Piše: dr. Aid ibn Sa'd el-Devseri / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mnogi ljudi vole teoretizirati o pravilima i principima samilosti, umjerenosti, tolerancije i opraštanja, ali to teoretiziranje se može potpuno urušiti kada se stvar iz polja teorije premjesti u polje praktične primjene i djelovanja, i kada se puke parole i slogani prenesu u stvarnost koja utječe na čovjekove poslove i interese. Engleska poslovica veli: “Đavo se krije u detaljima.” Tj., ne smije se vjerovati prvom dojmu i donositi zaključak na osnovu parola i vanjskog izgleda, već treba proučiti i ispitati sve detalje da bi se mogao donijeti ispravan zaključak.
Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, nije bio vlasnik ispraznih slogana i nije bio poznat po tome što je teoretski obradio oblast islamskog ahlaka i etike, već je bio poznat kao osoba koja se drži svojih principa i koja potvrđuje svoje vjerovanje i ubjeđenje kroz djelovanje i primjenu prije nego kroz riječi i teoretiziranje, kako u pogledu ličnog ahlaka i etike, tako isto i u pogledu njegovog odnosa prema drugima, uključujući i njegove ideološke protivnike.
Ibn Tejmijje nije bio savršen, idealan ili nepogrješiv čovjek, nego je često pokazivao i ljudske slabosti kao i svaki drugi čovjek, pogotovo u stanju tuge i srdžbe a, osim toga, rečeno je za njega da je bio vrlo ozbiljan i temperamentan. Međutim, on se trudio da savlada svoj temperament i da upravlja njime. Srčana vjera (iman) pomogla mu je da izgradi lijep ahlak i da pobijedi i kontrolira mnoge urođene osobine, a to je najveća odlika čovjeka.
Etika opraštanja, tolerancije i samilosti nije rezultat hladnoće ljudske prirode i karaktera, već snage vjere i morala koja se suprotstavlja toj ljudskoj prirodi i prohtjevima ljudske duše koja je u suprotnosti sa tom blistavom snagom s kojom se okitila i koju je stekla.
Ovdje ću iznijeti nekoliko praktičnih primjera i stavova Ibn Tejmijje prema njegovim protivnicima; kako se on, kao islamski učenjak i pravnik, nosio s njihovom mržnjom, te verbalnim, fizičkim i ideološkim napadima na njega.
Ibn Tejmijje je postavio veličanstveno pravilo u svom ponašanju i praktičnom životu koje je sadržano u njegovoj izreci: ”Ja halalim svakom muslimanu koji me uvrijedi”, što je neprestano ponavljao u svakoj situaciji u kojoj su mu protivnici činili nepravdu i napadali ga. I kada su njegovi studenti i pristalice tražili da protivnicima odgovori na isti način i da im uzvrati istom mjerom, on bi na njihov zahtjev odgovarao ovom svojom izrekom.
Ibn Tejmijjin odnos prema njegovim oponentima i protivnicima može se sublimirati u sljedećem: ”Ja se ne ljutim na vas i ne svetim vam se zbog bilo koje dunjalučke blagodati, niti se natječem s vama u dunjalučkim mrvicama i prolaznim užicima, ne mrzim vas zbog sebe i ne želim vam se osvetiti. Umjesto toga, želim da se istina uzdigne i izađe na vidjelo, i želim vam dobro kao i svakom drugom muslimanu. Volim da uvijek budete sretni i uživate u radosti i zadovoljstvu, a na svako zlo koje mi učinite, dobrom ću uzvratiti, i svaku vašu uvredu upućenu meni, dočekat ću hajr-dovom za vas.”
Najveći dio njegove biografije i naučne karijere bio je u znaku korektnog ophođenja sa protivnicima, i bez obzira na to koliko su njihove uvrede i napadi bili žestoki, vidjet ćemo da im je on, mu'minskom dušom i čistim srcem, uzvraćao samilošću, tolerancijom i oprostom.
A budući da je Ibn Tejmijje čovjek koji je govorio i činio dobro, i koji je prakticirao toleranciju i oprost, vidjet ćemo da je njegov život, u većini slučajeva, na najbolji način potvrdio ovaj duh samilosti, tolerancije i oprosta.
