Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islamsku historiju obilježili su mnoge slavne ličnosti i velikani koji su slavu i ugled stekli na različitim životnim poljima. Neki su bili poznati po svojoj hrabrosti, tako da su postali simbol hrabrosti i odvažnosti, poput: hazreti Hamze, Zubejra ibn Avvama, Sa'd ibn Ebi Vekkasa, Halida ibn Velida, Ka'ke ibn Amra, Musenne ibn Harisa, Ukbe ibn Nafi'a, Tarika ibn Zijada, Jusufa ibn Tašfina, Salahuddina Ejjubija, Nuruddina Zenkija, Alp Arslana, sultana Muhameda Fatiha i mnogih drugih.
Neki su bili poznati po svojoj mudrosti i dobrom rukovođenju i upravljanju, pa su na tom polju bili primjer i uzor drugim vladarima, poput: hazreti Ebu Bekra, hazreti Omera, hazreti Osmana, hazreti Alije, Omera ibn Abdul-Aziza i drugih.
Neki su pak slavu stekli kao vrsni učenjaci i islamski autoriteti poput: Abdullaha ibn Abbasa, Abdullaha ibn Omera, Ebu Hurejre, hazreti Aiše, Ebu Hanife, imama Malika, Šafije, Ahmeda ibn Hanbela, imama Gazalije, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima el-Dževzija i mnogih drugih islamskih učenjaka i briljantnih muslimanskih umova.
Među njima su i oni koji su bili poznati po velikodušnosti i iznimnoj darežljivosti, pa je sâmo pominjanje njihovog imena mnogim muslimanima bilo i ostalo podsticaj za dijeljenje imetka na Allahovom putu, ali i oni koji su bili poznati po svojoj blagosti, praštanju, samilosti i sklonosti pomirenju sa drugim muslimanima, i njima je bilo lakše odreći se vlasti, prestiža, ugleda, autoriteta i imetka nego proliti i jednu kap muslimanske krvi.
Predvodnik ove posljednje kategorije bez sumnje je hazreti Hasan, radijalahu anhu. Hazreti Hasan je čovjek koji je spojio svu dunjalučku i ahiretsku veličinu kojoj svaki musliman teži. Prije svega, on je unuk Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i predvodnik džennetskih mladića, kako je za njega i hazreti Husejna rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Otac mu je Ali ibn Ebi Talib, rođak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a njegova majka je Fatima ez-Zehra, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova ljubimica.
Niko nije više ličio na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od hazreti Hasana
Naslijedio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnoge osobine i vrline. Enes ibn Malik, radijallahu anhu, rekao je: ”Niko od Poslanikove porodice nije više ličio na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Hasana ibn Alije.” (Tirmizi)
Imam Buharija zabilježio je predaju od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Ebu Hurejre jednom prilikom izašao iz džamije zajedno sa hazreti Alijom, radijallahu anhu, i vidio je Hasana kako se igra sa djecom. Prišao mu je i podigao na ramena, rekavši: ”Ti si mi umjesto oca i majke! Zaista ti ne ličiš na oca Aliju nego na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Hazreti Alija se na ove riječi nasmijao.
Rođen je u Medini sredinom ramazana, treće godine po Hidžri. Allahov Poslanik mu je proučio ezan i on mu je odabrao ime Hasan, tako da i njegovo ime ukazuje na njegovu dobrotu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bdio je nad njegovim odrastanjem i odgojem i njegova nježnost i samilost su uvijek bili vezani za hazreti Hasana, što je kasnije imalo veliki utjecaj u njegovom životu i ophođenju sa ljudima.
Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: ”Prilazio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći na vratu Hasana. Tada je naišao jedan čovjek i rekao: ‘Divnu li si ”jahalicu” uzjahao, dječače!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to je rekao: ‘Divan li je on jahač!”’ (Tirimizi i El-Hakim)
Burejde, radijallahu anhu, rekao je: ”Dok nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, došli su Hasan i Husejn u crvenim košuljama. Hodali su posrćući, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sišao s minbera, uzeo ih, pa se popeo s njima na minber i rekao: ‘Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ”Imanja vaša i djeca vaša samo su iskušenje”, vidjeh ovu dvojicu, pa se nisam mogao strpiti.’ Zatim je nastavio s hutbom.” (Ebu Davud)
Imam Buharija je u svom Sahihu zabilježio predaju u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo unuka Hasana, pa se s njim popeo na minber, te rekao: ”Ovaj moj unuk je gospodin i nadam se da će Allah preko njega pomiriti dvije skupine muslimana.”
Ebu Bekre, radijallahu anhu, rekao je: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio nas je u namazu, pa bi dođi Hasan, dok je još bio mali, i svaki put kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio sedždu, Hasan bi se popeo na njegova leđa, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lagano dizao glavu sa sedžde dok ne bi spustio Hasana.”
Takav odgoj i odnos Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema Hasanu, imali su kasnije veliki utjecaj na njegovu samilost prema ljudima. Naprimjer, Hasan je kao dječak bio prisutan kad je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla žena sa dva sinčića, pa joj je on dao tri hurme. Ona je dala svojim sinovima po jednu hurmu i oni su ih pojeli. Zatim su pogledali svoju majku, a onda je ona i svoju hurmu podijelila na dva dijela i dala im da jedu. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah joj se smilovao zbog njezine samilosti prema njezina dva sina.” (Et-Taberani, El-Mu'džem el-kebir, III/78.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno ga je upućivao i upozoravao da se kloni sumnjivih stvari, govoreći mu: ”Ostavi ono što ti stvara sumnju u duši i prihvati se onoga što nije sumnjivo. Istinoljubivost je smirenost, a laž stvara sumnju (nemir u duši).” (Ahmed u El-Musnedu, III/249.) I upravo je hazreti Hasan prenosilac ovog hadisa.
Islamski učenjaci su kazali da čovjek najčešće bude lišen milosti i da mu srce otvrdne zbog pohlepe za dunjalučkim blagodatima. Međutim, što se tiče hazreti Hasana, on nikada nije izgubio iz vida prizor koji je gledao svojim očima i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je tada izgovorio. Naime, Hasan je kao dječak gledao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad se popeo na minber na dan Pohoda na Tebuk, a zatim rekao: ”O ljudi, ja vam ne naređujem osim onoga što vam je Allah naredio, i ne zabranjujem vam osim onoga što vam Allah zabranjuje, zato budite uljudni kod svojih potraživanja. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, svakog od vas nafaka traži kao što ga traži edžel (smrtni čas), pa ako vam nešto od toga bude otežano, tražite to kroz pokornost Allahu.” (Et-Taberani, El-Mu'džem el-kebir, III/84.)
Bio je miroljubiv, blag i sklon praštanju
On se nije borio za prolazne dunjalučke užitke, jer je znao za riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dunjaluk je promjenjiv (varljiv) i ono što je u tvoju korist doći će ti i pored tvoje slabosti, a ono što je protiv tebe nećeš moći spriječiti i pored tvoje snage.” (Edebud-dunja ved-din, str. 228.)
Nakon što bi završio s abdestom, kod hazreti Hasana bi se promijenila boja lica, pa su ga pitali šta je razlog tome, a on bi odgovorio: ”Onaj ko želi da uđe kod Gospodara Arša, zaslužuje da mu se promijeni boja lica.” (Tefsir et-Tustari, atr. 109.)
Bio je miroljubiv, blag i sklon praštanju. Čuo je da je neki čovjek govorio loše o njemu, pa je uzeo tanjir pun svježih hurmi i sâm ga odnio tom čovjeku. Pokucao je na njegova vrata i kad je čovjek otvorio i ugledao hazreti Hasana sa tanjirom hurmi, rekao je: ”Šta je ovo, sine Poslanikove kćerke?” Hazreti Hasan, rekao je: ”Uzmi ovo, jer sam obaviješten da si mi poklonio svoja dobra djela, pa sam ti zauzvrat donio tanjir hurmi.” (Ebu Hamid el-Gazali, Et-Tibrul-mesbuk fi nasihatil-muluk, str. 25.)
