Islamska psihologija: Glumci i egzibicionisti 

264

Piše: Edin Tule

Svaka osoba tokom odrastanja ulazi u razne uloge s kojima se poistovjećuje i u koje se uživljava. Bilo da se radi o ulozi starijeg brata koji treba da zaštiti mlađu sestru, umiljate kćeri koja želi svojim lepršavim karakterom oraspoložiti umorne roditelje, muškarca koji se priprema za ulogu muža i oca, žene koja se godina priprema za ulogu časne majke, pa do političara koji se priprema da zauzme ulogu autoriteta u jednom narodu ili žene koja želi da bude prepoznata kao intelektualni svjetionik na putu odrastanja cijele generacije djevojaka itd.

Zanimljivo je primijetiti da se holivudski glumci vrlo iscrpno pripremaju za kratkoročne uloge koje uzimaju u raznim filmovima. Iako se radi o ulogama koje im je neko drugi dodijelio i scenarijima koje nisu birali, njihova disciplina i spremnost da odgovore zahtjevima uloge naprosto zadivljuje! Podrobno iščitavaju scenarij često ga učeći napamet, redovno se konsultiraju sa cijelim štabom ljudi, čitaju biografije likova koje trebaju oponašati, studiraju kontekst radnje i drugih likova, uz pomoć stručnjaka proučavaju psihološki profil likova u koje se trebaju uživiti. Ukoliko su ti likovi još živi, provode sa njima sate i dane, planski gube ili dobijaju kilograme, u litrima znoja definiraju mišićnu masu, mijenjaju akcente, naglaske i frizure, dotjeruju hod, uče potpuno nove vještine (npr. jezike, plesove, akrobacije, borilačke vještine, novi smisao za humor, kulturu novog naroda itd.), danonoćno vježbaju pred ogledalom, ozbiljno apsorbiraju sve povratne informacije itd. S druge strane, imamo najčasniju i najzahtjevniju ulogu s kojom se osoba želi sroditi, a to je uloga muslimana ili muslimanke – bez Bog zna kakvih posebnih priprema, konstantne samokritike i usvajanja viših standarda. Kako to da nema časnije niti zahtjevnije uloge na životnoj pozornici a da se istoj prilazi tako nepažljivo i neozbiljno?

Da li su ljudi pogrešno shvatili šta znači uloga muslimana/muslimanke, kao što su pogrešno shvatili značenje izraza dvoličnjak/munafik, pa uporno insistiraju na svom jedinom nezanimljivom licu i vlastitom nedotjeranom karakteru iz bojazni da ne pokažu nove aspekte vlastite (dvo)ličnosti? Svaki musliman i muslimanka od trenutka kada postanu svjesni Stvoriteljevog svevidećeg oka, svijet shvataju kao veliku pozornicu na kojoj je dokumentovana svaka sekunda svevidećom kamerom, a prve izvore islama (Kur’an i sunnet) vide kao scenarij sa svim detaljima za vlastite uloge. Problem nastaje pri izboru uloga u konkretnom društveno-političkom kontekstu – zbog nerazumijevanja istog, kao i zbog lošeg ukusa, niskih standarda i nedostatka discipline. Činjenica je da je jako malo muslimana i muslimanki koji srastu sa svojim vjerskim identitetom na jedan skladan i/ili impresivan način, i to iz prostog razloga što vankontekstualno oponašaju neke druge muslimane (bilo historijske ličnosti ili savremenike), zanemarujući skladnu integraciju vlastitih osobenosti (npr. šarma, humora, detalja kulture ili slabosti itd.) sa svojim vjerskim identitetom.

