Piše: Šejh Selman ibn Fahd el-Avde / Saff, br. 98
Kad je u pitanju praktični segment ovosvjetskog življenja, u mnogim slučajevima muslimani postaju negativan izuzetak unutar razvijenih društava. Ovo je vrlo opasna pojava, jer drugima daje direktnu sliku da se razlog nazadovanja krije u samim vjerskim učenjima.
“Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri!” (El-Mumtehina, 5.)
Ovaj problem se u nekim svojim segmentima vraća na zaslijepljenost muslimana svojim porijeklom te da ih stjecanje određenih pohvalnih osobina i atributa čini “nedodirljivim” i da se ne moraju pridržavati Šerijata. Ili da ih postizanje dobra u nekim segmentima života oslobađa od toga da moraju neprestano stremiti dobru ili ih čini izvan domašaja savjeta koji im se upućuju.
Primjeri za pouku
Uzvišeni Allah zamjera jevrejima i kršćanima (ehlul-kitab) isto ovo kad kaže:
“I jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi’. Reci: ‘Pa zašto vas, onda, On kažnjava zbog grijehova vaših?’ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće – On će oprostiti, a koga hoće – On će kazniti.” (El-Ma'ida, 18.)
Znači da nam Allah spominje njihove primjere kako bismo izvukli pouku.
Stvarno značenje riječi “islam”
Ko pomnije razmisli, vidjet će da je Allah, s.v.t., ovu vjeru nazvao “islam”. Riječ “islam” upućuje na akciju i na djelovanje, jer njeno značenje je: pokoravanje. Islam obuhvata znanje, ibadet, tevhid, ahlak i ponašanje. Islam je akcija, što potpunije obavljanje poslova i čuvanje emaneta.
Radi ovoga je imam Buharija, u svom Sahihu, pojedina poglavlja nazvao:
– Namaz je dio imana;
– Davanje petine je dio imana;
– Davanje zekata je dio imana;
– Post ramazana je dio imana;
– Provođenje Lejletul-kadra u ibadetu je dio imana i slično.
U islamu postoji snažna isprepletenost između ispravnog znanja i pravilne akcije, a sve to je od imana i islama. Riječ ”islam” i riječ ”iman” same po sebi upućuju na ova značenja. Stoga i Allah, s.v.t., muslimane naziva “muslimani”.
“Allah vas je odavno muslimanima nazvao.” (El-Hadždž, 78.)
Na drugoj strani nalazimo da judaizam ne sadrži ovo značenje. Riječ ”judaizam” vodi porijeklo od osobe zvane Juda. Također, ni kršćanstvo (na arapskom “nasranijje”) ne sadrži ovakvo značenje, jer “nasranijje” potiče od mjesta Nasira, za koje se kaže da je u njemu rođen Isa, alejhis-selam, ili to ime vodi porijeklo od imena Isa, alejhis-selam. Isti slučaj je i sa budizmom.
Islam se ističe nad prijašnjim nebeskim vjerama i nad zemaljskim pravcima po tome što se zasniva na akciji, a ne na nasljedstvu, pustim željama, niti na neutemeljenim tvrdnjama.
Njegovi sljedbenici nisu nazvani “muhamedancima”, niti “Mekancima”, kako svijet ne bi pomislio da je islam poziv u naciju ili rod. Nipošto! Islam predstavlja akciju. Mnogi oni čiji su roditelji i djedovi bili idolopoklonici, čuvari kipova, borci protiv dave, postali su prvacima islama.
Na drugoj strani, djeca bogobojaznih i čistih robova bila su veoma često daleko od dobra, Upute i islama. U časnom Kur'anu nalazimo priču o Nuhu a.s. i njegovu sinu, Ibrahimu i njegovu ocu, priču o Nuhovoj ženi, Lutovoj ženi, priču o faraonovoj ženi.
I, ako bi čovjek ušao u islam pod prisilom, ne želeći to i ne posjedujući iman, kod Allaha takav ne bi bio musliman.
“U vjeru nema prisiljavanja.” (El-Bekara, 256.)
Nakon što je proučio Allahove riječi: “Vi ste ummet bolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110.), Ebu Hurejre, radiallahu anhu, je rekao: “Vodite ljude u lancima do Dženneta”.
Ovo ne znači da prisiljavate ljude u islam.
Sva historija je svjedok da niko nikad nije prisiljen ući u islam; ni pojedinac, niti zajednica. Ovdje se misli da muslimani svojim džihadom i strpljenjem uklanjaju prepreke koje stoje između ljudi i dopiranja islamske da've do njih. Mnogi su ušli u Allahovu vjeru iz ubjeđenja i bivajući oduševljeni njenom pravednošću, neki su to činili iz želje za dunjalukom ili iz straha, ali su nakon toga postajali dobri muslimani.
Islam je pokornost Allahu i predstavlja akciju koja dolazi od čovjeka. Čak i sâm Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obavezan izvršavati sve naredbe i pokoravati se naredbama u toj mjeri da Allah kaže:
“O Vjerovjesniče, Allaha se boj, a nevjernike i licemjere ne slušaj – Allah, uistinu, sve zna i mudar je!” (El-Ahzab, 1.)
