Islamska umjetnost: Muslimanski grad u periodu Umejevićke dinastije

Damask je bio politički centar Umajada. Ulagalo se mnogo u gradsku infrastrukturu. Još ranije prozvan je „okom cijelog orijenta“, a povoljan geografski  položaj bio je razlog više za njegovo proglašavanje prijestolnicom islamskog hilafeta

889

Piše: Kenan Šurković

Prvih sedam stotina godina prisutnost islama na historijskoj sceni svijeta, obilježilo je vladanje dvaju moćnih dinastija unutar kojih je islamska umjetnost doživjela svoj puni procvat. Umajadi, koji se prvi pojavljuju, a kasnije i Abasidi, ističu umjetnost kao izraz moći države, i to sa punom sviješću o svojoj civilizacijskoj ulozi kao nastavljača ranijih kulturnih koncepata. Tome u prilog govori da su novi arapski osvajači nastojali pokoriti, ali u određenom smislu i naslijediti, carstvo Persije koje je, arapskom beduinskom poimanju  kulturnih dometa, dugo vremena bilo nedostižan ideal ljudskog napretka. Biti gospodar persijskog istoka, a kasnije i bizantskog zapada, značilo je biti vladarem svijeta. Prije pojave islama i prvih umajadskih osvajanja, arapsko poluostrvo, sa kojeg su potekli, vodeći porijeklo od poznate porodice Ebu Umaja, bilo je duboko ruralno i gradski slabo kultivirano da bi u tom smislu bilo historijski interesantno. O nezainteresiranosti starovjekovnih vladara za tim pustinjskim područjem, govori i činjenica da su sva velika osvajanja u prošlosti, i to: grčka, makedonska, rimska i persijska, zaobilazila ovu teritoriju kao kulturološki neinteresantnu. Uprkos tome, arapski elemenat je cijelo to vrijeme bio izuzetno živ. Folklorni duh prožet jakim osjećajem pripadnosti svom prastarom nukleusu, učinio je Arape snažnim narodom čiji su kreativni dometi, a kroz određena umjetnička ispoljavanja (književnost), bili visokog nivoa i kontinuirano su potencirali nove izražajne mogućnosti. Ukratko rečeno, arapski duh je oduvijek bio razvijen, ali nije imao, do pojave islama, civilizacijsko uobličenje niti dovoljno veliku društvenu svijest o mogućnostima sopstvenog razvoja. Pošto su stoljećima bili na marginama historijskih dešavanja, sačuvali su, sasvim nesvjesno, svoj psiho-socijalni ethos, koji je arapskoj naciji omogućio da apsorbira islam kao težnju za sticanjem svega skrivenog i vrijednog pri čemu su, u presudnim historijskim momentima, osjetili da bi taj novi poticaj mogao biti univerzalni obrazac civilizacijskog življenja i u isto vrijeme bezgranični indikator duhovnih stremljenja unutar islamskog vjerskog poimanja stvarnosti.

Uticaj arapskog jezika

Najjače oružije arapskih osvajanja nije bilo vojnog karaktera, već se krilo unutar dva jaka faktora: vjerskoj ideji i arapskom jeziku. S obzirom da je Kur'an objavljen na arapskom jeziku, došlo je do istoznačnosti između vjere i pisma, a kasnije, i pisma sa brojnim kulturnim značenjima. Na taj način islamska vlast je dominirala s onu stranu političkog djelovanja predstavljajući se više kao civilizacijska sila univerzalnih ustoličenja, nego kao ovozemaljska imperija skučenih zahtjeva. Umajadska dinastija bila je duboko svjesna ovih značenja ističući arapski jezik kao svojevrsnu duhovnu supstancu snažnog kulturnog dejstva i faktorom homogeniziranja jednog geopolitičkog prostora. To je svakako bio dobar nadomjestak siromašnoj civilizacijskoj bazi gdje se urbanizacija novih teritorija svodila ili na nasljeđivanje starih, tj. lokalnih obrazaca, ili građenjem novih naselja koja su opet u tom periodu bila podložna uticaju sa strane. Islamska je arhitektura u umajadskom periodu doživljavala svoje porođajne muke, ali je, i pored toga, uspostavljen određen urbani obrazac, a bogato je okruženje carstva potenciralo formiranje specifičnih stilova, čija je jedinstvenost ubrzo dobila epitet klasične islamske umjetnosti.

Damask kao prijestolnica Istoka

Za Umajade možemo reći da su naslijedili već razvijene i formirane gradove mediteranskih naroda i kultura. To su bili stari centri poput Damaska, Jerusalema ili Aleksandrije. Damask je bio značajan kulturni centar kasne antike i ranog srednjeg vijeka, dok je njegova arhitektonska jezgra, do pojave islama, bila mješavina rimskih i vizantijskih građevina. Naime, unutar paganskih svetilišta građene su crkve, a dolaskom islamske vlasti taj „trend“ se nastavljao izgradnjom džamija na tim mjestima. Najpoznatiji takav slučaj bilo je podizanje Velike džamije na mjestu nekadašnjeg Jupiterovog hrama i crkve Ivana Krstitelja, koja je, u početku, i pored prostora džamije, služila hrišćanima za obavljanje vjerskih liturgija, sve dok i ona nije srušena zbog sve većih vjerskih potreba islamskog stanovništva. Prema tome ono što je bitno promijenilo izgled Damaska jesu nove džamije i vladarske palate, dok je ekonomska struktura grada ostala relativno ista s tim da je unaprijeđena dodatnim razvijanjem bazarskog tipa trgovine, što će kasnije postati svojstveno svim islamskim gradovima. Unutar takvih gradova  vremenom je islamsko stanovništvo postajalo dominantno, i to ne toliko doseljavanjem, koliko primanjem islama od strane lokalne populacije, koja je bila veoma raznolika. Za vrijeme ove dinastije islam počinju prihvatati brojni narodi: Turci, Berberi, Aramejci, Kopti…

Damask je bio politički centar Umajada. Ulagalo se mnogo u gradsku infrastrukturu. Još ranije prozvan je „okom cijelog orijenta“, a povoljan geografski položaj  bio je razlog više za njegovo proglašavanje prijestolnicom islamskog hilafeta. Prema pisanim predajama predgrađa Damaska bila su u zelenilu a lokalna rijeka davala je život gradu ništa manje nego kako je to Tigris davao Bagdadu. Po mnogima je ta živopisnost inspirisala i same autore mozaika Velike džamije da svoje pejsaže ispune prikazima plodnih ravnica, šume i rijeka, gotovo kao personifikacija zemaljskog Dženneta.

Ipak, zbog jake arabizacije institucija, grad je okvirno imao epitet arapskog centra. Međutim, njegova otvorenost i povezanost sa ostalim gradovima, a što je naročito bilo značajno, sa Konstantinopoljem, dalo mu je epitet njegovatelja različitih kulturnih vrijednosti, naročito zbog, u ono vrijeme, frapantno tolerantnog odnosa islamske vlasti spram drugih religijskih zajednica. Sve je to dovelo do toga da se Damask, ali i drugi islamski centri, razviju u izuzetno bogate gradove i to sa određenim imidžom, sa težnjom da se moć države predstavi kroz umjetnost. Upravo takva težnja dovela je do procvata arhitekture i do svih onih oblika kreativnog izraza, koji su se skladno uklopili unutar islamskog poimanja stvarnosti.