Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U protekloj godini mnoge međunarodne organizacije zabilježile su primjetan porast stope islamofobije, bilo u smislu neprijateljstva prema islamu i muslimanima ili govora mržnje prema njima i zločinima koji ulaze u ovaj kontekst.
Primjer za to je izvještaj ”Islamofobija Evrope 2020”, koji su pripremili profesor Enes Bayrakli sa Tursko-njemačkog univerziteta i profesor Farid Hafez sa Univerziteta ”Georgetown”, u kojem su tretirali antiislamska događanja i retoriku u zemljama regiona u protekloj godini.
Osim toga, Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda potvrdilo je da je stopa zločina mržnje prema muslimanima značajno porasla, posebno putem društvenih mreža. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju je također pripremila svoj izvještaj pod nazivom “Razumijevanje zločina mržnje protiv muslimana: Potreba za sigurnošću muslimanskih društava”, i ovaj izvještaj je otkrio fizičke, emocionalne i psihološke efekte islamofobije.
Isti izvještaj potvrđuje da nivo straha i zabrinutosti među ljudima koji su bili izloženi napadima spada u islamofobiju. U izvještaju se također navodi da antiislamska i antimuslimanska djela, koja su u porastu širom Evrope, mogu rezultirati strahom u muslimanskim zajednicama, kao što je suzdržavanje od odlaska u džamije ili strah žena muslimanki od nošenja marame i islamske odjeće.
Isto tako, izvještaj koji je objavila Organizacija islamske saradnje u novembru 2020. godine, ukazuje da je antimuslimanska mržnja glavna komponenta kampanja ekstremno desničarskih grupa u Evropi.
Turska je odigrala vodeću ulogu u borbi protiv talasa islamofobije gdje god se on pojavio, bilo u Evropi ili negdje drugo u svijetu. Posebno kroz govor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana protiv islamofobije u svakoj prilici, u kojem on upozorava na zlo islamofobije i njezine posljedice, te poziva na međunarodnu koaliciju u borbi protiv ove pojave.
Međutim, najveći i najdublji problem od kojeg često patimo je taj što je islamofobija s kojom se borimo izvan islamskog svijeta postala problem u mnogim muslimanskim zemljama.
Drugim riječima, ovi isti izvještaji koji pokušavaju pratiti problem islamofobije u Evropi, kada bi pratili stanje islamofobije, odnosno neprijateljstva prema islamu i muslimanima unutar zemalja islamskog svijeta, uključujući i Tursku, suočili bi se možda sa opasnijim i radikalnijim oblikom islamofobije.
S druge strane, dok izvještaji koji tretiraju stanje islamofobije u Evropi otkrivaju da su napadači/nasilnici obični ljudi niskog obrazovnog i kulturnog nivoa u društvu, vidjet ćemo da islamofobi u Turskoj, naprimjer, dolaze iz tzv. obrazovane i kulturne klase.
Nema sumnje da je implementacija zabrane nošenja marama na univerzitetima, kao rezultat puča od 28. februara, 1997. u Turskoj, direktno povezana sa islamofobijom, te da su izvršioci ove odluke i njeni branioci univerzitetski profesori. Vidjet ćete da su neki od njih bili magistri ili doktori, redovni ili vanredni profesori, ali da su u isto vrijeme patili od najgoreg oblika neznanja i neznalačkih postupaka u svijetu, a to je islamofobija.
Niko tada nije pristupio problemu na ovaj način i iz ovog ugla. Čak i oni koji su tada bili žrtve ovih odluka morali su se braniti kritikom metode zabrane ističući kako je ona u suprotnosti sa demokratskim pravima i principom tolerancije, a nisu se usudili tu nepravdu nazvati pravim imenom i opisati je kao čin neprijateljstva prema islamu i muslimanima.