Mentalni stav glumca

Kvalitetan glumac je osoba sa visokom emocionalnom inteligencijom, tj. odlično poznaje svoje osjećaje, u stanju ih je manifestirati s akcentom na njihove nijanse i može prizvati potrebnu emociju u željeno vrijeme. To objašnjava sposobnost prvoklasnih glumaca koji u sklopu vlastitih uloga mogu dovesti svoj nervni sistem u željeno stanje, a sve u cilju kvalitetnijeg utiska na gledaoca koji se želi obrazovati i kod koga se želi isprovocirati određeno stanje uma i srca. Šta kaže islam o ovom procesu i može li čovjek svjesno programirati svoj nervni sistem u ime većeg cilja? Muhammed, a.s., rekao je: ”Učite Kur'an i plačite, pa ako ne budete plakali, onda glumite da plačete.” (Ibn Madže)

Pored toga što je plač kao proces ljudskog uprirodnjavanja i senzibilizacije toliko bitan da ga treba i vještački stimulirati u cilju zagrijavanja uskladištenih emocija, nesposobnost plakanja, tj. emocionalna krutost je toliko tužno ljudsko stanje da nam se u prethodnom hadisu preporučuju simulacija ili gluma plakanja sve dok ne isprogramiramo naš nervni sistem pa da – klasičnim uvjetovanjem – plačemo kad god učimo i čujemo Kur’an. Prethodni hadis nam govori, a i naučno je dokazano, da naša podsvijest ne razlikuje iskrenu ili neiskrenu grimasu niti prizvuk tuge na našem licu i u našem glasu te ih nervni sistem tretira na identičan način tj. bez razlike. Prethodni hadis nudi i jasnu metodologiju za uživljavanje u konkretnu ulogu npr. bogobojaznog učača Kur’ana, ističući da se za tu ulogu mora uložiti trud i prilagoditi vlastiti nervni sistem u cilju srastanja sa ulogom iskreno bogobojaznog učača Kur’ana.

U drugoj predaji Muhammed, a.s., savjetuje čovjeka koji se požalio na vlastitu grubost i zatražio lijek – riječima: ’’Blagost je u ophođenju na blag način.’’ Što znači da grub čovjek glumeći blagost kroz ulaganje jasnog napora na tom putu, pošto se ne radi o njegovom/njenom prirodnom ponašanju (npr. kroz osmijeh, poklone, učtive formulacije itd.), prilagođava svoj nervni sistem odnosno mijenja i svoj mentalni sklop. Analogno tome i sreća je u predstavljanju sebe sretnim/sretnom, pa npr. osobe svjesne tog pravila ne čekaju sretan trenutak da bi ga propratile osmijehom, nego se nasmiješe (npr. svjesni Allahovih neizbrojivih blagodati) da bi bili sretni. (Naravno, podrazumijeva se da ne hodaju unaokolo sa luckastim izrazom lica, ali nas uvijek susreću sa toplim osmijehom.)

Mnogi holivudski glumci svjedoče, između ostalih i vrlo talentovani Anthony Hopkins, da im treba priličan napor da se ”normaliziraju” nakon određene uloge, pa da nanovo reprogramiraju svoj nervni sistem za sasvim novu ulogu. Prethodna činjenica nas upozorava da u sklopu naših života koje vodimo – pod objektivom kamere Stvoriteljevog svevidećeg oka – ne smijemo dozvoliti sebi loš izbor ni kratkoročne uloge, bez obzira na težinu izazova, jer ko jednom pristane na npr. ulogu žrtve, vrlo teško se oslobađa sindroma taoca. Tokom studiranja u Maleziji bilo je studenata (inteligencije u stasavanju) koji su rješavali vlastite egzistencijalne izazove uzimajući uloge statista u nekim reklamama čaja, cigareta, šampona itd., za rusko tržište. Na tim reklamnim scenama, koje su znale biti postavljene u diskotekama, na ulici, stadionu i sl. – znali su plesati, skakati, pjevati ili kisnuti do kože po narudžbi scenariste. Obično za 50 KM po danu. Bilo je i onih koji su u shoping centrima zabavljali djecu u kompletnim kostimima krava, majmuna i medvjeda. Njihova racionalizacija tih izbora vlastitih uloga u jednom životnom periodu ogledala se u egzistencijalnoj nuždi i kratkoročnosti te nezavidne uloge koje su bili svjesni. Međutim, danas nakon više godina kad ih vidim na minberu, za šalterom u banci, u državnim institucijama, na univerzitetskim katedrama, u novinama – i dalje se vide u njihovim ličnostima obrisi nekadašnjih uloga koje su igrali.  

