovića: ”Volio bi da se ove nagrade objedine, jer velikani kao što su Skender Kulenović, Ivo Andrić, Mak Dizdar i drugi, pripadaju svim narodima u Bosni i Hercegovini i bosansko-hercegovačkoj književnosti u cjelini.” Akademik, naravno, zaslužuje sve čestitke i pohvale za ovu vrijednu nagradu, kao i za mnoge druge nagrade i priznanja koja su ga potvrdila kao pisca i intelektualca, i to je nešto zbog čega bi trebao biti ponosan svaki Bošnjak. Možda ovaj ”mali bošnjački jubilej” ne bi trebalo kvariti ličnim utiscima, opaskama a ponajmanje kritičkim opservacijama, ali akademikovo predstavljanje Ive Andrića kao ”velikana” i ”zajedničkog književnog autoriteta”, jednostavno nam ne ostavlja drugu alternativu. Dr. Enes Karić, kao jedan od najobrazovanijih Bošnjaka, dobro zna za Andrićeve šovinističke i fašističke napise o njegovoj domovini i narodu, kao i za činjenicu da njegovi književni uraci Na drini ćuprija, Prokleta avlija, a prije svega njegova doktorska disertacija, predstavljaju jedan od najvažnijih ideoloških temelja genocida nad Bošnjacima i udružene velikosrpsko-hrvatske mržnje prema Bosni i Bošnjacima, ali on to, iz samo njemu poznatih razloga (sasvim je nevažno da li on to radi iz ličnog uvjerenja ili lične samopromocije u određenim krugovima), previđa i bošnjačkoj ga javnosti predstavlja kao ”zajedničkog” velikna. Istim onim Bošnjacima o kojima Ivo Andrić piše samo najgore stvari. A o kakvom se zapravo velikanu, pardon književnom monstrumu, radi, otkrit će nam citati iz njegovih knjiga i pisama. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je krio kao zmija noge, i koju, i pored njene važnosti, ne možemo naći u Bosni (po svoj primjerak morali smo lično otići u Beograd), ”veliki” Ivo Andrić kaže: “Osmanlijska državna ideja, kao i bosansko kraljevstvo, islam, a također i bogumilstvo, bili su samo sredstva da se sačuva zemljišni posjed i vlast koja je iz tog posjeda proisticala. Izvod iz narodne pjesme muslimanskog porijekla (Andrić ne zna ime autora pjesme, već se poziva na K. Horrmana, op. a.) najjasnije ocrtava način na koji je sprovedena islamizacija: Beg je Rada lijepo poturčio i sa lijepom Anom oženio, Darovo mu deset kuća kmeta, Ne zove se sada Radojica, Već se zove Pilipović Ibro. Iz ovih nekoliko stihova nazire se vodeći motiv mjerodavan za islamizaciju… Isto shvatanje o motivima i popratnim pojavama islamizacije, mada nešto drastičnije u izrazu, nalazimo u ostvarenjima narodnog duha hrišćanskog dijela stanovništva.” (Andrićeva doktorska disertacija). U istom djelu, Andrić ovako opisuje Bosnu pod islamskom vladavinom: “Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znači dvije periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dvije različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obilježjima), nego je, štaviše, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu”. (Andrićeva doktorska disertacija). Ugledni hrvatski pisac, istraživač i novinar, prof. dr. sc. Ivo Žanić, za Andrićev roman Na Drini ćuprija, kaže: “Andrićev roman Na Drini ćuprija, iako radnja nije dovedena do 1941. godine, bio je zapravo pripovjedačko-sugestivna anticipacija četničkog genocida nad Bošnjacima iz Drugog svjetskog rata”, a moglo bi se dodati i anticipacija i ovog zadnjeg (da li zadnjeg?) četničkog genocida nad Bošnjacima. (Muhsin Rizvić, 1996, 223). Akademik Muhamed Filipović se davne 1967. godine usudio izjaviti da je Ivo Andrić više nanio štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile. Za Filipovića Andrić nije samo antimuslimanski pisac, premda jeste i to, već je i subverzivno antibosanski, što je kudikamo konkretnija i opipljivija krivica, ravna gotovo izdaji domovine, a za račun tuđih, našem “bosanskom duhu”, stranih interesa. (Život, mart, 1967.; Pogledaj izvorni tekst, Nadana Filipovića, Moralno pokroviteljstvo Ive Andrića nad izvršiteljima dva genocida nad bosanskim Muslimanima, 16). Prema Enveru Kazazu nije slučajno da je neki, nama anonimni vojnik (četnik) vojske takozvane republike srpske pred stranim novinarima u Višegradu 1992. godine mahao knjigom “Na Drini ćuprija” i na nju se pozivao kao na argument za pravdanje čina “svoje borbe” i temeljni uslov svog ideološkog opredjeljenja, znači uništenja Bošnjaka (Egzistencijalnost /Povijesnost Bosne – Interpretacija u zamci ideologije, Zbornika radova skupa “Andrić i Bošnjaci”, BZK Preporod, Tuzla, 2000.) Ipak, vrhunac svoje iracionalne i bolesne mržnje prema islamu i islamskom Orijentu, Andrić je pokazao u pismu kojeg je napisao svom prijatelju Niki Miroševiću, konzulu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji, u kojem muslimansku sredinu opisuje kao ”sredinu smrada, loja, lenosti i pokvarenosti”, a Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naziva ”arapskom varalicom”. Dakle, uvaženi akademiče, čime nas je to Ivo Andrić zadužio pa da ga mi Bošnjaci ”slavimo” kao velikana? Svojim patriotoizmom i domoljubljem? Svojom tolerancijom i poštivanjem drugog i drugačijeg? Svojom književnom objektivnošću i nepristrasnošću? Svojom borbom za Bosnu i Hercegovinu i njeno pozicioniranje kao ravnopravnog pravnog subjekta, rame uz rame sa ostalim jugoslovenskim državama? Naravno da nije. Štaviše, kod nas Bošnjaka, koji smo na svojoj koži, u najmanje dva navrata u poslednjih 60 godina (Drugom svjetskom ratu i nedavnoj agresiji na našu državu), osjetili sav užas njegove izopačene percepcije islamske vjere i povijesti, zaslužio je samo prezir i osudu. Pitat ću vas još nešto, a tiče se Vaše ”interkulturalne” i ”međureligijske” misije, u ime koje ste, pretpostavljam, i izgovorili spornu pohvalu: ”Može li se Ivo Andrić, pored gornjih činjenica o njemu i njegovom književnom (ne)djelu, uopće navoditi kao primjer u kontekstu interkulturalnog i međuvjerskog dijaloga?
