Islamska numizmatika imala je veliki utjecaj na Zapadu. Postojali su brojni vojni, diplomatski i trgovački odnosi muslimana i Zapada od VIII pa sve do XIV stoljeća. Neki od najznačajnijih primjeraka zapadnog novca, koji je u navedenom periodu iskovan, bio je pod jasnim islamskim utjecajem, na širokom području od Engleske do Palestine i od Španije do Rusije
Pripremio: Saladin Kovačević
Predislamski Arapi nisu kovali svoj novac. Gradovi Mekka, Medina, Taif, kao i cjelokupni Hidžaz koristili su novac stranih, susjednih zemalja: rimski (bizantski) i perzijski (sasanidski), te nešto himjaritskih srebrenjaka sa motivom atičke sove. Uobičajeni arapski nazivi za strani novac, koji su koristili, bili su: za srebrne sasanidske dirheme – dirhem kiservvani (Husrefov novac), bagliyah ili sauda’-i-damiyah; za bizantske srebrenjake – tabriyah ili bazantiniyah, a za zlatne bizantske dinare – dinar Hirakli (Heraklijev novac). Naziv dinar dolazi od latinskog denarius, a dirham od perzijskog diram, odnosno od grčkog drachmë. Umjesto da ih koriste kao pojedinačne novčane jedinice, srebrenjake su vagali i vrijednost im obračunavali prema njihovim težinama. Također se plaćalo i zlatom i srebrom u šipkama.
Novac u svjetlu islama
Opće je poznato da, osim što je vjera, islam predstavlja i cjelokupni pogled na svijet. Smatra se da je Božiji Poslanik formalno zabranio kovanje tekućeg novca da bi se spriječilo varanje na njegovoj težini (prema Ebu Davudu 22-50; Kettani I-426; Ebu Je`la, str. 166-7 itd., čak i prema Kur'anu, 11-85).
Mnogo izvještaja svjedoči o kovanju lošeg novca koje je kasnije uslijedilo, nudeći rješenja kako postupati u takvim slučajevima, dozvole i zabrane Šerijata, kontrolu kovnica.
Neki od najčuvenijih islamskih učenjaka bavili su se problemima krivotvorenog novca, kao i onim prouzročenim slabom težinom legalno iskovanog novca. Pod krivotvorenim novcem može se smatrati i onaj iskovan u državnoj kovnici sa sadržajem plemenitog metala manjim od propisanog. Al-Gazali (1058.–1111. god.), pozivajući se na hadis Božijeg Poslanika, tvrdi “…da će onaj ko započinje jednu lošu radnju nositi grijeh jednak sveukupnom grijehu onih koji nastavljaju tu radnju čak i poslije smrti prvog začetnika”. Al-Gazali ovdje očito misli da grijeh onoga ko je iskovao loš novac traje sve dotle dok je taj novac u upotrebi. Nakon nekoliko stavaka koje se odnose na vjerski poželjno postupanje pojedinca sa ovakvim novcem, Al-Gazali daje i svoj stav o postupanju zajednice, ostavljajući spomenuti grijeh pojedincu: “Peto, u zemlji koja koristi dinar, krivotvoreni novac ili kovanica je onaj novac koji ne sadrži zlato. U zemlji koja koristi miješane kovanice dozvoljava se upotreba takvog novca bez pokazivanja stvarne proporcije zlata u njoj.”
Ibn Tejmijje se, osim pitanja tržišta i cijena, bavio i pitanjima prirode, funkcije i obezvređivanja novca, definirajući Greshamov zakon 600 godina prije samog Greshama. Naravno za loš novac koji potiskuje dobar optužuje vladare čiji je novac bio lošiji od onog u periodu koji im je prethodio.
“Ne prodaji dirhem za dva dirhema“
Prema Ibnul-Kajjimu, Bog je stvorio dva trajna metala (zlato i srebro) da bi se koristili kao novac, odnosno sredstvo razmjene. Isti učenjak i prodaju jednog dirhema za dva samo zbog razlike u preradi, kovanju, leguri itd, označava sigurnim polazištem za put prema zabranjenoj kamati pozivajući se na izreku (hadis) Božijeg Poslanika: “Ne prodaji dirhem za dva dirhema, jer, bojim se, mogao bi se upustiti u ar-ramu (ribu–kamatu).”
Iz izvještaja možemo bez ikakve dvojbe zaključiti da je u ranom islamskom periodu zvanična vrijednost dinara određena na deset dirhema ili drugog novca odgovarajućeg tome. ‘Amr b. Shuyeb, kako je navedeno u Sunenu Ebu Davuda, kaže: “Krvarina je za vrijeme Poslanika iznosila 800 dinara ili 8000 dirhema, što su slijedili ashabi Poslanika dok se cijela muslimanska zajednica nije jednoglasno složila da to zadrži.”
Imam Malik u Muvetau kaže da “prihvaćeno pravilo, bez bilo kakve razlike u mišljenju, je da je zekat obaveza na 20 dinara ili 200 dirhema”.
Poslanikovi hadisi, koje prenose Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Bejheki, ovo također potvrđuju.
