Istinski vjernici posiju sjeme, pa se onda pouzdaju u Allaha

459

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedne godine, u vrijeme svog hilafeta, hazreti Omer je otišao na hadž, pa je sreo ljude koji su također krenuli na hadž, ali nisu sa sobom ponijeli nikakvu poputninu (hranu i piće), već su tražili od drugih ljudi hranu i piće. Hazreti Omer ih je upitao: ”Ko ste vi?” Oni su odgovorili: ”Mi smo ljudi koji se oslanjaju i pouzdaju u Allaha.” Na to im je hazreti Omer, r.a., rekao: ”Ne, nego ste vi lahkomisleni ljudi koji se oslanjaju i pouzdaju u druge ljude. U Allaha se pouzdava onaj čovjek koji prvo posije sjeme, pa se onda pouzda u Allaha.”

Mnogi griješe u razumijevanju tevekkula – pouzdavanja u Allaha, i misle da tevekkul znači potpuno predavanje sudbini (fatalizam) i da on isključuje uzimanje uzroka, odnosno slijeđenje zakonitosti koje je Allah, dž.š., uspostavio, zaboravljajući da su ti uzroci sastavni dio Allahove odredbe (sudbine) i da je Svemogući Allah odredio i uspostavio zakonitosti u ovom svemiru kojih se čovjek treba držati koliko god može, a nakon toga se pouzdati u Allaha, sa potpunim ubjeđenjem da uzroci, sâmi po sebi, ne mogu donijeti štetu niti korist dok Svemogući Allah to ne dopusti.

Da, mi vjerujemo da Allah liječi, ali je glupo ne namjeravati otići ljekaru i tražiti lijeka.

Vjerujemo da je Allah Opskrbitelj i da On daje nafaku, ali je glupo ne ići na posao i ne raditi za sebe i svoju porodicu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je najbogobojazniji čovjek i najviše i najbolje se pouzdavao u Allaha, ali je s druge strane bio čovjek koji je najviše uzimao uzroke i poštivao životne zakonitosti.

Tako je on prilikom Hidžre uzeo sa sobom iskusnog vodiča koji će ga voditi na putu u Medinu. Nije rekao: ”Ja sam Allahov poslanik i ja ću svakako stići u Medinu, ovim ili onim putem.” U Bici na Uhudu nosio je dva oklopa iako je bio apsolutno uvjeren da je život u Božijim rukama, ali je želio da nas nauči kulturi uzimanja uzroka i slijeđenja zakonitosti koje je Allah uspostavio i odredio.

Kada je odlazio u borbu prikrivao je i mijenjao smjer kretanja svoje vojske kako bi iznenadio neprijatelja, iako je bio potpuno uvjeren da je pobjeda od Allaha.

Da, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naučio nas je da je samo Allah, Onaj Koji daje život i smrt, Koji daje i uskraćuje, rekavši: ”Kada biste se vi istinski pouzdavali u Allaha, On bi vas opskrbio kao što ptice opskrbljuje, one iz svojih staništa odlaze gladne, a vraćaju se site.” (Tirmizi, Ibn Madže)

S druge strane, naučio nas je da je ovaj svijet mjesto uzročno-posljedičnih veza i zakonitosti. Ptice ne ostaju u svojim gnijezdima čekajući nafaku koju im je Allah propisao da njome napune svoje trbuhe, već one rano odlaze tražeći zrnevlje kojima će utoliti glad, i ni jedna ptica ne slijeće osim na hranu i opskrbu koju joj je Allah propisao.

Loše je razumijevanje nekih ljudi koji čekaju čuda bez ulaganja truda i uzimanja uzroka.

Neki od njih će vam reći kako je Musa, a.s., svojim štapom razdvojio more, kako je kit progutao Junusa, a.s., ali mu nije naštetito, kako je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, ali je vatra postala hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s. Međutim, ti ljudi zaboravljaju da su čuda (mu'džize) nadnaravan čin, nešto što izlazi iz okvira postojećih zakonitosti i što nadmašuje ljudsku mogućnost, i da Allah daje određena čuda i mu'džize da nas pouči da On nikada ne ostavlja Svoje iskrene robove, te da uzroci i zakonitosti u kosmosu važe za ljude i da čovjek ne može izaći iz okvira tih zakonitosti.

Jer, ako neko od nas pokuša razdvojiti more svojim štapom, ljudi će ga proglasiti ludim, a ako bi se bacio u vatru, počinio bi samoubistvo.