Nakon povlačenja Osmanskog carstva, bosanski muslimani bili su pred sudbinskim izborom. Oružani otpor austro-ugarskoj okupaciji bio je lako i brzo slomljen, a s njime i san o vlastitom suverenitetu. Ostale su dvije mogućnosti. Ili naći formulu opstanka u novom poretku. Ili odseliti u Anadoliju, što su mnogi i uradili.
Bez dovoljno snage da odbrane svoju fizičku egzistenciju pred agresivnim nacionalizmima iz susjedstva, odnosno bez mogućnosti da uspostave svoju državu, preostali Bošnjaci se stavljaju pod zaštitu carstva. Zauzvrat mu obećavaju lojalnost.
Tada je, kako piše Xavier Bougarel, utvrđena strategija, kojoj će u različitim oblicima bošnjačka elita pribjegavati tokom čitavog 20. stoljeća. U Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, federativnoj Jugoslaviji, Bošnjaci su izražavali lojalnost vrhovnom suverenu, očekujući zauzvrat zaštitu.
U vremenu ratova, glavna forma te lojalističke straegije bio je APEL CARSTVU da zaštiti Bošnjake, od memoranduma Safveta-bega Bašagića i Šerifa Arnautovića caru Karlu, zatim pisama Uzeir-age Hadžihasanovića njemačkim vlastima ili Muhameda Hadžijahića Saveznicima u Drugom svjetskom ratu, do apela međunarodnoj zajednici u proteklom ratu.
Da ne bude zabune, lojalistička strategija je, naročito u vremenima mira, uvijek je bila kombinirana sa suprotnom strategijom. Pružao se otpor suverenu od koga se očekuje zaštita. Tako je, recimo, bio bošnjačkih elita u A-U počeo sa miroljubivim formama pobune, praćene zahtjevom za vjersko-prosvjetnu autonomiju.
Ipak navedeni otpor nikada nije dobio formu oružane pobune, uz recimo zahtjev za punom političkom nezavisnošću. To, kao iskustvo u obje Jugoslavije, ide u prilog tezi da je ipak dominatna strategija bila ona lojalistička.
S raspadom Titove Jugoslavije kao zaštitnika, bošnjačke elite će biti nosilac stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ali kako Bougarel ističe, one će svoju lojalnost prenijeti na EU i SAD, kao nove multinacionalne sile, koje su trebale preuzeti protektorsku ulogu.
Bošnjačke elite će, od proljeća 1992. pa sve do kraja ljeta 1993. godine, upućivati APELE CARSTVU, prije svega Sjedinjenim Državama i Evropskoj uniji, tražeći da intervenišu u korist države i bošnjačkog naroda.
Ali, do intervencije nije dolazilo. Naprotiv, međunarodna zajednica se sa Owen-Stoltenbergovim planom otvoreno stavlja u službu srpsko-hrvatskih zahtjeva prema BiH, što je zbunjivalo onaj dio naših elita, koji se vodio tragičnom logikom da će Zapad stati na našu stranu, ako demonstrirano da smo, u političkom smislu, prozapadno nastrojeni.
Masovni udar sa svih strana
Nakon odbijanja srpske strane da prihvati Vance-Owenov plan, koji je još uvijek bio neka vrsta kompromisa, Owen i Stoltenberg su u ljeto 1993. ponudili mirovni plan, koji su zapravo ranije usaglasili Tuđman i Milošević. Trebalo je samo izvršiti pritisak na Bošnjake kako bi ga i oni prihvatili.
Prema ovom planu, BiH bi promijenila ime u Savez republika. Ne bi imala ustav, niti državne institucije. Riječju, ovaj plan je bio znatno nepovoljniji od svih ranijih i svih kasnijih mirovnih planova.
Ljeto 1993. bilo je najteži period rata. Agresorske snage su intenzivirale napade na Sarajevo. Za vrijeme pregovora o ovome planu, u ljeto ispaljivano je po 2–3 hiljade granata na Sarajevo svaki dan. Mladićeve snage zauzimaju Igman, čime presijecaju jedini put opskrbe grada.
U samom gradu, dolazi do pobune 9. i 10. brdske brigade Armije RBiH, koje vrše masovno hapšenje pripadnika policije, kidnapuju članove porodica članova vrhovne komande, te u konačnici opsjedaju zgradu Predsjedništva BiH.
Kadrovi HDZ-a, koji su dotad participirali u vladi Republike, napustili su institucije. HDZ je potpisao sa SDS-om sporazum o konfederaciji, kojim je prihvaćen Owen-Stoltenbergov plan.
