Autorica: dr. Amira Abo el-Fetouh / Preveo: Abdullah Nasup
Izraelska ministrica kulture i sporta, Miri Regev, nije bila u krivu kad je rekla da zemlja doživljava „izraelsko proljeće”. Ova ministrica nije ni sanjala kako će joj vrata Ujedinjenih Arapskih Emirata, navodno arapske zemlje, biti širom otvorena, a njezin put biti posut ružama.
Ona i njezin sportski tim su dočekani na najtoplije načine, a njeni domaćni su otišli toliko daleko da su je pratili u posjetiti jedne od njihovih džamija. Naravno, niko nije spominjao džamiju Al-Aksa, niti je kome palo napamet da istakne da je to jedna od glavnih džamija u islamu.
Ministrica Regev, podsjetimo se, pokazala je veliko nepoštovanje kada je na filmskom festivalu u Cannesu nosila haljinu na kojoj je bila oslikana džamija Al-Aksa. Ova haljina je neopisivo rasistička i potpuno zanemaruje važnost muslimanskih svetih mjesta, posebno onih okupirana od strane Izraela. Ova očita provokacija izazvala je gnjev i zgražanje širom svijeta, ali vođe UAE u Abu Dhabiju su nepokolebljive i pokazali su ministrici veliko poštivanje i uvažavanje.
No, nije Abu Dhabi jedini koji je govorio hebrejski, plesao na melodijama izraelske himne, razvio izraelsku zastavu na svom nebom i stvorio u svojoj zemlji atmosferu izraelskog proljeća. Izraelski potres udario je u centar Arapskog zaljeva i potresao tri zemlje u samo jednom danu. Najveći potres vjerovatno je onaj u Omanu, gdje je izraelski premijer Benjamin Netanyahu avionom sletio u Maskat, nakon što je preletio preko Saudijske Arabije, Bahrejna, Katara i UAE. Omanski ministar vanjskih poslova, Jusuf bin Alawai, opisao je Netanyahuov dolazak kao prirodnu posjetu iz jedne bliskoistočne zemlje da bi razgovarali o rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba.
Bilo je očito da su Netanyahuovi domaćini potpuno izgubili iz vida da, dok oni izarelskom premijeru i njegovoj supruzi priređuju državnički prijem, izraelski vojnici pucaju bojevom municijom na nenaoružane Palestince u 32. sedmici velikog protestnog marša za pravo na povratak, usljed čega je osam palestinskih civila poginulo. Hrabri palestinski narod ostao je sam suočen sa izraelskom okupacijom nakon što su arapske vođe prihvatile neprijatelja pod izgovorom opredijeljenosti za mir, iako je svima jasno da je to lažni mir.
U međuvremenu, arapski narod je prisiljen da stoji po strani i promatra, možda s tugom i bolom, gotovo svakodnevne masakre Palestinaca od strane takozvanih izraelskih odbrambenih snaga.
Možda je izraelski premijer pronašao rješenje koje je tražio tokom posjete arapskoj državi s kojom njegova zemlja nema diplomatske odnose, pa je, čim se vratio u okupiranu Palestini, naredio svojoj vojsci da bombardiraju Gazu. A, mi bismo trebali vjerovati da je svrha takvih posjeta da se uspostavi mir.
Izrael ima svoje razloge za posjetu Omanu i za održavanje tajnih sastanaka – čiji dijelovi sadržaja se poveremeno puštaju u javnost kroz izraelske medije – između Izraela i arapskih vojnih i političkih dužnosnika. Normalizacija u domenu sportskih i kulturnih događaja u Kataru, UAE i Bahrejnu je samo pokriće za to. Behrejn se priprema i za uspostavlajnje diplomatskih veza sa Izraelom, nakon niza međusobnih posjeta diplomata dvije zemlje. Najnovije iz Bahrejna je pohvala bahrejnskog ministra vanjskih poslova Khalida Bin Ahmeda, koji je tokom sastanka s Netanyahuom, pohvalio svog sagovornika kao velikog vođu sa jasanim stavom o važnosti regionalne stabilnosti.
Cilj normalizacije odnosa arapskih zemalja sa Izraelom je promijeniti percepciju i poziciju arapske nacije prema Palestini u cjelini, a prema izraelskoj okupaciji posebno. Cilj je stvoriti novu arapsku svijest koja ne smatra da je Izrael okupator i neprijatelj, i koja će čak ići tako daleko da ga smatra prijateljskom zemljom, poput okolnih arapskih zemalja. U ovo se uklapa izjava omanskog ministra vanjskih poslova da je Izrael bliskoistočna zemlja i da nije čudno da njezini čelnici posjete Maskat.
