Danas se u Rusiji navršava 78 godina od završetka Drugog svjetskog rata u Evropi. Dan pobjede je, u anglosaksonskom svijetu, obilježen jučer.
Razlog tome je što su Nijemci najprije potpisali kapitulaciju pred zapadnim saveznicima u Francuskoj, a zatim su, dan poslije, učinili isto pred Sovjetima, u Berlinu. Nije to bio prvi znak narastajućeg razdora među saveznicima, piše u svome komentaru koji prenosimo u cijelosti Haris Imamović, pisac, urednik časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja “sic!”, te savjetnik bivšeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića.
U svojim memoarima Crusade in Europe, koji su prevedeni kao Rat za oslobođenje Evrope (Zagreb, 1953.), Dwight Eisenhower piše da se Churchill ljutio na Amerikance što nisu dijelili njegovo mišljenje da po svaku cijenu treba prije Rusa ući u Berlin.
Američki general svjedoči i da je, tokom cijelog rata, trajala borba za primat u komandnoj strukturi. Uzimajući u obzir da će Amerikanci dati najviše vojnika u operaciji Overlord, Churchill je vidljivo uzrujan pristao da američki general bude na čelu jedinstvene komande, jer je tu poziciju već ranije bio obećao jednom od britanskih generala.
Zanimljivo je Eisenhowerovo svjedočenje kako je De Gaulle, prije samog Dana D, tražio da bude priznat kao lider Francuske, čemu se Roosevelt protivio, insistirajući da će anglosaksonski saveznici surađivati sa svakom grupom – cinik bi dodao “i sa crnim đavolom“ – ako je spreman boriti se protiv Nijemaca.
Jedna od najtragičnijih scena u Eisenhowerovoj knjizi – a ujedno je i komična – jeste kada De Gaulle traži da mu Amerikanci “privremeno posude” dvije divizije da pokaže snagu i učvrsti svoj položaj u Francuskoj. “Izgledalo je čudno”, cinično primjećuje Eisenhower, “da simbol oslobođenja Francuske traži savezničke čete za uspostavljanje i učvršćivanje svog položaja u srcu oslobođene prijestolnice”.
Moralno liderstvo skoro i nema vrijednost, bez realne vojne sile
Eisenhower je na koncu pristao da De Gaulle izvrši “reviju trupa”, ali je uz njega američki general Bradley da “pokaže savezničko jedinstvo” (odnosno, u slobodnom prevodu s francuskog, da pokaže ko je stvarni komandant).
De Gaulle je pokazao moralno liderstvo, kada se, na početku rata, pobunio, iako nije imao nikakve šanse protiv njemačkog neprijatelja. Američki odnos prema njemu pokazuje da moralno liderstvo skoro i nema vrijednost, bez realne vojne sile. Da nije bilo tri miliona američkih vojnika, De Gaulle i drugi Evropljani ne bi imali nikakvu šansu da se oslobode. Većina njih nije pokazivala ni interes za tim, već su prihvatili okupaciju kao svršen čin.
– Oslobođeni [evropski] narodi su bili nevjerovatno neupućeni o Americi i američkoj ulozi o ratu – veli Eisenhower.
Zatim dodaje da su im Amerikanci nastojali na mnogo načina objasniti “američki prilog pobjedi”, ali da je “ponor neznanja bio tako dubok“ da su samo djelimično uspjeli, te da je „zadaća toliko daleko od toga da se može smatrati završenom“.
Bez američke vojne sile – a i s njom – “evropske vrijednosti” mogu pretendovati da budu sinonim za demokratiju, ali nisu ništa drugo nego uobražena fraza, koja zvoni prazninom. Eisenhowerova knjiga napisana je u zoru hladnog rata, i u vrijeme sve većeg De Gaullevog protivljenja NATO-u (sa jedinstvenom američkom komandom), a jedna od njenih poenti jeste da svi mogu dati doprinos u demokratskoj debati, ali da će na kraju biti onako kako Amerikanci kažu sve dok Evropljani ne budu imali snage da se odbrane od Rusa ili samih sebe (u slučaju nacizma).
Skoro osam decenija kasnije stanje je isto. Šta je glavna lekcije rata u Ukrajini, ako nije upravo ovo o čemu govori Eisenhower. Evropa je kao De Gaulle: često zaboravi da njenu sigurnost i demokratski poredak, još uvijek garantuje američko oružje.
Bh. javnost u proteklim decenijama često podsjećala na De Gaullea
Za Bosnu i Hercegovinu se često kaže da je Evropa u malom. Ne znam da li je to zaista tako, ali naša javnost je, u proteklim decenijama, često podsjećala na De Gaullea. Zabrinjavajuće je, a ujedno i smiješno, koliko se u našoj javnosti, u proteklim godinama, naglašavala vrednosna dimenzija u političkim procesima, a zanemarivala se dimenzija sile. Ko stvarnost posmatra samo kroz prizmu vrijednosti jednako je, ili skoro jednako opasan, kao onaj ko je posmatra samo kroz prizmu sile. Vrijednost i sila su odvojive u svijesti, ali su neodvojive u stvarnosti.
