Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibn Esir i drugi muslimanski historičari zabilježili su predaju u kojoj se navodi: ”Kada bi se, u vrijeme Hadžadža ibn Jusufa, ljudi ujutro sastajali, pitali bi jedni druge: ‘Ko je jučer ubijen, ko je razapet, ko je bičevan a ko posječen?”’
Za vrijeme vladavine emevijskog halife Velida ibn Abdul-Melika, koji je volio graditeljstvo, kultiviranje i obrađivanje zemlje, ljudi su se raspitivali o izgradnji, fabrikama, poljoprivrednim dobrima, navodnjavanju i sadnji voća i drveća.
U vrijeme vladavine Sulejmana ibn Abdul-Melika, koji je volio višeženstvo i dobru hranu, ljudi su pričali o ukusnoj hrani i braku, i njihova sijela su bila ispunjena pričom o tim stvarima.
A kada je vlast preuzeo Omer ibn Abdul-Aziz, ljudi su, prilikom susreta, jedni druge pitali: ”Koliko si Kur'ana naučio napamet, koliko si rekata noćnog namaza klanjao, koliko si hatmi proučio, koliko si dana dobrovoljnog posta postio..?”
Ibn Esir je ovom predajom želio skrenuti pažnju na činjenicu da narod slijedi svog vođu ili vladara, u smislu da im je on uzor i da se njegovo ponašanje itekako odražava na ljude i njihovo ponašanje. Ovdje se politika moći (vlasti) reflektira na društvo, dajući mu vlastiti izgled. U tom smislu je i izreka koju Ibn Šu'be pripisuje Aliji, radijallahu anhu: “Ljudi u svom ponašanju više liče na svoje vođe nego na svoje očeve.”
U narodu je također poznata izreka: ”Ljudi su na vjeri svojih vladara”, ili ”Kad se promijeni vladar, promijeni se i vrijeme.”
Među poznatim izrekama hazreti Osmana, radijallahu anhu, je i ova: ”Allah uspostavlja sultanom ono što ne uspostavlja Kur'anom.” Tj., preko vladara popravlja i mijenja stanje kod ljudi, zato što je vladar ili vođa uzor, zato što ima poluge vlasti i mogućnost da upravlja procesima, i zato što ima alate i sredstva za nagrađivanje i discipliniranje, i ljudi slijede njegov primjer, svejedno bio on dobar ili loš.
U tom smislu je i primjer faraona koji je bio nevjernik i tiranin, ali je i pored toga njegov narod slijedio njegovu jasnu zabludu, kao što se navodi u ajetu: ”Faraon je narod svoj u zabludu doveo, a nije na Pravi put izveo.” (Ta-Ha, 79.)
Imam Buharija zabilježio je predaju u kojoj se navodi da je jedna žena pitala Ebu Bekra, radijallahu anhu: ”Do kada ćemo ostati na ovoj ispravnoj stvari koju je Allah objavio nakon što smo živjeli u džahilijjetu?” Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je: ”Vaše ostajanje na istini zavisi od ustrajnosti i postojanosti vaših vođa (imama).”
”A ko su vođe (imami)?”, upitala je žena.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je: ”Zar tvoj narod nije imao predvodnike i uglednike koji su im zapovijedali i oni su im se pokoravali?”
”Da”, odgovorila je žena.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je: ”Eto, to su vođe (imami) na koje sam mislio.”
Komentirajući ovu predaju, hafiz Ibn Hadžer, rekao je: “Ostajanje na ispravnoj stvari znači ostajanje u vjeri islamu i svemu što ona uključuje od pravde, muslimanskog jedinstva, podrške obespravljenima i postavljanje svake stvari na odgovarajuće mjesto. I sve dok se vaše vođe drže tog puta i ustrajavaju na istini, i vi ćete se tako ponašati, a njihova zabluda i skretanje s pravog puta, uzrok je skretanja i podanika, jer su ljudi na vjeri svojih vladara.” (Fethul-Bari, VII/151.)
A to znači, ako je vladar dobročinitelj, velikodušan, darežljiv, pobožan, pravedan, pošten i hrabar, onda su i ljudi takvi, a ako je pohlepan, zulumćar, nepravedan, korumpiran, prevarant, izdajnik i kukavica, i ljudi će, u većini slučajeva, slijediti njegov primjer.