Na poticaj Owena, Fikret Abdić proglašava pobunu protiv vlade, kako bi izvršio pritisak da se prihvati ponuđeni plan.
Bio je to masovni udar sa svih strana. U navedenim uslovima, sazvan je Bošnjački sabor, kao odgovor na izazove.
Bošnjački sabor
Nakon široke diskusije, Bošnjački sabor je de facto odbacio ponuđeni plan. Formalno, prihvatio ga je pod određenim uslovima. Suštinski, plan je odbačen, jer se znalo da su ponuđeni uslovi neprihvatljivi srpsko-hrvatskoj alijansi.
Plan je odbačen, uprkos prijetnjama glavnog pregovarača Davida Owena da će se međunarodna zajednica povući iz Bosne i Hercegovine i prepustiti je na milost srpsko-hrvatskoj agresiji.
Bošnjački sabor je, kaže Bougarel, ipak odbacio Owen-Stoltenbergov plan i „po prvi i posljednji put tokom rata otvoreno se suprotstavlja međunarodnoj zajednici“.
„U najkritičnijem trenutku rata“, veli Bougarel, „predstavnici bošnjačkog naroda jasno i glasno potvrđuju njegovu političku suverenost.“
Oslonivši se po prvi put samo na vlastitu snagu, uz uvjerenje da može izdržati vojni i politički pritisak, Bošnjaci demonstriraju da nisu nesuverena manjina, čiji opstanak ovisi od toga hoće li ih zaštititi neko carstvo („međunarodne zajednice“), već su nacija koja ga je u stanju braniti samostalno odbraniti.
Nisu svi tako mislili.
Bougarel navodi da je Fikret Abdić, vodeći se logikom nesuverene manjine, smatrao da je jedini način da Bošnjaci osiguraju goli opstanak jeste „odustajanje od bilo kakve političke suverenosti i iskazivanjem lojalnosti Srbiji i Hrvatskoj“, kao i njoj naklonjenim međunarodnim pregovaračima. Abdić nije vjerovao da se Bošnjaci mogu oduprijeti, te je smatrao da se trebaju predati i odustati od težnje da budu suvereni.
Nasuprot njemu, Alija Izetbegović je, veli Bougarel, „smatrao da je politički suverenitet bošnjačkog naroda sina qua non njegovog fizičkog opstanka“. Drugim riječima, on je smatrao da su Bošnjaci nacija i da samo kao nacija mogu opstati.
Nakon odluka Bošnjačkog sabora, došlo je do obrata. Najprije do reorganizacije u političkom i vojnom vrhu. Kadrove HDZ-a i Abdića su u Predsjedništvu zamijenili ljevičari (Duraković, Komšić, Ljuić-Mijatović, ranije je ušao Pejanović), ostvareno je probosansko jedinstvo. Nakon čega su disciplinirane odmetnute brigade u Sarajevu, a zatim ostvarena nadmoć u odnosu na hrvatske snage u srednjoj Bosni. Ulaskom u Vareš, zatim uspostavljanjem teritorijalnog kontinuiteta između Zenice i Tuzle, Armija RBiH je pokazala da ima snage, ne samo odbraniti opstanak bošnjačkog naroda, već i više od toga. Krajem 93. i početkom 94. godine, tzv. „Herceg-Bosna“ je u srednjoj Bosni bila razbijena na nekoliko nepovezanih enklava, koje su bile pred kolapsom, što je vodilo ka Washingtonskom, kasnije i Dejtonskom sporazumu.
Bošnjački sabor potvrdio da Bošnjaci mogu braniti svoj opstanak. Ali bošnjački narod nije imao snagu da samostalno oslobodi okupiranu teritoriju, niti da izvrši vojni i politički pritisak kako bi došlo do mirovnog aranžman. Presudnu ulogu su odigrale SAD, nakon neuspjeha evropskih medijatora.
„Da li je NATO vrijedan proširenja, ako ne može riješiti probleme u Bosni?“
U knjizi „Put ka Dejtonskom sporazumu“, jedan od kreatora aktuelne američke politike u BiH Derek Chollet kaže kako Clintonova administracija nije bila spremna ići putem vazdušnih udara, jer su Evropljani bili protiv. Bosna nije bila vrijedna narušavanja odnosa Washingtona sa Londonom i Parizom. Ilustrirajući značaj tih veza i geopolitičku beznačajnost Bosne, Chollet navodi kako je Clinton na inicijalne zahtjeve da interviše u BiH kazao: „Imamo važnijeg posla sa Evropljanima.“ We have bigger fish to fry with the Europeans.