Hazreti Hasan je čuo slijepca kako ružno govori o hazreti Osmanu, radijallahu anhu, pa mu je rekao: ”Zar se tako govori o Osmanu? Osman, radijallahu anhu, je ubijen, i u tom trenutku nije bilo boljeg čovjeka od njega na zemlji.” Rečeno mu je: ”Tvoj otac je tada bio među njima.” Odgovorio je: ”Ostavi ti mog oca, Osman je ubijen i na dan kad je ubijen, muslimanima nije bilo svetije krvi od njegove.” (Al-Adžiri, Eš-Šeri'atu, IV/2001.)
Iako je on bio na desnom krilu očeve vojske u Bici kod deve, Hasan je mrzio borbu protiv muslimana i savjetovao je ocu, hazreti Aliji, da ne ide u tu bitku. Govorio mu je i prije izlaska iz Medine: ”O, oče! Ostavi ovo, jer to uključuje prolivanje muslimanske krvi i nastanak neslaganja među njima.”
Ovdje treba istaći da sklonost miru i mržnja prema prolijevanju krvi nisu spriječili hazreti Hasana da čvrsto stoji uz istinu, da je brani i vodi džihad u ime istine, kao i njegov djed, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Jer, neki ljudi zamišljaju da pacifizam zahtijeva potčinjavanje postojećoj stvarnosti i pokoravanje statusu quo, te otvaranje puta laži radi podavanja dunjalučkim užicima. Dokaz za to je da je hazreti Hasan, radijallahu anhu, kada je vidio munafike kako opsjedaju Osmanovu, radijallahu anhu, kuću da ga ubiju, pojurio da ga brani, i tom prilikom je bio ranjen. I da ga hazreti Osman, radijallahu anhu, nije zakleo da prestane, on bi nastavio da se bori protiv njih sve dok ih ne bi pobijedio ili dok ne bi poginuo kao šehid.
Hazreti Hasan, radijallahu anhu, okitio se izvanrednim islamskim ahlakom koji je učinio da ga svi muslimani zavole. Stoga, čim su mu muslimani dali prisegu na vjernost kao halifi nakon ubistva njegovog oca, hazreti Alije, radijallahu anhu, oko njega se okupila ogromna vojska poput brdâ i poput morskih valova, i svi su željeli da se bore u njegovim redovima. Tada je hazreti Hasan rekao: ”Zar da se borim protiv ovih (aludirajući na Muaviju, radijallahu anhu, i njegovu skupinu u Šamu) zbog dunjalučke vlasti?! Nemam ja potrebe za tim.” (Ibn Bišran, El-Emâli, II/150.)
I nakon šest mjeseci koje je proveo kao halifa muslimana, tokom kojih je pokušavao slijediti stope svojih prethodnika (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije), hazreti Hasan, radijallahu anhu, osjetio je da ga mnogi oko njega guraju i podstiču da se bori protiv muslimana Šama, ne zbog istine, već zbog njihovog fanatizma, dok su, s druge strane, muslimani Šama predvođeni Muavijom, radijallahu anhu, ustrajavali u svom mišljenju nakon ubistva hazreti Osmana, radijallahu anhu. A to znači da su uvjeti za prolivanje muslimanske krvi bili zreli, stoga je hazreti Hasan radije odustao od hilafeta i ujedinio je muslimane pod Muavijinim vođstvom.
Šereful-Hakk el-‘Azim Âbâdi, autor kapitalnog djela ‘Avnul-ma'bud, rekao je: ”Muavija je krenuo s vojskom prema Iraku, a Hasan mu je išao u susret sa svojom vojskom. Kad su se vojske približile jedna drugoj, Hasan je shvatio da je to smutnja i da je krupna stvar međusobno prolivanje krvi. Znao je da jedna skupina neće pobijediti drugu dok ne bude pobijena većina vojnika iz druge skupine, pa je poslao poruku Muaviji da mu predaje hilafet.” (El-Džami'u es-sahih lis-suneni vel-mesanid, XXII/458.)