Razlog zbog kojeg mnogi momci izgube zanimljivo lice, bistar i simpatičan pogled odnosno šarm – krije se u činjenici da su se godinama, odgađajući brak, uživljavali u ulogu neandertalca koji se igra sa joystickom. Principijelni holivudski glumci vode velikog računa pri izboru uloga, a posebno nastoje da okončaju vlastite karijere sa što upečatljivijom ulogom koje se neće stidjeti, jer znaju da će biti pamćeni po zadnjoj impresiji koju ostave. Najtužnije je vidjeti glumca koji je u zori svog života igrao u karakternijim ulogama u odnosu na predvečerje svog života gdje je sebi dozvolio da ponavlja vulgarne rečenice ili glumi idiota.

Živo srce i razborit um

Kaže Muhammed, a.s: “Zaista, u svakom tijelu ima jedan dio (organ) koji, ako valja, onda je i cijelo tijelo dobro, a ako taj dio bude pokvaren, pokvari se i cijelo tijelo, a to je srce.” (Buharija i Muslim)

Kako ustanoviti duhovno-emocionalnu zdravost ljudskog srca, ako ne putem emocionalne gipkosti, tj. sposobnosti da osoba pokaže što veći spektar plemenitih i zdravih emocija u različitom intenzitetu. Da li ima zdravo srce, u duhovno-emocionalnom smislu, narod – bez obzira na vjerski identitet – u kojem dominiraju lica sa patetičnim, ciničnim, zbunjenim, hladnim, suzdržanim, naivnim ili podlim grimasama? Na drugom mjestu Muhammed, a.s., nadopunjuje svoj govor o emocionalno zdravom srcu definicijom vehna (slabosti), pa kaže za vehn da je to ljubav prema dunjaluku i strah od smrti. Tom definicijom je deduktivno reduciran uzrok slabosti nekad vodeće civilizacije na dvije emocije – koje nisu loše same po sebi –  kruto odgojene i vrlo kruto usmjerene iz zapuštenog srca ka neshvaćenom životu. Naravno da tu spomenuta dedukcija ne završava pošto su emocije rezultat misli. Proces skladištenja emocija je pojednostavljeno opisan u narodnoj izreci – Pamti, pa vrati – koju nadopunjava druga izreka – Osveta najbolje prija kada se servira hladna, a koja slikovito govori o svjesnoj apsorpciji npr. negativnih iskustava, zatim njihovoj inkubaciji te kontroliranom kanalisanju kroz razna oružja, usmeni izražaj ili pero, tj. pisanje kao praktičan borilački sport. Ponosni ljudi sa jakim karakterom znaju apsorbovane uvrede ili određena poniženja čuvati pohranjene u svojoj memoriji izuzetno dug period, da bi putem tih slika bili u stanju prizvati potrebne emocije za potporu adekvatnom djelovanju. Brzina kojom možemo prizvati potrebnu emociju, dati joj potreban prostor da se razvije, pa zaustaviti njenu manifestaciju u željenom trenutku –  stvar je discipline i principijelnog života. Da bi profesionalni glumac mogao postići takvu ekspresivnost vlastitog lica, mora prije svega fizički pokrenuti tijelo (kao početak upoznavanja sebe), inače se ne može uživjeti u svoju ulogu. U tom smislu i funkcionira namaz kao stub islama (ali prije svega kao skup kretnji koje ciljaju razvoj izražajnosti naših tijela), ukoliko ga znamo koristiti kao inkubator za zrijenje misli i emocija. Osoba koja je na nekom od namaza uskladištila sliku iz ajeta ’’…a dali smo mu od blaga toliko, da bi uistinu ključevi njegovi oborili skupinu snažnih…”  (poglavlje El-Kasas, 76) –  moći će se oduprijeti bilo kakvom pokušaju korumpiranja jer će u mislima eventualno ponuđenoj materijalnoj vrijednosti suprotstaviti sliku basnoslovnog Karunovog imetka koji mu ipak nije mogao kupiti imunitet kod Sudije. Vjernik koji biva suočen sa konkretnom nemoralnom ponudom od strane atraktivne pripadnice suprotnog spola – na bazi svijesti o džennetskoj ljepotici istaknutoj u Kur'anu: ”U njima su (hurije) kratkih pogleda, nije ih prije njih razdjevičio čovjek, niti džinn ” (Er-Rahman, 56) – lahko gradi karakteran intelektualno-emocionalni stav u smislu moralno-trezvenog razmišljanja koji prate emocije odvratnosti spram nemoralnih ponuda.