Šta je to bio taj važniji posao?
„Najviši prioritet vanjske politike predsjednika Clintona u Evropi bio je jačanje NATO-a i njegovo proširenje na članice bivšeg Varšavskog pakta.“
Ali, kako dodaje Chollet, razvoj situacije u Bosni od 92. i 93. do 95. godine, zaprijetio je da će ugroziti upravo taj najviši američki interes u Evropi. Tadašnji američki državni sekretar Warren Christopher je postavio pitanje: „Da li je NATO vrijedan proširenja, ako ne može riješiti probleme u Bosni?“
„Odgovor je“, kaže Chollet, „naravno bio — ne“. NATO je morao pokazati instrument koji može zaustaviti rat i čuvati mir u Evropi. Da se rat u Bosni nastavio, kaže Chollet, NATO bi se pokazao besmislenim, što bi dovelo u pitanje njegovo širenje na istok Evrope.
Prema riječima Warrena Christophera, Dejtonski sporazum je osnažio centralnu ulogu NATO-a u evropskoj sigurnosti.
Kada su 1996. NATO trupe raspoređene u našoj zemlji, predsjednik Clinton je po prvi put uputio poziv bivšim članicama Varšavskog pakta i bivšim sovjetskim republikama da se priključe NATO-u, čime je pokrenut proces koji je okončan njihovim članstvom.
Kako da Bošnjaci shvate svoju poziciju, u jednom međunarodnom poretku koji još uvijek nije jasno ocrtan?
Danas, sudbina Bosne i Hercegovine je u mnogome povezana sa onim što se dešava na istoku Evrope. Prije svega u Ukrajini. Ponovo vodeću ulogu imaju SAD.
Treba racionalno sagledati stvari. SAD su dale doprinos zaustavljanju rata u BiH. Njihovu ulogu ne treba ni demonizirati, ni idealizirati. Ne samo da se ne bismo ogriješili o istinu, već i da sebi ne nanesemo štetu, do koje može doći ako pogrešno shvatimo način na koji funkcioniše međunarodna politika.
Neutemeljene su i štetne priče da je politika SAD u Bosni motivisana navodno nekom mržnjom prema islamu i muslimanima u Bosni. SAD, kao i druge velike sile, vode politiku vođene svojim interesima, odnosno onim što njihove trenutne vlasti tumače kao interese SAD, što nam može ići u korist, ali i ne mora.
Jednako kao i 93. američke vlasti imaju preča posla u Evropi („bigger fish to fry“) od toga da koriste svoju silu da bi pomogli pretvaranju Bosne i Hercegovine u liberalnu demokratiju. A čini se da je upravo to bilo očekivanje bošnjačkih elita, nakon izbora Joea Bidena za predsjednika (a kasnije i rata u Ukrajini). Umjesto da se razračunamo s tim štetnim iluzijama, mi smo ih potisnuli kao neugodne.
Sjetimo se slavlja na ulicama Sarajevo. Bilo je to očitovanje logike nesuverene manjine, koja je vjerovala da će Biden, valjda iz neke svoje tajanstvene privrženosti Bosni, u fokus svog djelovanja staviti, transformaciju BiH u građansku državu.
Bilo je to slično situaciji iz 1995. Tokom jedne diskusije, koja je objelodanjena objavljivanjem povjerljivih dokumenata, tadašnji visoki zvaničnici Sandy Berger i Strobe Talbott su bili zabrinuti zbog toga što bošnjačka javnost očekuju da će im NATO pružati vazdušnu podršku u daljem oslobađanju zemlje. U nekom trenutku uskoro, kazao je Talbott, treba poslati bosanskoj strani poruku da im NATO neće biti vazdušna podrška.
Na prilično okrutan način, Bidenova administracija je poslala poruku bošnjačkim elitama da im neće biti „vazdušna podrška“, jer ima „prečeg posla“.
Prije nekoliko dana, američki državni sekretar Blinken je, u svome predavanju na Johns Hopkins univerzitetu, kazao da je poslijehladnoratovski poredak preživio razne izazove, među koje je naveo i ratove u bivšoj Jugoslaviji. Danas taj poredak, na koji smo navikli, više nije pred suočen s izazovima. On, kako kaže Blinken, više ne postoji. Nalazimo se, dodaje on, u tački pregiba, kada je jedna era završena a druga tek počinje.
Kako da Bošnjaci shvate svoju poziciju, u jednom međunarodnom poretku koji još uvijek nije jasno ocrtan?