I nakon što se odrekao hilafeta, on je okupio muslimane i obratio im se, rekavši: ”O ljudi, Allah vas je uputio preko prvih muslimana, a vašu krv prolijevaju oni potonji. Zaista ova stvar (vlast) ima svoj rok trajanja, a dunjaluk je nestalan i promjenjiv. Uzvišeni Allah rekao je Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”I kad oni leđa okrenu, ti reci: ‘Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti. On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete, a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme.”’ (El-Enbija’, 109.-111.) (El-Makdisi, El-Bed'u et-târih, V/237.)
To je bilo u mjesecu rebi'u-l-evvelu ili rebi'u-l-ahiru, četrdeset i prve godine po Hidžri, u kojoj su se ispunile Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Ovaj moj sin (unuk) je gospodin, i možda će Allah preko njega pomiriti dvije skupine muslimana.”
Hazreti Hasan, radijallahu anhu, nakon napuštanja hilafeta, nije bio daleko od naroda i njihovih problema, već se brinuo za poslove muslimana, pomažući im da ispune svoje potrebe i da riješi njihove probleme.
Uprkos svim dobrim djelima koja je učinio i njegovog hizmeta islamu i muslimanima, hazreti Hasan se jako bojao susreta sa svojim Gospodarom. Prenosi se da je njegov brat hazreti Husejn ušao kod njega kad mu se bolest pojačala, i rekao mu: ”Brate, od čega strahuješ, od odlaska Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Aliji ibn Ebi Talibu, koji su bili tvoji roditelji, Hatidži bint Huvejlid i Fatimi bint Muhammed, koje su bile tvoje majke, i Hamzi ibn Abdul Muttalibu i Dža'feru ibn Ebi Talibu, koji su ti bili amidže?” Hazreti Hasan, rekao je: ”Brate, ja idem u susret onome s čime se nikad ranije nisam susreo.” (Jahja ibn Me'in, Et-Tarih, III/506.)
Nakon kratkog života ispunjenog dobrim djelima, hazreti Hasan, radijallahu anhu, vratio se svome Gospodaru. Umro je četrdeset devete, odnosno pedesete godine po Hidžri, kada je imao četrdeset šest ili četrdeset sedam godina. Ukopan je u El-Bekijji pored svoje majke hazreti Fatime, radijallahu anha. Ljudi su se ožalošćeni okupili nakon njegove smrti da mu klanjaju dženazu, kao što su se okupljali za njim tokom njegovog života.
Sa'lebe ibn Ebi Malik, rekao je: ”Bili smo prisutni na dženazi Hasana ibn Alija, radijallahu anhu i ukopali smo ga u El-Bekijji. Da je neko bacio iglu, ne bi mogla pasti nigdje drugo osim na nečiju glavu.” (Sebt ibnul-Dževzi, Mir'âtuz-zeman, VII/132.)
Hoće li se u islamskom ummetu konačno pojaviti vođa ili vođe koji će dati prednost općim nad ličnim interesima, kao što je to učinio hazreti Hasan? Hoće li se naći neko ko je spreman žrtvovati svoj imetak, vlast i slavu da bi spriječio prolivanje muslimanske krvi? Hoće li se naći neko ko se izdiže iznad svojih prohtjeva i strasti i ko će druge podsticati na to da bi islamski ummet obnovio svoje jedinstvo i vratio izgubljeni ponos i slavu?
Da, hoće! Ali samo pod uvjetom da svoju djecu odgajamo na principima Kur'ana i Sunneta kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgajao svog unuka Hasana, radijallahu anhu. I kada svojoj djeci usadimo ljubav prema Ahiretu, pa da uvijek daju prednost Ahiretu nad dunjalukom, kada im usadimo u srca istinsko vjerovanje i islamski ahlak koji će učiniti da ostave haram, a da ih niko ne prisiljava na to, i da prihvate i čine samo dobra djela, bez prisiljavanja da to urade.