Stav Ibn Tejmijje prema sufijskom šejhu Ali ibn Ja'kubu el-Bekriju
Najteža iskušenja Ibn Tejmijje je doživio od sufijskih fanatika, pogotovo u Egiptu kada je izašao iz zatvora i kada je odlučio da ostane u Egiptu i podučava svoje učenike, te da drži predavanja širokim narodnim masama o ispravnom vjerovanju (akida), kritizirajući mnogobrojne novotarije, sujevjerja i zabludjela učenja koja su se bila proširila u narodu.
No, to se nije svidjelo nekim sufijama, a posebno poznatom sufijskom šejhu i učenjaku Ali ibn Ja'kubu el-Bekriju, Allah mu se smilovao, pa je on okupio svoje sljedbenike i običnu svjetinu, te su otišli kod sultana kako bi od njega iznudili zatvorsku kaznu za Ibn Tejmijju, u čemu su i uspjeli.
Međutim, Ibn Tejmijjina odlučnost nije oslabila, već je nastavio sa predavanjima svojim studentima, a i drugi ljudi su počeli odlaziti kod njega da slušaju predavanja i da traže odgovore na vjerska pitanja.
Nakon toga je tadašnji vladar Egipta, Muzaffer Ruknu-d-dinn el-Džašankir, pod pritiskom nekih sufija i njihovih šejhova, prognao Ibn Tejmijju iz Kaira u Aleksandriju, zabranivši mu bilo kakva okupljanja kod njega.
Ibn Tejmijje je bio strpljiv u svemu što ga je snašlo od tih ljudi, nadajući se Allahovoj nagradi, pa je na uvrede odgovarao dobročinstvom, a na nepravdu opraštanjem. Ali je, istovremeno, otvoreno ukazivao na istinu i odgovarao na pitanja s punom odgovornošću i objektivnošću.
Između ostaloga, Ibn Tejmijje je napisao knjigu pod naslovom El-Istigase, naučno djelo zasnovano na šerijatskim dokazima u vezi traženja pomoći u dovama od nekog drugog (poslanici, evlije) mimo Allaha, kao odgovor na knjigu spomenutog sufijskog šejha Ali el-Bekrija na istu temu.
Međutim, odgovor šejha Ali el-Bekrija, Allah mu se smilovao, na ovu Ibn Tejmijjinu studiju, bila je presuda o Ibn Tejmijjinoj herezi, nevjerništvu i izlasku iz okvira islama. Šejh Ali el-Bekri nije se zadovoljio samo tekfirenjem Ibn Tejmijje, već ga je riječima i djelima vrijeđao i napadao, te je pisao sultanu da mu pomogne protiv Ibn Tejmijje i poticao ga na njegovo ubistvo. I ne samo to, već je huškao narod protiv Ibn Tejmijje i poticao vojnike i pripadnike vlasti protiv njega, ohalalivši time napade na njegovu časti i život.
Tako se, 711. hidžretske godine, okupila skupina sufija predvođena šejhom Ali el-Bekrijem, koji su slijedili Ibn Tejmijju dok nisu ostali nasamo, a onda su ga počeli udarati. Ibn Tejmijje im se nije fizički suprotstavljao, već je samo ponavljao riječi: ”Hasbunallahu ve ni'mel-vekil!” – ”Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!”
S druge strane, okupili su se Ibn Tejmijjini sljedbenici, i kad su vidjeli šta su mu ovi uradili, tražili su da se osvete šejhu Ali el-Bekriju, ali je on uspio pobjeći.
Ja se ne borim za sebe, već za istinu
Nakon tog incidenta i državna vlast je tražila šejha Ali el-Bekrija, ali se on uspio sakriti. Međutim, zbog onoga što je učinio nastali su sukobi, a velika skupina ljudi i vojnika došla je da izrazi svoju podršku i pomoć Ibn Tejmijji, želeći se osvetiti njegovom protivniku koji ga je proglasio nevjernikom i koji ga je vrijeđao i pretukao.
Rekli su Ibn Tejmijji: ”Šejh, ovdje se okupila velika skupina ljudi i ako im narediš da sruše cijeli Egipat, oni će to učiniti.”
Ibn Tejmijje je upitao: ”A zbog čega?”
Rekli su: ”Zbog tebe!”
Ibn Tejmijje im je rekao: ”To nije ispravno.”
Rekli su: ”Mi idemo u kuće onih koji su ti naudili da ih pretučemo i kaznimo, jer zbunjuju narod i siju smutnju.”