Kada su Bošnjaci odbili Owen-Stoltenbergov plan, prihvatili su rizik da se, kako je prijetio Owen, međunarodna zajednica povuče i da ostanu prepušteni sami sebi. Ali, kako smo vidjeli, odlučan stav i naša vojno-politička konsolidacija utjecala je na promjenu pristupa međunarodne zajednice. Nakon propasti Owen-Stoltenbergovog plana, počinje nova inicijativa, koja će dovesti do znatno povoljnijeg Dejtonskog sporazuma.
Prva lekcija: saradnja sa međunarodnom zajednicom ne znači samo slijepu poslušnost u strahu od njenog povlačenja. Saradnja s međunarodnom zajednicom, znači da nekada morate reći NE, u nastojanju da promijenite njen pogrešan pristup.
Time dolazimo do druge lekcije: Fikret Abdić je, vjerujući da Bošnjaci nemaju snage da nastave rat i odbrane svoj opstanak, smatrao da se ne trebaju „suprotstavljati međunarodnoj zajednici“, u vidu Owena i Stoltenberga, te da ne trebaju pokušavati da modificiraju njenu politiku pružajući otpor. Čak je optuživao Izetbegovića za islamizam, nakon što je odbio plan. Ne treba zaboraviti da je od početka rata vršen pritisak zbog njegovih dobrih odnosa sa islamskim zemljama.
Da Izetbegović, koristeći odnose sa islamskim zemljama, nije osigurao oružje (da je 1992. kazao „hvala, ne treba nam vaša podrška“, jer „mi smo Evropljani i EU i NATO će nas zaštititi“), ne bi bilo ni Dejtonskog sporazuma. Jer, kako je kazao sam Richard Holbrooke, BiH je izdržala 1993. godinu zahvaljujući oružju iz islamskog svijeta. Abdićeva opcija („proevropske“ izdaje) bi bila jedina opcija.
Treća lekcija: Bošnjački sabor nije bio kraj. On je bio uvod u Dejton, koji je Izetbegović potpisao postupivši ispravno. Bošnjački sabor je potvrdio suverenitet bošnjačkog naroda, koji se mogao materijalizirati kroz bošnjačku državu, a ne nužno kroz multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da su na Saboru neki zagovarali ideju da se formira bošnjačka država, što je odbačeno u korist cjelovite BiH.
Očuvanje cjelovite BiH bilo je moguće samo uz podršku Zapada, te pod uslovom da se vlast dijeli između tri naroda. Bošnjaci nisu imali snage ostvare cjelovitu BiH u kojoj se vlast ne bi dijelila po etničkom principu, niti je danas imaju.
Kako danas trezveno postupiti?
U želji za građanskom državom, a vodeći se iluzijama, Bošnjaci su se odricali svog nacionalnog suvereniteta pa čak i identiteta, misleći da će time uvjeriti druga dva naroda da učine isto i prihvate građansku državu. Ili da će makar uvjeriti Zapad, kako bi je on svojom silom zagarantovao. „Jednostrano nacionalno razoružavanje“, kako je odavno primijetio Alija Izetbegović, „neće slabiti već će jačati druga dva nacionalizma“.
U trenutnoj situaciji, potrebno je čuvati teritorijalnu cjelovitost BiH, kroz postojeći ustavno-mirovni aranžman. Također, trebaju konzumirati svoja prava kao konstitutivni narod. Presude Evropskog suda mogu biti dugoročan cilj, ali valja i dotad živjeti. Treba tražiti pravedniju raspodjelu vlasti među konstitutivnim narodima, prema trenutnom Ustavu, a po principu proporcionalnosti: 50% Bošnjacima, 30,8% Srbima, 15,4% Hrvatima i 3,7% Ostlima. Svi narodi trebaju biti predstavljeni u vlasti, svi trebaju imati pravo veta, ali vlast treba da vjerno odražava sastav stanovništva kako bi se osigurao stabilan sistem.
Proces euroatlantskih integracija, put u EU i NATO, strateški je imperativ, a Bošnjaci kao suveren narod trebaju saradnju, sa međunarodnom zajednicom. Dakle, ne slijepu poslušnost, niti slijepu konfrontaciju, već SARADNJU u kojoj će kroz trezvenu ocjenu svojih interesa i svoje snage moći reći i DA i NE. To je najbolji put u neizvjesnu i nesigurnu budućnost, s obzirom da druge nema.
(Izlaganje na panel diskusiji 30 godina od Bošnjačkog sabora koju je organizirao Centar za balkanološke studije)