Velid ibn Hišam, rekao je: ”Podanici se iskvare zbog pokvarenosti i nepravde vladara, a njegova pravednost i dobrota učine da i oni budu dobri.”
Sufjan es-Sevri rekao je abasijskom halifi, Ebu Dža'feru el-Mensuru: “Poznajem čovjeka koji, ako je pravedan, i narod će biti dobar i pravedan, a ako je pokvaren, i narod će se iskvariti.”
Ebu Dža'fer el-Mensur, upitao je: ”Ko je taj čovjek?”
Sufjan es-Sevri, odgovorio je: ”To si ti!”
Imam Et-Taberi navodi predaju u kojoj se spominje da su hazreti Omeru predati Kisrina sablja i drugi nakit, pa je on rekao: ”Ljudi su ovo predali u ruke onima od povjerenja.” Tj., muslimani koji su iz Iraka donijeli toliko blago u Medinu, a nisu ništa sakrili i uzeli za sebe, su ljudi od povjerenja. Na to mu je hazreti Alija, radijallahu anhu, rekao: ”Ti si pošten, pa su pošteni i podanici.”
A hazreti Omer, radijallahu anhu, rekao je Zijadu ibn Hudajru: ”Znaš li šta uništava islam?” Zijad je odgovorio: ”Ne znam.” Hazreti Omer, radijallahu anhu, rekao mu je: ”Posrnuće učenjaka, raspravljanje munafika o Kur'anu i vlast pokvarenih vođa.” (Ed-Darimi, šejh el-Albani je predaju ocijenio vjerodostojnom u djelu Miškat el-mesabih, 269.)
Zbog svega ovoga, jedan od razloga Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, straha za muslimane bila je vlast pokvarenog i zabludjelog vođe ili vladara, shodno hadisu: ”Bojim se za svoj ummet zabludjelih vođa.” (Ebu Davud i Tirmizi)
No, i pored toga što vođe i vladari utječu na svoj narod, nipošto ne smijemo zanemariti ulogu naroda u promjeni stanja u društvu. Raditi na promjeni režima ili vladara uz marginalizaciju uloge naroda ili njegovo isključivanje i izolaciju iz te promjene je velika greška.
Jer, jedan od Allahovih zakona koji se ne mijenjaju je da, ako se u narodu proširi nepravda i grijesi, naročito javni grijesi, poput: alkohola, bluda, razvrata, psovke, kamate, laži, varanja, mita i korupcije – i što je manje onih koji upozoravaju i odvraćaju od tih grijeha -, Svemogući Allah daje vlast nad takvim narodom silniku koji je jači od njih. On ih tlači i zagorčava im život, lišava ih prava, nameće im poreze, prisvaja državna (narodna) dobra kao da su njegova vlastita i trguje s državnom teritorijom kao da mu je babovina, samo da bi ostao na vlasti.
Kur'an nas obavještava da veliki grješnici, nevjernici i pokvarenjaci među običnim narodom, koji su slijedili svoje ohole i pokvarene vođe, neće imati opravdanja na Sudnjem danu, iako će pokušavati svu krivicu za svoju zabludu svaliti na pokvarene vođe, shodno riječima Uzvišenog: ”I govorit će: ‘Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravoga puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!'” (El-Ahzab, 67.)
Zatim: ”A kad se svi u njemu (Džehennemu) iskupe, tada će običan puk reći o glavešinama svojim: ‘Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!’ – ‘Za sve će biti dvostruka!’ – reći će On – ‘ali vi ne znate.'” (El-A'raf, 38.)
Dakle, narod snosi svoj dio krivice zbog vladara pokvarenjaka, jer se povodi za njima. Stoga se iskreni vjernici ne smiju miriti sa postojećom situacijom; oni moraju dići svoj glas protiv zuluma, tiranije, korpucije, ataka na temeljna ljudska prava i svetinje, jer, ako se tama nadvila nad naše živote i našu državu, časnije je boriti se legalnim i legitimnim sredstvima usred tame, nego sjediti i ništa ne poduzimati, a kukati i žaliti se na tamu u koju su nas doveli nepravedni i nepošteni političari i vođe.
