Piše: Kenan Šurković
Islamsko slikarstvo minijature, osim figuralne i narativne tematike, koja se oslanja na književne ali i vjerske tekstove, obuhvata još jedan specifičan žanr slikarstva čija se ideja ogleda u prikazivanju vjerske i svjetovne arhitekture. Ovaj prvi podrazumijeva isključivo slikanje dvaju svetih harema u Meki i Medini, dok za drugi možemo reći da je ustvari «putopisni» žanr sa panoramama različitih gradova i njihove okoline.
Što se tiče same ideje i duhovnog značenja, «Mekka i Medina» su jedan od najznačajnijih motiva likovne umjetnosti muslimana, s tim da se nisu ispoljavali isključivo kao samostalno i transparentno slikarstvo već i kao ono koje je uvijek vezano za vjerski smisao, tretirano kao vizuelna dopuna vjerskom tekstu ili enterijeru džamijske arhitekture. U svemu tome virtuoznost i vještina prikaza nisu bili imperativi pa se ova tematska cjelina udomaćila kod širokog sloja stanovništva čiji se amaterizam mogao tolerisati zbog svetosti i značenja same predstave. Slike Mekke i Medine su, bez obzira na likovnu obradu, imale ogromno metafizičko dejstvo te su našle svoje legalno utočište u različitim rukopisima, i to naročito zbog toga što su same po sebi predstavljale uzvišenu «ikonologiju» i snažan duhovni znak, za što je nekada bilo dovoljno samo iscrtati konture određene stvarnosti.
Karakteristični detalji
Međutim, unutar ovakve tematike izdvajaju se brojna vrhunska umjetnička djela, uobličena na veoma zreo način i predstavljena unutar jakog mimetičkog okvira. U zbirci Gazi Husref- begove biblioteke u Sarajevu čuva se veći broj rukopisa koji između svojih listova «skrivaju» minijature harema Kabe i Poslanikove a. s. džamije. Većina njih ove objekte prikazuje sa bližom okolinom pa je osim arhitektonskih detalja i osobenosti dočaran okoliš koji nije fiktivan, već realno ocrtava geografiju pomenutih mjesta. Kada umjetnici slikaju Mekku, okolinu obaveznu prikazuju kao izuzetno brdovitu, a sam grad stiješnjen između uzvisina, što i odgovara stvarnom stanju.
S druge strane Medina je okružena ravnicama pa su brda naznačena samo ponegdje. Treba, također, istaći da kod boljih minijaturnih izvedbi, umjetnik teži prikazati svaki detalj koji bi mogao biti važan unutar opisa svetih mjesta. Tako, osim Kabe, koja je i glavni znak raspoznavanja, slikar prikazuje izvor Zemzema, prostor za tavaf, mihrabe, mimbere itd. Tako bi svako onaj ko nikada nije posjetio Kabu, mogao sebi dočarati realnu sliku svega onoga što čini jedan hadž.
Delail al Hayrat iz Gazi Husref-begove biblioteke
Jedno od istinskih remek-djela ovakvog slikarstva nalazi se danas u Gazi Husref-begovoj biblioteci. U djelu Delail al Hayrat, iz 1581. godine, autora Hafiza Ahmad Hulusa, nalaze se sjajno oslikane dvije minijature svetih mjesta. Ovaj rad po svemu odskače od primjera gdje je motiv samo naznačen ili paušalno obrađen sa malom skalom tonaliteta i slabim osvrtom na detalje. Obje minijature smještene su unutar skladno uređenih i ovalno naznačenih okvirova ispunjenih prekrasno islikanim cvjetovima u crvenoj, plavoj, žutoj i ružičastoj boji. Ovi cvjetni detalji predstavljaju vrhunsku floralnu dekoraciju. Oba prikaza su izuzetno plastično oblikovana, pri čemu se autor koristio sjenčenjima i veoma uspjelim skraćenjima ublaživši perspektivno rasprostiranje, koja je obično veoma naglašena kod drugih minijatura. Realizam je također fascinantan, jer autor veoma oprezno odabira boje i pokušava da one istinski odgovaraju predmetima. Tako je zemljište oko džamija intenzivne oker boje, koja odlično dočarava pustinju, brda su osjenčena, a ona koja se gube u perspektivi, imaju logično slabiji tonalitet. Ovaj efekat, uglavnom, ne uviđamo kod drugih minijatura. Autor je do te mjere bio dosljedan kod detalja da je ispod jedne palme u Medini naslikao hlad i osobe koje se odmaraju. Ovo je izuzetno rijedak detalj na ovakvim slikama. Sve navedeno sugeriše da su ove dvije minijature vanredno uspješni umjetnički radovi sa kvalitetom koji se rijetko može vidjeti ne samo u zbirkama naše zemlje, već i mnogo šire.
