Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Veliki ljudi često imaju svoje sposobnosti i vrline skrivene velom daleke povučenosti, sve dok se ne dogodi neki krupan i sudbonosan događaj, tako da je njihov odnos prema tom događaju početak njihovog otkrivanja ljudima, kao što se puni mjesec otkriva nakon što se oblaci raziđu.
Hazreti Ebu Bekr, radijallahu anu, nije bio nepoznata ličnost, pa ga je jedan događaj otkrio. Naprotiv, on je bio čovjek poznat po nekim osobinama koje krase istinske ljudske veličine.
Međutim, kada su nastupili događaji otpadništva od islama, na Ebu Bekrovom licu su zasjale zrake vrlina nepokolebljivosti, smjelosti i postojanosti, koje su bile u skladu s vrlinama po kojima je od ranije bio poznat, kao što su strpljivost, dostojanstvo, darežljivost i blagost.
Ovim kratkim uvodnim riječima pokušavamo – krajnje ponizno – da prikažemo i opišemo nešto od velikog imanskog djela uoči velikih događaja.
Naime, tek što se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio svome Gospodaru, Arapi su masovno napustili islam. Mislili su da će pustinjski pijesak na Arapskom poluotoku ponovo postati poprište tragedija, sramota i poniženja ranog predislamskog doba.
Prvi muslimani, muhadžiri i ensarije, osjetili su ozbiljnost stvari i vidjeli su prijetnju za Medinu i muslimane u njoj od bandi pobunjenih beduina i vojske onih koji su odbili davati zekat nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Osim toga, između muslimana Medine i Usamine vojske, koja je marširala prema Šamu u provedbi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, bila je velika razdaljina, tako da pored Medine, islam je imao svoja utvrđenja još samo u Mekki i Taifu.
Ova dva grada su ostali postojani u islamu, iako su Kurejšije i pleme Sekif iz Taifa posljednji primili islam. Međutim, u tom trenutku to nije bilo od velike koristi muslimanima Medine, jer su se otpadnici iz plemena Abs, Zubjan, Esed i Kinane, okupili da napadnu prestonicu islama.
Kada je prvi pravedni halifa muslimana, Ebu Bekr es-Siddik osjetio izdaju od strane ovih arapskih plemena, okupio je muslimane Medine u Poslanikovoj džamiji. Okupljeni muslimani slušali su Ebu Bekra kako objašnjava plan odbrane i svakom od njih određuje njegov zadatak koji mora izvršiti ili poginuti.
On je rasporedio pripadnike ove male vojske na kapije grada i područja ili pravce neprijateljskog napada. Od džamije je napravio vojni logor iz kojeg je slao pojačanja na front gdje je bio intenzivan pritisak i strah da otpadnička vojska ne provali u grad. I pala je noć. Muslimani su ostali na svojim mjestima i čekali, a bilo je samo pitanje trenutka kada će doći do borbe.
Hazreti Ebu Bekr je jahao na svojoj kamili, obilazeći skupine muslimanske vojske, dok su pustim dolinama oko Medine odjekivali tekbiri. Muslimanski vojnici koji su bili stacionirani u džamiji kao ispomoć, napustili su Poslanikovu džamiju da pomognu ostalim muslimanima, i sukobi između vjernika i otpadnika nastavili su se tokom cijele noći. Čim je sunce granulo, Allah je podario pobjedu muslimanima, i Medina je spašena, a otpadnici su pobjegli.
Ova pobjeda imala je poseban značaj, jer su otpadnici shvatili da je Medina izuzetno zaštićena, i da je neosvojiva pored takvih vojnika kakvi su bili Ebu Bekr i ostali ashabi. Halifa Ebu Bekr, radijallahu anhu, znao je iskoristiti snage kojima je skoro prijetio nestanak u danima teških iskušenja i velikih iznenađenja.
Ebu Bekr je bio brži od onih koji su željeli ubaciti razdor i razbiti muslimanske redove. On se uzdigao svojom vjerom i svojim imanom, baš kao što se iskusni vojskovođa uzdiže u toku žestoke bitke, da bi se oko njega okupili iskreni borci i pomagači.
Ebu Bekr je dobio bitku i Medina je spašena. I nije prošlo više od nekoliko dana, a Usamina vojska se vratila iz pobjedničkog pohoda, pa su muslimani Medine mogli malo odahnuti.
No, nedugo zatim, počela je prava borba, jer je u isto vrijeme otvoreno jedanaest kapija smutnje. Rana nastala smrću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, još nije zacijelila, a sve strane Arapskog poluotoka bile su pune zabludjelih skupina koje su pokušavale prodrijeti u srce islama i potpuno ga uništiti.
Tada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, okupio sve muslimane oko sebe i bacio ih u odlučujuću bitku. Formirao je jedanaest brigada sa jedanaest komandanata i otvorio je jedanaest frontova odjednom.
Prolazili su dani i ove vojske su se upuštale u teške bitke, i čim bi završili jednu bitku, nastavljali bi sa drugom, sve dok na kraju nije došla Allahova pomoć i pobjeda i dok otpadnici nisu doživjeli težak poraz i poniženje.
Rečeno je: Koliko god da je dug put do željenog cilja, najvažniji je prvi korak, i to je istina.
Međutim, prvi korak se može napraviti samo uz potpunu odlučnost i zrelu emociju. Samo veliki poticaji podstiču ljude na rizik i tjeraju ih da se suoče s poteškoćama. Stvari nisu same po sebi krupne ili trivijalne koliko su u očima plašljivih ili hrabrih osoba. Kao što je rekao pjesnik El-Mutenebbi: ”Strah nije ništa drugo do ono čega se junak plaši, a sigurnost nije ništa drugo do ono što junak kao sigurnost vidi.”