Uvijek sam vidio neku vrstu pretjerane snishodljivosti, pa i blagonaklonosti, u ovoj stidljivoj kritici, iako je to očigledno bio čin neprijateljstva prema islamu. Nije moguće da se osoba koja kaže da je musliman usudi da vrijeđa neki od obreda svoje vjere, ili da se usudi da provodi i brani odluku o zabrani nekog od islamskih obreda.
Zabrana marame i svega onoga što je tu zabranu pratilo, oslanjala se na termine kao što su: “reakcionarnost”, “zaostalost”, “srednjovjekovni mrak”, tako da su hidžab, islam i Šerijat, postali sramota u ovoj zemlji.
I dok bi oni koji su sa najvećim žarom pozdravili i aplaudirali rezoluciji od 28. februara, 1997. godine, trebali danas da se srame ili da pokušaju da zaborave sjećanje na tu sramotu, vidimo ih kako pokušavaju ponoviti istu sramotu i skandirati iste parole, bilo sa fakultetskih katedri ili sa parlamentarnih mjesta. To ukazuje, u najmanju ruku, na opasnu situaciju.
Uistinu je opasno otkriti da sramno neznanje traje od tada, a njegovi nosioci to ponavljaju sa svom bahatošću sa svojih univerzitetskih katedri. Oni su ispunjeni fašizmom i neznanjem, neznanjem o sebi i mržnjom prema islamu i muslimanima.
Kada vidimo univerzitetskog profesora kako pita studenticu zašto nosi hidžab i zašto je to obaveza – što je ravno moralnom i psihičkom maltretiranju ove pokrivene studentice -, shvatamo razmjere neznanja koje dominira njegovim umom i razmišljanjem, iako je univerzitetski profesor.
Isti ovaj univerzitetski profesor otkriva – u svom govoru – svoju prezirnu kritiku vjeronauke i potrebu da se studentima oduzme ono što je opisao kao informacije suprotne modernoj nauci, te da se studenti trebaju naoružati alatima moderne nauke.
Ovdje se stvar ne zaustavlja samo na neprijateljstvu prema islamskom Šerijatu, već je jednako velik problem nepoznavanje Šerijata i islama, ali također i nepoznavanje same nauke. Zapravo, jedan od stvarnih problema je postojanje univerzitetskog profesora koji je tolika neznalica da ne zna da to što radi znači zločin protiv čovječnosti zbog njegove mržnje prema islamu, pored toga što se protivi i Šerijatu i nauci. No, on je i pored toga ponosan na svoje neznanje, i ovaj obrazac je gorući problem naših univerziteta u Turskoj.
Najvažnija stvar za kojom ovdje treba da žalimo su naša djeca, koja trpe zbog neznanja ovakvog tipa univerzitetskih profesora, koja su izložena ispiranju mozga i koja se hrane mržnjom i praznim idejama. Ovakvi profesori još uvijek razmišljaju o ideološkoj površnosti fašističkih perioda prije hladnog rata i naučno vjeruju u te površne ideologije. I oni danas bezobrazno pokušavaju isprati mozak svakoj mladoj osobi koja se ističe svojom inteligencijom, znanjem i idejom.
Ali kako i na koji način to rade? Da li je njihova uloga na univerzitetima da se bave naukom ili ideološkom propagandom? Na koje se naučne spoznaje ili filozofske ideje oslanjaju kada se obraćaju bilo kojem studentu? Da li je moguće da ovakvi profesori koji su puni mržnje i koji djeluju prema svojim emocijama izgrade zdravu i jaku generaciju?
Ovaj jedinstveni model je dovoljan da objasni stanje u koje su zapali naši univerziteti i kako su se transformirali u ideološki ambijent ove vrste. I to preko nepromišljenih i svojeglavih profesora koji su prešli crvenu liniju u svojoj ideološkoj propagandi. Međutim, ono što je još gore je njihovo uvjerenje da se ono što rade naziva “naukom”.
Kako onda popraviti ovakve ljude i kako sa njima očekivati istinsku reformu i napredak?!
