Hrvatska politika i mediji posljednjih dana pokušavaju oprati zločinački lik i djelo Gojka Šuška. Naravno, hrvatska propaganda izbjegava da navede činjenice koje su o Gojku Šušku utvrđene u Haškom tribunalu, a koje govore da je on bio jedan od inspiratora i izvržioca udruženog zločinačkog poduhhvata.
U prvostepenoj presudi hrvatskoj šestorci, a koja je kasnije potvrđena, navodi se i uloga Gojka Šuška u planiranju i sprovođenju agresije na BiH, odnosno u planiranju i sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata.
“Prvostepeno vijeće je ocjenilo da su mnogobrojni zločini, koje su snage HVO-a počinile u periodu od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom slijedili jasan obrazac djelovanja. U velikoj većini slučajeva ta krivična djela protiv civilnog stanovništva nisu bila počinjena slučajno i nasumično. Naprotiv, ona su bila rezultat plana koji su razradili rukovodioci HZ(R) HB, u cilju da se promijeni nacionalna struktura stanovništva u tzv. hrvatskim provincijama, po njihovom shvatanju Vance-Owenovog plana, kako bi se obezbijedila njihova politička i vojna kontrola nad njima, i to političkim, upravnim i vojnim mjerama, ali i putem počinjenja krivičnih djela sankcioniranih Statutom.
To je, po mišljenju Vijeća, jedini razuman zaključak na osnovu dokaza, odnosno Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da su članovi UZP-a – politički i vojni rukovodioci tzv. HZ(R) HB, a među njima i optuženi, kao i neki članovi rukovodstva Republike Hrvatske na celu sa Tuđmanom – obezbjeđivali kadrovsku bazu i koordinaciju za dejstva na terenu i ostvarivanje većine krivičnih djela.
Dakle, oni su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa podrucja tzv. HR HB koji se sastojao u raseljavanju i zatočenju civila, u ubijanju i uništavanju imovine tokom napada, u zlostavljanju i razaranju prilikom akcija deložacije, u zlostavljanje i lošim uslovima zatočenja, kao i u opštem i gotovo sistematskom korištenju zatočenika za fizički rad na linijama fronta, a ponekad čak i za živi štit, kao i u ubijanju i zlostavljanju povezanom s tim prisilnim radom i živim štitovima, te, najzad, u raseljavanju zatočenika i njihovih porodica van teritorije HZ(R) HB nakon njihovog oslobađanja. Svi optuženi, članovi UZP-a, znali su za počinjenje većine tih krivičnih djela i imali su namjeru da ta krivična djela budu počinjena radi ostvarivanja zajedničkog plana.
Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH, te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama. Potpuno su irelevan tne pobude učesnika u sukobu ili zakonitost njihovog učešća. U tom smislu, nebitno je da li je, na primjer, Hrvatska sudjelovala u sukobu u BiH protiv svoje volje, da li su vojnici HV-a dejstvovali u BiH kao dobrovoljci ili da li je HV pružao podršku ABiH u sukobu sa srpskim snagama BiH. Onog časa kada je Hrvatska bilo direktno intervenisala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv ABiH, bilo stekla opštu kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.
Vijeće je upravo konstatovalo da na osnovu dokaza može van razumne sumnje da zaključi da je HV, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenisao u sukobu između ABiH i HVO-a, te da je usljed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter.
Vijeće stoga zaključuje da je i Gojko Šušak prisustvovao sastancima s rukovodstvom HZ(R) HB u svojstvu ministra odbrane Hrvatske
Iz dokaza takođe proizlazi da su hrvatski rukovodioci, konkretno Gojko Šušak, Mate Granić i Franjo Tuđman, imali odlučujući uticaj prilikom donošenja odluka o političkim strukturama HR HB i imenovanju njenih najviših zvaničnika.
Vijeće napominje da je Franjo Tuđman nastupao na dva načina: u jednoj verziji se zalagao za poštivanje postojećih granica BiH jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, dok se u drugoj zalagao za podjelu BiH između Hrvata i Srba.
Vijeće napominje da je, 11. septembra 1992., na sastanku u Predsjedničkim dvorima kojem je prisustvovao i zamjenik ministra odbrane Republike Hrvatske Slobodan Praljak, Franjo Tuđman podsjetio na svoje teritorijalne ambicije u pogledu područja koja su nekad pripadala Banovini Hrvatskoj. Gojko Šušak, ministar odbrane Republike Hrvatske, tom je prilikom rekao da nema nikakvih vojnih djelovanja van granica Banovine…. Dana 28. novembra 1992., Franjo Tuđman je sazvao sastanak na Brijunima (Hrvatska), među čijim učesnicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak, a na kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak više puta pominjali podjelu BiH između Srba i Hrvata.
Gojko Šušak se pozvao na mišljenje Slobodana Praljka kako bi Franju Tuđmana nagovorio da pošalje pomoć, i to u situaciji kad Franjo Tuđman na početku sastanka govori upravo o tome da treba “materijalno i kadrovski da ta područja obranimo” i da je osvajanje Gornjeg Vakufa od suštinske važnosti radi povezivanja s Travnikom i Vitezom.1051 Vijeće osim toga napominje da su međunarodne organizacije koje su bile na mjestu događaja Slobodana Praljka, jednako kao i Gojka Šuška, smatrale dijelom zagrebačkog “hercegovačkog lobija”.
Vijeće takođe upućuje na svjedočenje Petera Galbraitha koji je izjavio da je Gojko Šušak tvrdio da ima stvaran uticaj na Slobodana Praljka. Vijeće u tom pogledu napominje da je Gojko Šušak 31. avgusta 1993. rekao Peteru Galbraithu da će odmah stupiti u kontakt sa Slobodanom Praljkom i zatražiti od njega da obustavi intenzivno granatiranje istočnog Mostara koje je HVO započeo toga dana.
Dokazi takođe pokazuju da su hrvatski rukovodioci Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko tijesno sarađivali s rukovodiocima i vlastima HVO-a u ostvarivanju UZPa.
S obzirom na prethodno izneseno, Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj. Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. S obzirom na jedinstveno funkcionisanje političkih, vojnih i administrativnih struktura HVO-a HZ(R) HB, kao i na činjenične zaključke, Vijeće smatra da je grupa svakako bila veća i da je morala uključivati i druge članove, tačnije, zapovjednike u oružanim snagama HVO-a, političke i administrativne dužnosnike HVO-a/Vlade i opštinskih HVO-a”.
