Porodica sjedi u sobi oko TV-a i gleda bolivudski film, povremeno se smijući na komične scene. Izvan sobe prolazi povorka dženaze noseći maleni tamnoplavi tabut. U neposrednoj blizini, nekolicina ljudi putem TV-a pričvršćenog na zid gleda utakmicu između Ismailija i Al-Ahlija, vodećeg egipatskog nogometnog kluba, klicanjem i aplaudiranjem slaveći svaki Ahlijev gol. Djetetova dženaza se nastavlja.
Ovo je tipičan dan na području Kaira poznatom po nazivu el-Karafa.
Mnogobrojni stanari jednog kabura pokušavaju da žive normalno koliko je to moguće. „Na početku je bilo jako teško živjeti ovdje, ali nakon nekog vremena se naviknete i to postane normalno“, kaže Sabrin, majka troje djece „Ponekad osjećam da smo i mi mrtvi, samo još nismo pokopani“, dodaje. Njen muž Sejid al-Arabi ima 67 godina, rođen je na ovom groblju i strahuje da će i njegova djeca provesti svoje živote u kaburu, poput svog oca i djeda. „To je težak i jadan život i ne bih želio da moja djeca provedu život tako“, kaže al-Arabi pokazujući svoju skromnu imovinu.
Mjesto koje on zove domom je krcato stanovnicima. S njim žive njegova supruga, sin i dvije kćeri koje su se kod njih ponovo doselile nakon razvoda.
Njegov sin Ahmed nevoljko progovara o apatičnoj sitaciji koju proživljavaju: „Već generacijama živimo ovdje“, kaže ovaj trinaestogodišnjak, a potom odlazi na ulicu gurajući kolica na kojima prodaje popularno lokalno jelo „ful“ (vrsta graha), kako bi pomogao porodici u borbi za preživljavanje. Dnevno zaradi oko 30 egipatskih funti (1,68 $).
Početkom pedesetih godina prošlog vijeka al-Arabijev otac Abdulhamid iz jednog sela u Gizi sa svojom ženom preselio se u Kairo u potrazi za poslom. Kako nije uspio zaraditi ni toliko da sebi može priuštiti makar mali stan, Abdulhamid se preselio na groblje u blizini džamije Al-Azhar.
Neki stanovnici kabura rade kao čuvari kabura, kopaju rake i vrše druge usluge održavanja kabura, dok drugi rade kao prodavači nudeći različite usluge.
Običaj je da imućnije egipatske porodice kupuju grobnice koje imaju barem jednu sobu, da se porodica može odmoriti i provesti neko vrijeme kada tokom vikenda ili vjerskih povoda posjete svoje umrle na mezarju.
U grobnom sobički nekoliko razbacanih komada namještaja ukazuje da se u grobu itekako odvija život. Tu su dva kauča, jedan stari krevet, vešmašina koja se gotovo raspada i mali televizor.
Hranu pripremaju na malom oronulom šporetu, a prehrana se sastoji uglavnom od riže, tjestenine, krompira i mahunarki. Rijetko kada sebi mogu priuštiti meso ili piletinu.
„Frižider nam ne treba“, objašnjava al-Arabi „jer nikad nemamo višak hrane za drugi dan.“
I ljubav svog života, Sabrin, al-Arabi je pronašao na ovom groblju. Ona je, također, živjela tu sa svojim roditeljima.
Egipatska nacionalna agencija za statistiku objavila je 2008., da najmanje 1,5 milion ljudi u Kairu žive na grobljima, ali od tada podaci nisu ažurirani.
U septembru 2017. godine, Centralna agencija za javnu mobilizaciju i statistiku (CAPMAS) navela je da ne postoje precizni podaci o broju onih koji žive na grobljima u Egiptu. U zemlji s populacijom od preko 90 miliona stanovnika, više od 20 miliona živi u glavnom gradu Kairu.
Al-Arabijeva porodica ima pristup električnoj energiji iz malog generatora koji radi na dizel gorivo, u vlasništvu susjeda. Participaciju za korištenje generatora plaćaju od 10 do15 EGP ($ 0,56 do 0,84) mjesečno.
Izvan groba, ali blizu sobi za ukop nalazi se rupa u zemlji koja je okružena drvenim kolcima i predstavlja njihovu kupaonicu. Tu je postavljen i metalni kanistar da im pomogne prilikom pranja i čišćenja. Prema službenim statistikama iz 2017. god., najmanje 40.000 porodica u Kairu živi bez odgovarajućih sanitarija.
Kao postolar, al-Arabi nema fiksni prihod, a i potražnja za njegovim uslugama je, kaže, sve manja. Dodatna životna nedaća ove porodice je i to što Sabrin pati od bolesti srca. Al-Arabi nije u mogućnosti da svojoj supruzi priušti lijekove koji koštaju oko 250 EGP ($ 14) mjesečno. Srećom, lokalna dobrotvorna organizacija pristala je da plati za njeno liječenje, pa čak i da finansira njenu operaciju srca.
CAPMAS je 2016. god., objavila da oko 27,8 posto egipatskog stanovništva živi ispod granice siromaštva s godišnjim prihodima manjim od 6.000 EGP (340 $).
S druge strane kairske glavne ulice Salah Salem, nalazi se groblje El-Imam El Shafei. Tamo četrdesetpetogodišnji Muhammed al-Saidi dijeli grob, koji ima dvije sobe, s još jednom porodicom. Prostor je relativno velik. Saidi, otac sedmero djece živi tu od 2005. godine, jer više nije mogao plaćati stanarinu. U to vrijeme najjeftinija stanarina je iznosila oko 60 EGP (3,36 $) mjesečno, a danas je porasla na 120 EGP ($ 7). „Da mogu plaćati stanarinu, ne bih živio ovdje među mrtvima“, kaže i dodaje: „U početku je bilo teško. Nisam mogao ni spavati, jer živim s mrtvacima. Kasnije sam shvatio da smo ionako svi mrtvi.”
Midhat, koji zbog straha za vlastitu sigurnost ne otkriva svoje puno ime, je aktivist nevladine organizacija koja stanovnicima groblja el Shafei pruža pomoć u hrani, lijekovima, kao i druge vrste pomoći.
„Čini se da je vlast već desetljećima zaboravila na te ljude“, kaže on.
Mnoge egipatske vlade su obećavale razvoj i promjene, ali to nikada nije ispunjeno. Lokalni mediji često izvještavaju da su groblja uporišta za kriminalace i dilere droge, kojima služe kao skrovište.
„Ovi ljudi trebaju samo biti priznati i prepoznat kao normalni ljudi s istim pravima“, kaže Midhat.
„Živio sam cijeli svoj život u ovoj grobnici, oženio se i stekao djecu u njoj, a sada ću i umrijeti ovdje.”, kaže Al-Arabi.
Pripremio: Abdullah Nasup
Izvor: Middle East Eye
