Piše: Ramiz Hodžić
Onog dana kada je mladi Abdulah Skaka imenovan za gradonačelnika Grada Sarajeva, došla mi je ideja za tekst, ustvari najavu. Da nije bilo silnih porodičnih i službenih obaveza, tada bih napisao da je pitanje sata kada će se svjetina sručiti na novog gradonačelnika. Trebalo je biti napisano da se jedva čeka greškica, i najmanji lapsus da počne kanonada. Osjećali su se u zraku nad Sarajevom repetirani prsti željni pucanja po tastaturi, žedni ispucavanja najotrovnijih riječi. Nije to, ako ćemo realno, nikakav osjećaj. To je predviđanje nužnosti koja proističe iz iskustva. A iskustvo govori da nema te figure koja je imalo važna u javnom prostoru, da se bavi odgovornim poslom, a da nije osjetila iživljavanje svakojakih „znalaca“.
Nije se desio taj tekst, ali jeste ono što je autor ovih redova predvidio. Skaka je nekoliko puta 6. aprila rekao da se „obilježava pobjeda nad antifašizmom“. Isitina da je ova greška primjetna, ali njeno predimenzioniranje od strane medija i javnosti je još jednom pokazalo kako se jedva čeka nečija greške da bi počeo ritual. Ako govorimo o konkretnom povodu da se otpočne sa blaćenjem gradonačelnika Skake, a što će se nastaviti tokom njegove karijere, bitno je kazati da „objektivni“ kritičari nisu htjeli priznati da je njegov lapsus samo to – lapsus, da nije plod neznanja. No, nisu za to marili oni što čuće u sjenama i čekaju bilo kakav povod, jedva su dočekali da ponize Skaku i tako sebi i drugima uzdignu sebe. Skaku, i svakoga, treba kritikovati, ali kada veličina njegove greške to bude zasluživala.
Jedna od najbitnijih dimenzija epizode sa Skakom jeste što ona dolazi iz miljea onih koji se ponajviše kunu u to kako treba mladima dati priliku, kako oni trebaju voditi politiku, državu. Kada je mladi gradonačelnik dobio priliku za to, pokazalo se da su prizivanja mladih samo fraze kojima žongliraju oni koje ne zanima nečiji uspjeh, niti greška, nego kako se ko zove i kome pripada.
Ako se osvrnemo, vidjet ćemo da su mladi možda i najviše na njihovoj meti. Pogotovo mladi koji se ne odriču identiteta, imena, domoljublja, jezika, kulture.
Skaka jeste pogriješio sa svojom „borbom protiv antifašizma“, ali je njegova greška ogolila nešto više kod onih koji su je preuveličali – patološku mržnju prema onima koji su nešto postigli, ili onima koji imaju velike izglede da to postignu.
Da li je opasnija Skakina ponovljena greška ili konstantna mržnja onih koji ih s nestrpljenjem čekaju?