Kasnije, sa reformom Abdul-Melika odnos se mijenja, pa je dinar vrijedio kao 12 dirhema.
Arapske modifikacije stranog novca
Država koju je na prostoru Arabije osnovao Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.s., nije imala tradicije u kovanju novca. Kasnije, poslije prvog širenja islamske države u Siriji, Mezopotamiji i Perziji, u vrijeme vladavine trećeg pravovjernog halife Osmana, muslimani su počeli kovati svoj vlastiti novac 651. godine, zadržavajući još neko vrijeme težinu i dizajn novca svojih prethodnika, što je uključivalo i njihove likove i natpise. Filip Hiti ostavlja mogućnost da je još i drugi pravovjerni halifa Omer mogao vršiti neke tekstualne intervencije na sasanidskom novcu. Također, neki pjesnici navode da je za vrijeme ovog halife bilo u upotrebi još i papirnatog i kožnatog novca.
Novci koji su se kovali od vremena pravovjernog halife Osmana, što uključuje i vladavinu sljedećeg, posljednjeg, pravovjernog halife Alije, pa sve do predreformskog umajadskog novca, nekoliko godina prije novčanih reformi Abdul-Melika iz dinastije Umajada, nazivaju se arapsko-bizantijski i arapsko-sasanidski. Karakteristični su po tome što zadržavaju dizajn i težinu bizantijskih i sasanidskih novaca koji su im uzor, uz škrto dodavanje arapskih riječi (“džid”), odnosno islamskih formula (“bismilla”). Božijem Poslaniku i pravovjernim halifama očito nisu smetali figuralni elementi na novcu, kao ni vjerski simboli kršćanstva i vatropokloničkog zoroastrijanstva, tako da ne stoji tvrdnja nekih historičara da su ti elementi zadržani da bi se udovoljilo predrasudama novoosvojenih neukih naroda, posebno stoga što se smatra da je Božiji Poslanik formalno zabranio kovanje tekućeg novca da bi se spriječilo varanje na njegovoj težini.
Abdul-Melikova novčana reforma
I prvi umajadski novac bile su kopije sasanidskih dirhema sa imenom Muavije, prvog umajadskog vladara. Njegovo ime ispisano je levi pismom, a “bismilla” arapskim. Novac je datiran 41. po Hidžri, godina preuzimanja vlasti od strane ovog časnog Poslanikovog ashaba. Potom dolazi do zamjene levi ispisa i datiranja prema Jezderdžid eri sa arapskim pismom i datiranjem prema Hidžri. Novčana reforma kojom je označen početak ovog perioda ne znači i kraj kovanja arapsko-sasanidskog novca, kovanja koje se u pojedinim istočnim provincijama proteže i u doba Abasida. Novčanom reformom Abdul-Melika bin Mervana ovi dirhemi su zamijenjeni potpuno tekstualnim. Izgleda da se 695. godine Abdul-Melik odlučio na promjenu srebrenog novca, kako pokazuju uzorci sa ovim godištem, temeljeni na sasanidskim prototipovima, ali sa jasnim islamskim reversima na kojima je sasanidski žrtvenik vatre zamijenjen “Halifom u molitvi” ili sa “Tri stojeće figure u molitvi”. Ovaj eksperiment koji je zadržao sasanidski težinski standard od 3,5 g do 4,0 g nije dalje nastavljen, pa je 698. godine uveden potpuno novi tip srebrenjaka od 2,97 g.
Razlog zbog kojeg se sa novim srebrenjacima čekalo oko tri godine, od 76. do 79. po Hidžri, moramo potražiti u političkoj krizi između Arapa i Bizantinaca koja je, nakon trajanja od nekoliko godina, u međuvremenu došla do svoga vrhunca i koja je kao prioritet označila izdavanje arapskih zlatnika. Nakon što su Arapi počeli papiruse koje su u Bizantiju izvozili iz Egipta označavati islamskim kredom, Bizantinci su zaprijetili da će na svoje zlatne soliduse staviti antiislamske formule. Ishod je bio takav da su Arapi, koristeći bizantijski standard za zlatni novac, od 74. do 77. po Hidžri kovali svoje zlatne dinare sa stojećom figurom vladara na aversu i islamskim tekstom na reversu. Ovo izdanje je 77. po Hidžri zamijenjeno novim, potpuno epigrafskog dizajna, koje je gotovo u potpunosti sličilo izgledu usvojenom za srebrenjake.
Tako su, zbog ove političke krize, sasanidski i arapsko-sasanidski dirhemi morali čekati svoje islamske nasljednike oko tri godine, do 79. po Hidžri.
Izuzetak su bili zlatnici u sjevernoj Africi, njihovo kovanje po uzoru na novac nastao ovom reformom počelo je tek oko 100. po Hidžri, a do tada su kovane kopije novca Heraklija i njegovog sina na kojima su islamske vjerske formule pisane na latinskom u obliku skraćenica koje su stoljećima bile uobičajene na rimskom novcu.
Izvor: ( Amer Sulejmanagić, Islamski utjecaj na novac Zapada; Numizmatičke vijesti broj 59; Hrvatsko numizmatičko društvo, Zagreb, 2006.)