“A tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti.'” (Ez-Zumer, 65.)
U čemu je vrijednost ovog ummeta?
Jedan od islamskih propisa je i savjetovanje.
Jedna od golemih prepreka u primanju savjeta je samohvalisanje i neprimjećivanje vlastitih nedostataka. Da! U Kur'anu nalazimo ajete o vrijednostima ovog ummeta i njegove pohvale. Međutim, ove vrijednosti nisu nasljedne, niti zato što je riječ o Arapima ili zato što su živjeli u arapskim zemljama. Zemlja ne čini nikoga svetim! Niti to čini njegovo porijeklo. čovjekove stepene uzdižu njegova djela, kao što se to prenosi od Selmana, radijallahu anhu.
Uzvišeni kaže: “Vi ste ummet bolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali-‘Imran, 110.)
Ovo predstavlja vrijednost ummeta, a ne pripadnost nekoj naciji. Vrijednost leži u vjerovanju u Allaha, naređivanju dobra i odvraćanju od zla, provođenju Allahovih naredbi.
Također, riječi Uzvišenog Allaha: “I tako smo od vas stvorili zajednicu srednjeg puta da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok” (El-Bekara, 143.). Ovaj fadilet i pripadnost zajednici srednjeg puta pripada onima koji su proveli značenje šehadeta u svojim životima i koji su primjer u svojim privatnim i javnim aktivnostima. Stoga, Omer, radijallahu anhu, kaže: “Vi ste bili ummet bolji od svih”. Misli se na ashabe koji su bili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer su oni bili svjetionik i minaret za kojim su se povodile generacije nakon njih.
Islam je vjera akcije
Stotine miliona muslimana, danas, vjeruju da je samo njihova pripadnost islamu dovoljna kako bi bili spaseni na Ahiretu i da je dovoljna za njihov boljitak na ovome svijetu. Makar ne provodili u stvarnost njegove imperative, vrijednosti, učenja; vjerovatno ćeš kod nekih od njih pronaći veću ubjeđenost za uspjeh na Ahiretu nego kod deseterice ashaba kojima je obećan Džennet.
Kad je u pitanju ovaj svijet, naći ćeš jednog od njih kako se žrtvuje dan i noć trošeći svoju energiju, ali bez rezultata, jer se ne osvrće na materijalne uzroke koji su učinkoviti.
Mnogi za rješenjem svojih problema, otplatom dugova, pomoći nad neprijateljem, tragaju kod “dobrih ljudi”, kod kabura ili smatraju da je to dar koji će doći lahko, bez ulaganja napora i požrtvovanja. Što da ne! Zar nisu muslimani?!
Odista zakoni koje je Allah učinio da vladaju u svemiru nikome nisu posebno naklonjeni. Allah kaže:
“To neće biti ni po vašim željama, ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.” (En-Nisa’, 123.-124.)
To što se ja pridržavam vjere ne znači da svoju privrženost vjeri mogu učiniti štitom koji ću stavljati pred svakoga ko mi želi uputiti neki savjet.
Zar privrženost vjeri nije upravo prihvatanje savjeta?
Na ovome mjestu smatram da je velika obaveza odgajatelja da iznova probude ovaj uzvišeni princip u svijesti muslimana.
A taj princip je: Islam je vjera akcije –kad je u pitanju dunjaluk, ali i Ahiret. Akcija mora biti usmjerena kako na ličnom planu, tako i na planu pomoći drugima. U toj mjeri da čovjek biva nagrađen i za djela koja je počinio za ovaj svijet.
Stoga, nalazimo u hadisu koji prenosi Bejheki, sa dobrim senedom, od Aiše, radijallahu anha: “Allah voli kad neko od vas radi neko djelo da to učini najpotpunije”.
Ovo obuhvata svako djelo koje je dozvoljeno u islamu, a da ne govorimo o onima koja su pohvalna ili koja su naređena.
U drugom hadisu, kod imama Ahmeda, s vjerodostojnim senedom, stoji: “Ako nastupi Sudnji dan a u tvojoj ruci je mladica, ti je posadi ako si u stanju!”
Ovako islam uzdiže vrijednost akcije, čak i u onim situacijama kad je čovjek ubijeđen da ne može očekivati neki rezultat od toga djela. Muslimanu je dužnost da se nada nagradi od Allaha za svoja djela.
U odgojnom procesu je bitno pojasniti da naša pripadnost islamu traži od nas da budemo na potrebnom nivou izvršavanja obaveza koje sa sobom nosi ova pripadnost, ali i kad je u pitanju ostavljanje onoga što islam zabranjuje.
Također, bitno je jasno povući crtu između islama i postupaka nekih muslimana (radilo se o pojedincima ili grupama).
Islam je Božanska vjera koja je dominantna i predstavlja mjerilo za sud o postupcima, dok sami postupci ljudi mogu biti izloženi kritikama, ispravkama i primjedbama.