U knjizi Nadživjeti carstva, Xavier Bougarel zaključuje da je politički mentalitet Bošnjaka u znaku dvije suprotne tendencije. Bošnjaci su se ponašali kao nacija, kada su se, organizirani kroz partizansku vojsku, a kasnije kroz Armiju RBiH, borili za svoj opstanak i slobodu. Ne treba zaboraviti da je Alija Izetbegović postao ozbiljan pregovarač u očima Zapada tek kada je imao više od 200.000 naoružanih ljudi pod svojom komandom. Bez toga, Bosna i Hercegovina ne bi opstala ni u kakvom obliku, uprkos nastojanju dijela naše kulturne scene da, izvođenjem Beckettovog Godota ili sličnim performansima, dokaže da “smo i mi Evropa” (a ne “praunuk Turkov s Koranom”) i da nas valjda zato neko treba zaštititi.
Bošnjaci, ili bolje reći neki Bošnjaci su se, veli Bougarel, ponašali kao vjerska manjina, kada su vjerovali da će im sigurnost i slobodu, odnosno autonomiju ili čak nezavisnu državu garantovati sila nekog “carstva”, ako demonstriraju lojalnost tom carstvu. U tom duhu, Hilmi ef. Omerović je pisao caru Franji Josifu, tražeći vjersku autonomiju u vidu Islamske zajednice (a potonji ju je odobrio vođen željom da, nakon političke, ukine i osmansku vjersku upravu nad BiH).
U istom duhu, a s manje uspjeha, pisao je Muhamed Hadžijahić zapadnim saveznicima 1944, uvjeravajući ih (uzaludno) da “bosanski muslimani” trebaju ostati “politički čimbenik”, te da im “radi osiguranja ravnovjesja na Balkanu pripada blagotvorna uloga”.
Pisanje otvorenih pisama već decenijama
U istom duhu dobar dio naše elite piše otvorena pisma već decenijama, a finale je (nadati se) bilo, nakon Bidenove pobjede na američkim izborima. Bošnjačka javnost nije znala šta tačno hoće od Bidena, ali htjela je to odmah i dobila je (ne baš odmah) sve suprotno od onog što je htjela. Previše nade u Bidena bilo je suvišno, jednako kao i previše razočarenja. Možda, nakon što se nade nisu ispunile a razočarenje se ohladi, konačno postanemo kolektivno pametniji, iako su šanse male.
Amerikanci su, nakon više propalih evropskih mirovnih planova 92. i 93, zaustavili rat u Bosni i Hercegovini prvenstveno da bi (u duhu odnosa Eisenhower-De Gaulle) demonstrirali Evropi da sama ne može ništa. Koliko je NATO pomogao opstanku BiH, toliko je i BiH pomogla opstanku NATO-a, u vremenu kada se činilo da je doživio moždanu smrt, jer se Rusija 90-ih kao njegov integrativni faktor činila odveć slabom.
Evropa će biti nezavisna od Sjedinjenih Država, ako se bude mogla sama braniti od Rusije, jednako kao što će Bosna i Hercegovina biti posve nezavisna (i građanski uređena), ako se bude mogla sama, u cijelosti, odbraniti od Srbije i Hrvatske koje redovno pokazuju da su spremne investirati silu da bi očuvale svoj utjecaj u BiH, ako on bude doveden u pitanje. Ne znam hoće li se išta od toga desiti. Najveći dio prve polovine 20. stoljeća činilo se nemogućim da Bosna i Hercegovina zadrži bilo kakav oblik svoje cjelovitosti, a najveći dio druge polovice prošlog stoljeća činilo se nezamislivim da će de iure i u značajnoj mjeri de facto postati nezavisna država, članica UN-a.
Ne treba odustajati od snova, samo ne treba biti ozlojeđen, što neko carstvo ne želi da investira svoju oružanu silu kako bi snovi postali stvarnost. Ako se ikad desi, to se može desiti zahvaljujući razvoju stanja unutar Bosne i Hercegovine, prije svega snazi probosanskog političkog faktora i spremnosti da se bori za više nezavisnosti ove države i više demokratije u njoj. Spomenuti Samuel Beckett, koji je u Parizu proživio okupaciju pa dočekao Eisenhowera, uočio je da čovjek nije u stanju da se ne nada (a naročito kada su sve okolnosti protiv njega). Jednom prilikom je zabilježio: ako ste ikada nešto pokušali, pa vam je pokušaj propao, nema veze, pokušajte ponovo i neka propadne ponovo, ali bolje nego prethodni put.