Djevojka koja je obavljajući namaz u svoju memoriju pohranila upečatljivu sliku/ideju grozničavog pokušaja kasnog iskupljenja određenih osoba:  …i neće ući u Džennet dok ne prođe deva kroz ušice igle…”  (El-’Araf, 40) – na toj slici s lahkoćom inkubira odlučnost za donošenje pravilnih životnih odluka uprkos pritiscima okoline i shvata da je nemoguće samo ono što je Gospodar opisao nemogućim! Srčane i tople nacije – kao što su Turci i Albanci, npr. – imaju sposobnost demonstracije fenomena kontrolirane ljutnje tj. znaju pokazati maksimalan bijes i već narednog trenutka ostati potpuno pribrani i mirni. Za razliku od hladnih i suzdržanih nacija – kao što su Malajci i Bošnjaci (osim dijelova Sandžaka), npr. – koji kad se naljute uglavnom gube kontrolu nad svojim udovima i završavaju rastreseni i u drhtaju. Dok je ljutnja za Turčina – sa jasno izgrađenom lepezom identiteta – farz za koji će biti pitan ako je ne pokaže, ljutnja Bošnjaka je više plod hira ili reakcije na neki ugroženi uski lični interes, a ne plod svijesti o narušavanju granica iza kojih ljubomorno čuva svoje svetinje. Razlog opisanog emocionalnog bankrota leži u bankrotu principijelnih ideja i plemenitih misli, odnosno nedostatku jasno definiranih vitalnih interesa ili svetinja za koje su spremni umrijeti. I upravo u tom ključu treba razumijevati jedan od najcitiranijih ajeta otkako je nastupila globalna dekadenca muslimana: ’’…Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni’’ (prijevod značenja Er-R’ad, 11). Šta je to što jedan narod mora promijeniti u svojoj duši, ličnosti i karakteru da bi Allah dozvolio promjenu cijele atmosfere u jednom društvu? Šta je to što institucije u muslimanskim društvima (porodica, vjeroučitelji, obrazovni sistem, mediji itd.) uporno zanemaruju, pa propuštaju ugravirati u srce i duše svojih naroda jasan i funkcionalan životni kredo na kojem raste zdravo i plemenito srce sposobno da raširi najšareniju emocionalnu lepezu? Primjer osnovnih jakih misli i jakih emocija – koje nemaju cijenu i oko kojih nema kompromisa! – koje muslimanske institucije u BiH, naprimjer, nisu uspjele ugravirati u dušu svog naroda:

  1. jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne slobode i razuma = kompleks emocija ponosa, neustrašivosti;
  2. jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne časti = kompleks emocija ponosa i ljubomore;
  3. jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualnog i kolektivnog života = kompleks emocija ponosa i ljubomore;
  4. jasna ideja o beskompromisnom očuvanju vjere = kompleks emocija ljubavi, ljubomore i ponosa;
  5. jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualnog i kolektivnog imetka/teritorije = kompleks emocija ljubavi, ponosa i ljubomore.

Ukoliko ovih pet cigli nisu pravilno složene u mentalnom sklopu bilo koje individue ili kolektiva, dolazi do duševnog urušavanja cijelih generacija koje nastoje raznim alternativnim načinima zaštititi svoj unutarnji svijet od propadanja. Tako dio omladine npr. piercingom i tetovažama nastoji armirati urušen svijet vlastite duše izranjavane okrutnim maćehinskim sistemima čije ružnoće lica još nisu svjesni. Potreba za  metalnim implantima u kožu i meso i posebnom tintom za graviranje barem nekih vrijednost na svojim neizbrušenim dušama, vrlo je slična vjerskom egzibicionizmu kojem pribjegavaju generacije koje su prešle iz perioda ateizacije u stanje vjerskog osvješćenja, a koji se manifestira, naprimjer, kroz nekreativni folklor, puku dekorativnu ulogu na tuđim muzičkim scenama, konformizam itd.