Arapski mediji koje financiraju zaljevske zemlje, također, obavljaju ovaj zadatak. Nadalje, liberalna arapska elita je stvorena specijano s tom funkcijom i da bi radila na ostvarenju tog cilja. Nastala pod nadzorom cionističko-američkih obavještajnih agencija u saradnji sa američkim istraživačkim centrima koje finasiraju zaljevske zemlje, podesno nazvana „petrodolarska elita” se svojski trudi da preusmjeri kompas daleko od Izraela. Prema Iranu, Turskoj, Hamasu.
Ova elita, također, promovira normalizaciju odnosa sa izraelskom okupacijom. Gledali smo na našim televizijskim ekranima kako je egipatski televizijski voditelj Amr Adeeb podigao ruku da pozdravi Netanyahuovo bombardiranje pojasa Gaze. Također smo vidjeli Tawfiqa Okashu kako drži svoju cipelu prijeteći Hamasu, dok je Ahmed Moussa poticao egipatske vlasti da pokrene vazdušne udare na opkoljenu palestinsku teritoriju.
Također smo svjedoci mnogih drugih sramotnih scena zbog kojih se arapski narod, koji još uvijek Izrael vidi kao historijskog neprijatelja arapskog i muslimanskog ummeta, osjeća postiđeno.
Ove petrodolarske elite nastoje revidirati historiju, krivotvoriti je i sve historijske simbole koji imaju veze sa Palestinom učiniti sramotnim. Oni čak nastoje da povrijede palestinski narod optužujući ga da je prodao svoju zemlju, iako je svima jasno da je ovaj veliki narod podnio ogromnu žrtvu tokom prošlog vijeka odupirući se najopakijoj i najnasilnijoj okupaciji u historiji.
Ne treba biti previše iznenađen što se arapski vladari utrkuju da uspostave normalne odnose sa Izraelom, s obzirom da cionistička država štiti njihova prijestolja, koja je Arapskog proljeća zamalo srušilo. Revolucije Arapskog proljeća bi uspjele da nije bilo velike zavjere osmišljene u tamnim kabinetima cionističko-američkih obavještajnih službi sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Odatle je započela kontrarevolucija. Palestinsko pitanje bilo je u centru pažnje arapskih revolucija, kao jedno od najvažnijih pitanja, a palestinske zastave su se isticale na protestnim skupovima. Da su arapski narodi svjesniji od svojih lidera pokazalo se kada su demonstranti nakon revolucije 25. januara okružili izraelsku ambasadu u Kairu, a izraelska zastava skinuta sa nje. Ambasada je uskoro zatvorena, a njeno osoblje napustilo je Egipat.
Sjećanje na mladića koji se popeo na deveti sprat da bi skinuo izraelsku zastavu i gromoglasni aplauz iz gomile još je svježe u našoj svijesti. To je bio predivan spontani događaj koji je odraz stvarnih osjećaja u arapskom svijetu, koji je zapanjio one koji su bili prevareni lažnim mirom s Izraelom.
Arapsko proljeće je značilo udaljavanje od normalizacije odnosa arapskih zemalja sa Izraelom i to je razlog zbog kojeg oni koji se bore protiv slobode naroda, sada formiraju neprijateljsku osovinu za promjenu i oslobođenje, koristeći Ujedinjene Arapske Emirate kao svoju bazu. Oni su, također, najgorljiviji zagovornici normalizacije odnosa sa Izraelom, tzv. izraelskog proljeća.
Nismo trebali Washington Post da nam kaže da se saudijski princ Muhammed ibn Selman obratio za pomoć Benjamina Netanyahuu da ga spasi od nevolje u kojoj se našao nakon ubistva Jamala Khashoggija, vršeći pritisak na SAD da zatvore slučaj i sačuvaju MBS na položaju u Kraljevini. Prema pisanju Washington Posta, Netanyahu je komunicirao s visokim dužnosnicima u Trumpovoj administraciji agitirajući za podršku Muhammedu ibn Selmanu kao važnom strateškom partneru u regiji.
Nakon što je Muhammed ibn Selman postao prijestolonasljednik, intenzivno se približavao Izraelu; što su njegovi prethodnici radili u tajnosti u smislu komuniciranja sa Izraelom, on je radio otvoreno. Podržao je „Pogodbu stoljeća”, vršio pritisak na Mahmouda Abbasa da prihvati tu pogodbu i zaboravi Jerusalem, te da pristane na Abu Dis kao alternativni glavni grad palestinske države. Tajna posjeta saudijskog de facto vođe Tel Avivu prošle godine i njegov susret s izraelskim dužnosnicima – što saudijska vlada nije demantirala – potvrđuje da je taj mladić promaknut pod izraelskom kontrolom i za njihovu korist. Teško je, gotovo nemoguće, očekivati da se Izrael odrekne ovog strateškog blaga, pa će učiniti sve da ga spasi od pada.
Ipak, Božija odredba je izvršna i događaji u narednim danima mogu iznenaditi svakoga. Jedno je sigurno, nakon atentata na Jamala Khashoggija 2. oktobra, svijet je mnogo drugačije mjesto nego što je bio prije tog sudbonosnog dana u Istanbulu.
