Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U kur'anskom kazivanju o Sulejmanu, alejhi selam, posebno se ističe prizor masovnog marša njegove vojske, uključujući ljude, džine i ptice, koji je bio u znaku besprijekorne discipline.
Naime, Sulejman, alejhi selam, okupio je svoju ogromnu vojsku i kada je izvršio smotru ptica primijetio je da fali ptica Hudhud. Sulejman, alejhi selam, je, manirom odlučnog vojnog komandanta, koji nije dozvoljavao haos, odsustvo i samovolju među svojim vojnicima, rekao: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” (En-Neml, 20.-21.)
Međutim, Hudhud nije izostao iz vojnog marša zbog omalovažavanja Sulejmanovih, alejhi selam, naredbi, već zbog veličanstvene izviđačke akcije.
I nije potrajalo dugo, a on se vratio, i rekao: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put pa da se klanjaju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” (En-Neml, 22.-26.)
Sulejman, alejhi selam, saslušao je šta je Hudhud rekao, ali je bio oprezan, tako da nije uzeo ništa od onoga što mu je Hudhud ispričao zdravo za gotovo u pogledu njegove autentičnosti. Jer, možda je to bila laž kojom je Hudhud želio da se oslobodi kazne koju je zaslužio zbog svog odsustva sa marša Sulejmanovih vojnika, pa je Sulejman, alejhi selam, dao Hudhudu pismo koje je odnio kraljici od Sabe i čekao njihovu reakciju i odgovor na pismo.
Sulejman, alejhi selam, rekao je Hudhudu: ”Vidjet ćemo da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!” (En-Neml, 27.-28.)
Hudhud je odnio i bacio Sulejmanovo, alejhi selam, pismo kraljici od Sabe, pa je ona obavijestila velikaše iz svog naroda o tom pismu, rekavši im: ”O velikaši, meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!”’ (En-Neml, 29.-31.)
Zatim je, tražeći savjet od njih, rekla: ”O velikaši, savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!” (En-Neml, 32.)
A oni su odgovorili: “Mi smo vrlo jaki i hrabri, a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!” (En-Neml, 33.)
Velikaši i uglednici iz njenog naroda su je podsjetili na njihovu vojnu moć, ali joj se nije svidio ovakav odgovor Sulejmanu, alejhi selam, pa im je rekla: “Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. Poslat ću im jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.” (En-Neml, 34.-35.)
Htjela je provjeriti iskrenost Sulejmana, alejhi selam, u njegovom pozivu njoj i njenom narodu, da možda njegov poziv nije proistekao iz želje da proširi svoje kraljevstvo i stekne bogatstvo, pa mu je poslala bogate darove nadajući se da će, kad primi darove, zaboraviti na svoj poziv njima da dođu i da mu se pokore, odnosno da prime islam.
Međutim, Sulejman, alejhi selam, želio je njihov prelazak na islam, a ne njihov imetak i bogatstvo, pa kada je njihova delegacija došla kod Sulejmana, alejhi selam, on im je rekao: ”Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.” (En-Neml, 36.-37.)
Nakon što je Sulejman, alejhi selam, vratio kraljičine darove, znao je da će mu ona doći, pa je želio da je iskuša i pokaže joj svoju superiornost nad njom u svojim i sposobnostima svojih vojnika, što bi doprinijelo njenom bržem prelasku na islam.
Sulejman, alejhi selam, želio je da testira njenu spremnost da prihvati Allahovu uputu i da sazna u kojoj mjeri njome vlada kraljevska uobraženost i oholost, ili je pak oslobođena od toga, i da li bi ona priznala istinu ako je istina lišava slave i uzdizanja.
Sulejman, alejhi selam, naredio je svojim vojnicima da donesu njeno veliko prijestolje u njegovu palatu, a da ona nije znala – ona je već bila napustila svoju zemlju, uputivši se u Jerusalem gdje je boravio Sulejman, alejhi selam -, pa je, ”onaj koji je učio iz Knjige”, donio njeno prijestolje u tren oka.
Nakon toga, Sulejman, alejhi selam, rekao je: ”Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!” (En-Neml, 41.)
I kao što su rekli islamski učenjaci, Sulejman, alejhi selam, koji je bio Allahov poslanik i izuzetno mudar čovjek, nije htio da testira pamćenje kraljice od Sabe, ta koji to kralj, koji svoje prijestolje i krunu vidi kao najdragocjeniju stvar koju posjeduje, ne bi prepoznao kad bi ga donijeli pred njega?!
Umjesto toga, Sulejman, alejhi selam, želio je vidjeti do koje mjere je kraljica od Sabe ponizna pred istinom i koliko je iskrena, iako njenu iskrenost donekle umanjuje njen status kraljice. I budući da ona priznaje da Sulejman, alejhi selam, u jednoj od dvorana svoje palate ima prijesto poput njenog, šta je onda njeno kraljevstvo i bogatstvo u poređenju sa njegovim kraljevstvom i bogatstvom?!
Naime, njoj je bilo lahko da porekne da je prijestolje koje joj je pokazano bilo poput njenog prijestolja, a mogla je čak tvrditi da je njeno prijestolje mnogo veće od onoga koje joj je pokazano, jer, kako bi Sulejman, alejhi selam, mogao znati da ona laže sve dok je njeno prijestolje bilo hiljadama milja daleko, a niko od njegovih ljudi ga nije vidio?!
Međutim, pametna i mudra kraljica nije bila vođena lažnim ponosom pa da bi odbacila i negirala istinu, već je, kad joj je rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?”, odmah odgovorila: ”Kao da je on.” Neposredan odgovor bez imalo oklijevanja, pred kojim se nije ispriječio lažni ponos i kraljevska oholost, znači da je ona bila pametna žena, spremna da prihvati islam i slijedi Allahovu uputu.
Nakon ovog, rekli bismo, psihološkog testa, rečeno joj je: “Uđi u dvoranu!” I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. Tj., da joj se haljina ne bi pokvasila. Tada joj je Sulejman, alejhi selam, rekao: “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” Odnosno, ono što je ona vidjela kao vodu nije ništa drugo do odraz svjetlosti u staklu od kojeg je izgrađeno zdanje.
Sulejman, alejhi selam, nije želio da se uzdiže i da pokaže snishodljivost prema kraljici Belkisi, već je želio da uništi psihološke barijere koje su stajale na putu njenom prihvatanju vjere u Allaha, i bio je u pravu, jer je kraljica od Sabe istog trenutka rekla: “Gospodaru moj, ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (En-Neml, 44.)
Dakle, nije u pitanju racionalno ubjeđenje kojem osoba ne može protivrječiti, već je prije slobodna odluka koju je kraljica Belkisa donijela kada je vidjela superiornost Sulejmana, alejhi selam, i njegovog naroda, pa je htjela da im se pridruži, i prihvatila je vjeru u Allaha i zajedno sa Sulejmanom, alejhi selam, predala se Allahu, Gospodaru svjetova, iako je prije toga bila kraljica kojoj se njezin narod bez pogovora pokoravao, da ne kažemo klanjao.
Komentirajući ove ajete i postupak Sulejmana, alejhi selam, sa kraljicom Belkisom, neki savremeni islamski učenjaci i mislioci s pravom ukazuju na mudrost Sulejmana, alejhi selam, koji je znao važnost naučne, kulturne i civilizacijske superiornosti da privuče druge narode u Allahovu vjeru, kao što je pobjeda muslimana i njihov human odnos prema narodima čije su zemlje osvojili, bila direktni poziv i povod ljudima da iskreno, u skupinama, uđu u Allahovu vjeru.