Vjerski egzibicionizam

Egzibicionizam je svako pretjerano isticanje, napadno skretanje pažnje na sebe, svoj izgled ili ponašanje u cilju zadovoljenja određenih ličnih (psihološko-materijalnih) potreba. Može biti prisutan u različitim formama kod bilo koga bez njegove/njene svijesti jer niko od ljudi nije imun na potrebu za pažnjom koju može poželjeti u pretjeranoj količini i na neadekvatan način. Sudijska perika, bijeli mantil ljekara, džuba imama ili npr. brada i hidžab kao simbol pripadanja određenom svjetonazoru, postaje vid egzibicionističkog rekvizita onog momenta kada osoba svojom nesposobnošću i nedisciplinom počne trajno narušavati imidž i reputaciju svoje profesije ili svjetonazora – i ne pomišljajući na doobrazovanje ili prekvalifikaciju. Jedini opravdan egzibicionizam je glumački (odnosno sportsko-umjetnički), a upravo su kvalitetan glumac i kvalitetan gledalac ciljano gurnuti na marginu zarad akademskih, političkih i vjerskih egzibicionista koji svojim performansima prestravljuju današnje društvo. Manijaci koji u dugim mantilima iskaču pred žene u parkovima su najeklatantniji primjer poremećaja ličnosti koji ima svoje varijacije i mutacije. Osoba koja se razgoliti do kože i počne trčati preko punog stadiona u jeku utakmice, također manifestira poremećaj ličnosti i potrebu za nekim vidom pažnje. Ženski egzibicionizam, npr. javno isticanje grudi, zadnjice, usana – tipičan za babunsko-pavijanske zajednice – kao glavnih aduta na koje se želi skrenuti pažnja, također je vid poremećaja ljudske ličnosti. Intelektualni egzibicionizam je u prenaglašenom isticanju akademskih zvanja/titula (skraćenica, sufiksa i prefiksa) zarad uske lične materijalno-psihičke koristi. Zajedničko za intelektualni i seksualni egzibicionizam je impotencija, otud i potreba za javnim paradiranjem mlitavim rekvizitima. Oblik političkog egzibicionizma je medijsko pojavljivanje političara koji nemaju šta konstruktivno da kažu, tj. nisu u stanju pridonijeti kolektivnom dobru ili otkloniti kolektivnu štetu nego se grčevito bore za svoju medijsku prisutnost, vapeći isključivo za psihološkom satisfakcijom kroz kakvu-takvu pažnju. Govoreći o vjerskom egzibicionizmu, i tu postoje razne varijacije. Fenomen tekfira može se definirati kao vid verbalne delikvencije, tj. frustracija koja se manifestira u formi negiranja vjerskog identiteta onoj istoj (nesenzibilnoj) društvenoj skupini/pojedincu pred kojom se vjerski egzibicionista – svojim prenaglašenim vjerskim identitetom – htio bezuspješno dokazati, pa sve one koje nije uvjerio/la u svoju predstavu terminološki redefinira i nasilno izmješta u neko drugo pozorište, verbalno ga diskvalificirajući. Dok se u određenoj životnoj areni ljudi hvataju ukoštac i izravno bore protiv konkretnih najezdi i nemani žrtvujući vlastito vrijeme i trošeći energiju do fizičkog kolapsa, tom istom arenom, naprimjer, protrči dokon anonimus sa prenaglašenim vjerskim rječnikom i formom, mašući lijevo-desno sa uvredljivim etiketama, da bi se vrlo brzo izgubio u masi. Šta je još zajedničko živahnom egzibicionisti koji potpuno nag trči preko punog stadiona usred utakmice i određenim osobama pod jasnom vjerskom kostimografijom? Kako definirati osobe koje npr. diskutiraju o Ibn Sini – fantastičnom naučniku u više disciplina – isključivo ističući detalje njegovog kreda, predstavljajući ga javnosti kroz ideološko etiketiranje i trpanje u sekte?