Ibn Tejmijje je odgovorio: ”To nije dozvoljeno.”
Rekli su: ”A je li dozvoljeno to što su oni uradili s tobom?! Mi to ne možemo trpiti i moramo se obračunati s njima.”
Tada im je Ibn Tejmijje rekao: ”Ja se ne borim zbog sebe. I što se ove situacije tiče, ona izgleda ovako: ili sam ja u pravu ili vi, ili pravo pripada Allahu. Ako sam ja u pravu, ja im halalim ono što su mi učinili, ako ste vi u pravu, onda me nemojte slušati i tražiti fetve od mene, a ako pravo pripada Allahu, znajte da će Allah uzeti Svoje pravo kako hoće i kad hoće.”
Rekli su: ”Zar je njima dozvoljeno to što su ti uradili?”
Ibn Tejmijje im je odgovorio: ”Možda će za to što su učinili, čak biti nagrađeni.”
Rekli su: ”U tom slučaju, ti si u zabludi, a oni su u pravu. Pa ako kažeš da će možda biti i nagrađeni kod Allaha za ono što su učinili, onda ti slušaj njih i složi se njima.”
Ibn Tejmijje im je rekao: ”Nije stvar takva kako je vi razumijete. Jer, šta ako se ovdje radi o mudžtehidima koji su pogriješili, koji su učinili to što su učinili na osnovu svoga idžtihada, a mudžtehid i za svoju pogrešku ima nagradu.”
Ovaj razgovor je došao do mnogih Ibn Tejmijjinih protivnika, pa su se začudili i rekli: ”Tako nam Allaha, mi smo prevršili svaku mjeru ustajući protiv ovog čovjeka, a ono što on kaže je istina.”
A kada se zahtjev i potraga od strane države za šejhom El-Bekrijem intenzivirala, kada mu je zemlja postala tijesna, on je pobjegao i izgubio se iz vida ljudima i državi, i za divno čudo, nije mogao naći sebi sigurno mjesto i utočište, osim u kući Ibn Tejmijje, gdje se na kraju sakrio od potjere. Nakon toga, Ibn Tejmijje se zauzimao za njega kod sultana i sultan ga je pomilovao i oprostio mu.
Objašnjavajući svoju retoriku i praktični pristup prema protivnicima, Ibn Tejmijje je rekao: ”Nećemo odgovoriti na njegovo neznanje – misleći na šejha Ali el-Bekrija – i na njegovu potvoru o tekfiru na isti način. Jer, kada bi čovjek lažno svjedočio o drugom čovjeku ili ga okrivio za blud, lažući na njega, on se neće braniti tako što će lažno svjedočiti ili potvoriti za blud onoga ko je njega potvorio.”
Također je rekao: ”Ja sam potpuno otvoren za one koji se ne slažu sa mnom, jer čak i ako neko od mojih protivnika pređe Allahove granice u pogledu mene, proglašavajući me nevjernikom, ili velikim grješnikom, ili me potvori za određeni grijeh, ja prema njemu neću prelaziti Allahove granice, već ću kontrolirati svoj govor i postupke i vagati ih vagom pravde, temeljeći ih na Allahovoj Knjizi koju je On objavio i učinio uputom ljudima i sudijom u međusobnim sporovima.”
Ibn Tejmijje je objasnio da ovo nije samo njegov lični stav i pristup, već je to pristup vrlih prethodnika (selefus-salih), kojeg se Ibn Tejmijje držao koliko god je mogao, govoreći: ”Islamski učenjaci i sljedbenici Sunneta nisu proglašavali nevjernicima (tekfir) one sa kojima se nisu slagali, čak i ako je taj protivnik njih proglašavao nevjernicima. Jer je nevjerstvo (kufr) šerijatska presuda, pa se osoba ne može kazniti nečim sličnim i ne može joj se uzvratiti na isti način, kao da neko slaže na tebe ili počini blud sa tvojom ženom, ne možeš ti njega kažnjavati tako što ćeš slagati na njega i počiniti blud sa njegovom ženom, jer su laž i blud zabranjeni (haram) po Allahovom pravu. Tako isto je i tekfir Allahovo pravo i ne možemo proglašavati i nazivati nevjernikom osim onoga koga su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okarakterizirali kao nevjernika.”
