Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 2.-3.)

Ovaj veličanstveni ajet otkriva trajno Allahovo pravilo na putu imana: vjerovanje nije samo tvrdnja koju čovjek izgovara, već istina koja se potvrđuje kada bude stavljena na kušnju.

Kao što se čistoća zlata ne može pouzdano utvrditi bez vatre, tako se ni istinitost imana ne pokazuje u vremenu kada čovjeku ništa ne prijeti i ništa ga ne košta, već onda kada se nađe pred iskušenjem. Zato je iskušenje jedno od sredstava kojima Allah razdvaja iskrene od onih čije riječi ne potvrđuju njihova djela.

Čovjek ponekad nastoji sebi stvoriti neku vrstu sive zone između istine i neistine. Ne želi stati uz neistinu, ali istovremeno nije spreman prihvatiti cijenu koju može zahtijevati stajanje uz istinu, a zatim takav stav naziva neutralnošću, mudrošću ili izbjegavanjem sukoba.

Međutim, Kur'an pred čovjeka postavlja pitanje koje zadire u samu srž stvari: Postoji li zaista treći stav između istine i zablude?

Uzvišeni Allah kaže: ”Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?” (Junus, 32.)

Ovaj ajet ne postavlja istinu kao jedno mišljenje nasuprot nekom drugom mišljenju, već kao mjerilo prema kojem se prosuđuju mišljenja i stavovi. Kada čovjeku istina postane jasna, a on se ipak od nje okrene, prostor koji je zamišljao kao zonu neutralnosti može i sâm postati udaljavanje od istine.

Uzvišeni Allah objavio je: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!'” (El-Isra’, 81.)

Istina se ne određuje prema broju onih koji u nju vjeruju. Ona ostaje istina i kada je prihvata malo ljudi, kao što neistina ne postaje istinom samo zato što je prihvata većina.

Vjera nije pasivan stav

Istina u Kur'anu nije samo ono što čovjek spozna i zadrži u sebi, već snaga koja bi se trebala odraziti na čovjekov stav i njegovo djelovanje, što jasno potvrđuju riječi Uzvišenog: ”Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!” (El-Enbija’, 18.)

Ili još jasnije, Kur'an je spojio dva nerazdvojna čina: ”Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.” (El-Bekara, 256.)

To znači da se izgradnja svijesti odvija kroz dva međusobno povezana procesa: odbacivanje šejtana (taguta) i vjerovanje u Allaha, oslobađanje od neistine i čvrsto prianjanje uz istinu.

Jer nema nikakvog smisla da se zalažem za pravdu, a istovremeno opravdavam nepravdu; da govorim o istini, a šutim o njenom iskrivljavanju kada ono ugrožava interese moćnih; da se u teoriji protivim tiraniji, a onda se s njom pomirim kada cijena njenog odbacivanja postane previsoka.

I tu dolazimo do još važnijeg pitanja. Naime, mi obično zamišljamo da zabluda znači da čovjek lično čini ono što je pogrešno. Međutim, moralna odgovornost mnogo je šira od toga. Čovjek može spoznati istinu, a potom ustuknuti pred njom iz straha zbog vlastitog interesa ili želje da ostane u zoni komfora. Može znati da određeno naslijeđeno uvjerenje nije održivo pred razumom i jasnim dokazima, a ipak odbiti da ga preispita samo zato što je naslijeđeno od predaka i generacijama prenošeno.

Kur'an je takav odnos opisao riječima: ”Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez-Zuhruf, 23.)

Problem ovdje nije u poštovanju prethodnih generacija, već u tome da njihova mišljenja postanu zamjena za vlastito razmišljanje i prosuđivanje. Istina ne postaje neistina zato što se ne podudara s naslijeđenim uvjerenjima, kao što ni neistina ne postaje istina zato što traje hiljadu godina.

Najopasnija siva zona jeste zona interesa

Čovjek se, međutim, može naći u sličnoj zamci i kada su u pitanju njegovi lični interesi. Može vidjeti očitu nepravdu, ali šutjeti zato što mu je zulumćar blizak, zato što je na položaju ili zato što od njega ima neku korist. Tu počinje pravi ispit. Lahko je zastupati istinu u koju vjerujemo kada nas ništa ne košta. Ali istina koja ugrožava naš interes, položaj ili odnos s nekim jeste ona koja otkriva kakav je naš stvarni stav.

Zato odricanje od taguta nije samo pitanje akidetske formulacije. Ono se može razumjeti i kao oslobađanje čovjekove svijesti od pokornosti neistini: da joj ne dajemo legitimitet samo zato što iza nje stoji moć i da ne opravdavamo nepravdu samo zato što od njenog nosioca imamo korist.

Upravo se tu pokazuje da borba između istine i neistine počinje u čovjekovoj svijesti, prije nego što se očituje u njegovim riječima, postupcima i odnosu prema drugima.

Neistina se može očitovati u laži koju izgovaramo, ali i u prešućivanju istine koju poznajemo. Može biti nepravda koju činimo, ali i nepravda koju gledamo, a potom je opravdavamo zbog vlastitog interesa. Može biti pogrešna ideja ili naslijeđeno uvjerenje za koje znamo da ne može izdržati suočavanje s razumom i Objavom, a ipak se bojimo od njega odstupiti.

Stoga siva zona koju čovjek nastoji sačuvati između istine i neistine nije neutralnost. Kada se istina razjasni, odnos prema njoj postaje odgovornost. Istinu nije dovoljno spoznati; potrebno je imati hrabrosti stati na njenu stranu kada je spoznamo.