Glumci predstavnici ili predstavnici egzibicionisti

Zašto se u arapskom jeziku jedna te ista imenica – “mumessil” – koristi za opis dvije naizgled različite profesije – glumac i predstavnik? Možda zato što je glumac osoba koja, po definiciji, najbolje poznaje ono što nju samu predstavlja, a to su misli i emocije koje izražava kroz svoju mimikriju i gestikulaciju. Predstavnik je osoba koja predstavlja npr. određenu vladu, zajednicu, kompaniju ili ideologiju i u tom predstavljanju oslanja se na vlastiti emocionalno-intelektualni kapacitet. Tako da i ova višeznačnost spomenute imenice u arapskom jeziku upućuje na zaključak da kvalitetan predstavnik mora istovremeno biti i dobar glumac, tj. mora znati raskošnim glumačkim elementima poduprijeti svoju ulogu predstavnika. Pošto integriranje raskošnih glumačkih elemenata – u ime većeg cilja – u svoju ličnost na skladan i neteatralan način podrazumijeva jako puno čitanja, rada, odricanja, vježbe i discipline, uvijek je lakše pribjeći pukom egzibicionizmu. Primjer vjersko-političkog egzibicionizma je i kada se predstavnici iz spomenutih institucija u javnim istupima pojavljuju sa hladnim maskama naglašene zabrinutosti – čiju iskrenost demantira njihova utovljena pojava – a koje odlažu čim stignu između četiri zida gdje se, vjerovatno, izobličeno cere. ”On je musliman, ali je simpatičan!” –izjava je kojom je jedan nemusliman slobodno opisao svog kolegu prijatno iznenađen njegovom pristupačnošću, a koji je ujedno predan praktikant islama, te i vrlo slikovito istaknuo svoj doživljaj fenomena socijalne neinteligencije  mnogih muslimana na Zapadu. Prevelike uloge koje glumci potcijene ili nisu dovoljno disciplinovani da srastu sa istima, znaju opteretiti glumca, razviti mu neugodne komplekse i učiniti ga da se osjeća nelagodno u svojoj koži. Poput policajca kojeg optereti njegova uniforma nudeći mu poseban društveni status, uz pištolj i pendrek kao jasne simbole društvene važnosti, s kojim se ne zna opušteno i realno nositi, slična je situacija i sa mnogim djevojkama koje nose hidžab ili momcima koji imaju bradu, pa lahko upadnu u zamku nadmenosti i izvještačenosti. Predan, posvećen i disciplinovan glumac, za razliku od egzibicioniste, nikad nije fokusiran na kameru niti je opterećen njenom blizinom, zato što ima veći cilj u mislima.

Zaključak

Bošnjaci koji su kroz putovanja mogli upoznati mnoge druge narode te ih uporediti sa svojim, a usput nisu doživjeli ispiranje mozga turbo-folk mantrama tipa ’’…ni boljih ljudi ni ljepših žena’’ – svjesni su kompleksa svog naroda manifestiranog kroz njegovu emocionalnu nepismenost, tj. slabost srca odnosno uskogrudnost, samodovoljnost, nadmenost, izvještačenost u komunikaciji, hladnu suzdržanost i pečenje. Zašto je u našem društvu svaka dublja emocija ismijana (ukoliko nije samosažaljenje ili likovanje), pa se npr. muškarci javno diče kako nisu plakali od svoje trinaeste ili ogrću svoju emocionalnu nepismenost u pogledu verbalnog izjavljivanja ljubavi plaštom lažnog mačoizma? Možda zato što je lakše reducirati brojne životne uloge na površne forme egzibicionizma umjesto njihovog kultiviranja i brušenja kroz principijelnost i disciplinu. Zadnjih 14 vjekova na svjetskoj pozornici bilo je muslimanskih generacija koje su skladno srasle sa svojim brojnim ulogama koje su birali s ljubavlju iščitavajući svoj scenarij (Kur’an), te su trajno osvojili i zadužili cijeli svijet svojom naučnom simpatičnošću, vojnim šarmom, ležernom međunarodnom komunikacijom i praktičnošću. Pitanje za kraj je želimo li se pridružiti muslimanima koji su imali hiljadu zanimljivih lica (uloga) ili smo zadovoljni da ostanemo blijedo dvolični?