Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kad čitate biografije islamskih učenjaka, imama i ljudi iz prvih muslimanskih generacija (selef), primijetit ćete da u djelima autora koji su bilježili te biografije dominira tzv. jedinstveni ili idealni obrazac, tako da vam se na prvi pogled učini da je cijela generacija živjela po tom jedinstvenom (idealnom) obrascu i da su Medina, Bagdad ili Damask bili stjecište savršenih ljudi.
Naprimjer, kad čitate o njihovoj pobožnosti, znanju ili džihadu, vi ostajete zadivljeni tim primjerima do te mjere da ponekad osjećate da je nemoguće postići i ponoviti takav obrazac na nivou pojedinca ili na nivou cijele generacije.
Bilježenje i sakupljanje tih biografija bilo je potrebno da bi se sačuvala visoko podignuta ljestvica (imana, pobožnosti i uzoritosti) i da bi se opisao i predstavio daleki horizont, jer: ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.” (El-En'am, 90.)
Slobodan sam ustvrditi da selektivna slika koju čitamo o biografijama učenjaka i pobožnjaka iz prvih generacija u djelima: Sifetu safve, od Ibnul-Dževzija, Hilyetul-evlija od Ebu Nu'ajma i Sijerul-e'alam en-nubela’ od imama Ez-Zehebija, ne predstavlja opću životnu sliku i ne odnosi se na sve ljude koji su živjeli u tim vremenima, već ona predstavlja najbolje, najpotpunije i najljepše biografije.
Jer, mi u biografijama ashaba nalazimo mnoga imena muškaraca i žena koji nisu prenijeli ni jednog hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u historijskim djelima zabilježeno da su imali posebne zasluge, ali su i pored toga imali čast da se druže sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i da ponesu epitet ”ashaba”. Neko od njih je živio sedamdeset ili osamdeset godina, ali njegov život nije bio jednoobrazan, već su to bila različita i promjenjiva stanja duše, uma, snage, slabosti, imana, aktivnosti i apatije, i oni su bili ljudi koji su jeli hranu i hodali po trgovima; kod njih su se smjenjivala stanja srdžbe, zadovoljstva, radosti, tuge, vjerskog zanosa i bezvoljnosti, kao što je došlo u hadisu: “Svaki pobožnjak ima period zanosa i aktivnosti, a u svakom zanosu krije se slabost i malaksalost (futur).” (Tirmizi, Ahmed, Ibn Hibban)
Tako isto i u generacijama nakon ashaba nalazimo brojne muslimane koji su bili trgovci, zanatlije, administratori, poljoprivrednici, ili su bili aktivni na nekom drugom životnom polju, među kojima je bilo onih koji su na početku bili nevjernici, pa su postali muslimani, ili su bili neuki pa su postali učeni i proslavili se znanjem, radom, ibadetom, džihadom, i sl.
Kao što u svakom društvu i u svim generacijama možemo naći one koji su posrtali i upadali u grijehe. Poznata je, naprimjer, priča o muslimanu koji je živio u Medini u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji je varao prilikom prodaje pšenice, tako što je vlažnu pšenicu stavljao na dno posude, dok je na vrhu bila suha pšenica, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko vara nije od mene.” (Muslim)
Zatim, slučaj čovjeka koji je poljubio tuđu ženu, pa je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome (jer je osjetio grižnju savjesti i bojao se Allahove kazne), nakon čega je Allah objavio ajet: ”I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava.” (Hud, 114.) Tada je čovjek rekao: ”Allahov Poslaniče, da li ovo važi samo za mene?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Ne, nego za sve pripadnike moga ummeta.” (Buharija i Muslim)
Ili pak priča o muslimanu koji je propustio sabah-namaz, jer je bio teškog sna. Njegova supruga se požalila Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na to, pa je on pitao tog čovjeka za razlog propuštanja sabah-namaza, a on mu je rekao: ”Allahov Poslaniče, poznato je da sam ja teškog sna i da se ne budim dok sunce ne izađe.” Tada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kad se probudiš onda klanjaj.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Ahmed i Hakim)
Nije nam cilj da ovdje sakupljamo i nabrajamo pogreške i grijehe muslimana iz prvih, odabranih generacija, već da shvatimo da su to bila ljudska bića koja su se ponašala u skladu sa svojom ljudskom prirodom (fitrom), shvatajući da religioznost i pobožnost čisti ljudsku prirodu, da se slaže s njom i da joj se ne suprotstavlja.
Oni su se često znali naljutiti kao što se, naprimjer, Ebu Bekr, radijallahu anhu, naljutio na Selmana, Suhejba i Bilala, radijallahu anhum, zbog njihovih riječi upućenih Ebu Sufjanu dok još nije bio primio islam (u vrijeme nakon potpisanog primirja na Hudejbiji): ”Naše sablje još nisu uzele svoje pravo od Allahovih neprijatelja”, pa se Ebu Bekr naljutio na njih i rekao im: ”Zar tako da se obraćate vođi Kurejša?” Zatim je otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Ebu Bekre, možda si ih rasrdio svojim postupkom. Znaj, ako si ih rasrdio da si rasrdio i Allaha.” Nakon toga Ebu Bekr je otišao do njih i pitao ih: ”Braćo, jesam li vas rasrdio?” Oni su odgovorili: ”Nisi, Allah ti oprostio, brate.” (Buharija i Muslim)
I strahovali su i tugovali, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Ebu Bekru u toku Hidžre: ”Ne boj se ili ne budi tužan, Allah je s nama.” (Et-Tevba, 40.)
Drugom prilikom, nakon što je objavljen ajet: ”Onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to…” (En-Nisa’, 123.), Ebu Bekr je rekao: ”Allahov Poslaniče, a ko to od nas ne čini grijehe? Pa, kako ćemo se onda spasiti?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Allah ti se smilovao Ebu Bekre, zar se ne razbolijevaš? Zar te ne snalaze poteškoće? Zar ne tuguješ? Zar ne zapadaš u oskudicu?” Ebu Bekr, radijallahu anhu, odgovorio je: ”Da, Allahov Poslaniče! Snalazi me sve ovo što si spomenuo.” Onda je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”To je kazna za grijehe.” (Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Bejheki) Tj. musliman se kažnjava za grijehe na dunjaluku bolešću, poteškoćama, tugom, oskudicom i drugim nedaćama, tako da dunjaluk napusti čist od grijeha.
Neki od njih imali su trenutke slabosti, poput hazreti Omera, radijallahu anhu, koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da muslimani, predvođeni Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ne mogu ući u Mekku da obave umru, niti je u tom trenutku mogao prihvatiti sporazum s mušricima na Hudejbiji, iako je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem prihvatio, pa se hazreti Omer kasnije mnogo kajao zbog svog nesmotrenog postupka i odnosa prema naredbi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da je govorio: ”Činio sam mnoga dobra djela i dobrovoljne ibadete kako bih se iskupio za tu pogrešku.” (Buharija i Muslim)
Dakle, oni nisu odložili ogrtač ljudskosti da bi bili meleki na zemlji, već su bili na najvišem nivou čovječnosti i ljudskosti nakon stepena poslanstva, ali su bili na različitim stepenima. Među njima je bilo onih koji su željeli ovaj svijet i onih koji su, u posebnim trenucima, nastojali steći vječnost, a inače su u osnovi svi više voljeli Ahiret od dunjaluka, iako nisu zaboravljali svoj udio i sreću na ovome svijetu. Bili su izloženi stanjima snage i slabosti, a među njima je bilo onih koji su se isticali u znanju, da'vi i džihadu.
No, i pored svega toga, oni su se posvetili svom dunjaluku, dunjalučkim koristima, trgovini, ženama i djeci, i nastojali su da osiguraju sebi pristojan život. Među njima je bilo i onih koji su pomiješali dobra i loša djela, kao i onih koji su bili opterećeni teretom grijeha, ali su voljeli islam, voljeli su Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Osim toga, sa njima zajedno živjeli su i munafici ili licemjeri koji su formalno primili islam i kojima je vjera bila samo paravan, a koji su ogrezli u nemoralu, razvratu, herezi i ismijavanju s islamom i njegovim propisima. Međutim, oni su bili dio tog društva, trgovali su međusobno, ženili se i udavali, nasljeđivali jedni druge, okupljali se zajedno na skupovima, neki ljudi su sumnjali u njih, a neki su imali lijepo mišljenje o njima. Neki su se pokajali i vratili u okrilje islama, drugi su bili zaokupljeni imetkom i tuđim životima, a neki su opet umrli kao smutljivci i munafici (nevjernici). Jednom prilikom je Huzejfe ibn Jeman, radijallahu anhu (ashab kojem je Allahov Poslanik povjerio spisak munafika u Medini), proučio ajet: ”Borite se protiv kolovođa bezvjerstva.” (Et-Tevba, 12.), a zatim je rekao: ”Iz ove skupine ostala su još samo trojica.” (Buharija i Muslim)
Dakle, takva je situacija sa ljudskim društvima i zajednicama, pa da li će nam ovo pomoći u poimanju stanja našeg društva danas i kakvo bi ono moglo biti u budućnosti?
