Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili, a ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. (Ibrahim, 24.-26.)
Allah, dž.š., je stvorio čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga iznad svih drugih stvorenja. Jedna od odlika i blagodati koju je Allah podario čovjeku jeste i moć govora, na šta aludira ajet: ”Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije.” (El-Beled, 8.-9.)
O veličini blagodati govora svjedoče i ajeti: ”Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Er-Rahman, 1.-4.) Naime, u ovim ajetima, govor se spominje odmah nakon stvaranja, čime se želi skrenuti pažnja na vrijednost govora kao blagodati. I za tu blagodat vezane su četiri radnje koje su zapravo četiri temelja ljudske civilizacije: govor, pisanje, slušanje i čitanje. To je dokaz o neizmjernoj Allahovoj milosti prema čovjeku i čovjekovoj odlikovanosti nad ostalim stvorenjima.
Čovjek je jedino stvorenje koje može artikulisano govoriti i koji svojim jezikom, govorom, može izraziti osjećanja, ideje, namjere, želje i ciljeve. I nije daleko od istine tvrdnja nekih učenjaka da zapravo cjelokupni život počiva na riječi. Ta, zar Allah nije objavio u Kur'anu: ”I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: “Kažite mi nazive njihove, ako istinu govorite!” (El-Bekara, 31.) Imena, nazivi svih stvari, su zapravo riječi koje imaju svoje etimološko i semantičko značenje. Zatim ajet: ”A Allah je sigurno s Musaom razgovarao.” (En-Nisa’, 164.)
Adem je primio ”neke riječi” od svoga Gospodara i pokajao se i Allah mu je primio pokajanje, Ibrahim, a.s., je iskušan sa nekim riječima, Isa je, a.s., je Allahov poslanik i ”riječ Njegova” koju je udahnuo u Merjemu, a.s., a Muhammed, s.a.v.s., odlikovan je jezgrovitim i sadržajnim govorom.
Veličinu te blagodati ne znaju osim oni ljudi koji su tu blagodat posjedovali, pa je izgubili, i oni kojima je ta blagodat od početka života uskraćena, koji se aluzijama i raznim tehnikama, umjesto artikulisanim govorom, sporazumijevaju sa ljudima.
Znamo, također, koliko se roditelji obraduju kad im djeca progovore i izgovore prvu riječ u svom životu, a koliko su tužni i zabrinuti ako njihovo dijete ima poteškoća u govoru ili ako ”kasno” progovori.
Teško onima koji jezik koriste kao sredstvo za sijanje smutnje
Čovjek koristi govor da uči, stiče znanje, da druge podučava i odgaja, ali ako hoće da zapali vatru smutnje, on također može koristiti govor kao efikasno sredstvo. Teško onima koji jezik koriste kao sredstvo za sijanje smutnje, jer čovjek će odgovarati i biti pitan za ono što govori. ”On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.” (Kaf, 18.)
Govor će biti dokaz za nas ili protiv nas na Sudnjem danu, kao što dolazi u ajetu: ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.” (En-Nur, 24.)
Postoje riječi koje čovjek izgovara a koje mu mogu uništiti vjeru i gurnuti ga u džehennemsku provaliju, kao i riječi koje ga mogu uzdići na najveće stepene u Džennetu.
Na to nas je upozorio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je rekao: ”Zaista čovjek izgovori riječ sa kojom je Allah zadovoljan, a on na nju ne obraća pažnju, pa mu Allah njome poveća deredže u Džennetu. I zaista čovjek izgovori riječ koja izaziva Allahovu srdžbu, a on ne obraća pažnju na nju, pa ga Allah zbog te riječi strovali u Džehennem.”
Da malo više razmišljamo o onome što govorimo i da smo uvijek svjesni da ćemo za govor biti pitani, da smo svjesni da ostali organi komuniciraju sa jezikom i govore mu: ”Boj se Allaha u pogledu nas! Ako ti budeš postojan na pravom putu bit ćemo i mi, a ako ti skreneš s pravog puta skrenut ćemo i mi”, naše stanje bilo bi mnogo bolje.
Vjernik, a pogotovo onaj ko posjeduje islamsko znanje, mora uvijek voditi računa o hadisu Poslanika a.s.: ”Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori ono što je dobro ili neka šuti.”
Dakle, ili će govoriti dobro, pa će mu Allah time povećati nagradu, i dati da se okoristi tim govorom, ili će šutiti i spasiti se poniženja i sramote na oba svijeta.
Allah podstiče na lijep govor, a upozorava na ružan govor, jer ružan govor proizvodi neprijateljstvo i mržnju, razilaženje, stranaštvo, podjele, razbija jedinstvo ummeta, sije smutnju, on zapali iskru smutnje od koje se razvije i razbukta plamen koji uništava sve pred sobom.
Lijep govor je sadaka
Uzvišeni Allah je objavio u Kur'anu: ”Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.” (En-Nisa’, 114.)
Vjernik se, prije nego pođe govoriti, mora zapitati koje su intencije tog govora i kakva mu je svrha, da se ne bi kajao zbog izgovorenih riječi.
Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govoreći o noćnom putovanju u nebeske sfere, rekao: ”Naišli smo pored jedne male rupe iz koje je izašao ogromni bik, koji se pokušao vratiti unutra, ali nije mogao.” Upitao sam Džibrila: ”Ko je ovo ili šta je ovo?” Odgovorio je: ”To je čovjek koji izgovori krupnu riječ zbog koje se pokaje, ali je ne može vratiti.” (El-Munziri, Et-Tergib vet-terhib)
Od Mudžahida ibn Džebra se prenosi da je Ibn Abbas, r.a., rekao: ”Pet stvari ili pet osobina bolje je od svakog bogatstva: ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to višak za koji nisi siguran da nećeš biti kažnjen.
Ne govori o onome što te se ne tiče dok za to ne nađeš pogodnu priliku i mjesto, jer možda čovjek govori i o onome što ga se tiče, ali kad ne treba i gdje ne treba, pa se osramoti.
Ne raspravljaj se sa plemenitim i blagim čovjekom niti sa ahmakom, jer će te plemeniti čovjek zamrziti, a ahmak će te uvrijediti.
Odsutnog brata spominji po onome po čemu bi i ti volio da te drugi u tvom odsustvu spominju i oprosti mu ono što bi volio da on tebi oprosti.
Ponašaj se poput čovjeka koji zna i svjestan je da će biti nagrađen za dobročinstvo, a kažnjen za zlodjelo.” (El-Munziri, Et-Tergib vet-terhib)
Tako mogu postupati samo oni koji upravljaju i vladaju svojim jezikom, a nikako oni kojima jezik upravlja.
Ibn Mes'ud, r.a., rekao je: ”Tako mi Allaha, ja ne znam da je išta potrebnije što dužeg ”zatvora” od jezika.”
A imam El-Maverdi, rekao je: ”Znaj da je govor tumač koji prenosi ono što je pohranjeno u srcima i da on obavještava o skrivenim tajnama. Nepažnjom izgovorene riječi ne mogu se vratiti. Obaveza je pametnom čovjeku da se čuva poskliznuća jezika, a to će postići ako se suzdržava od nepotrebnog govora.”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., savjetovao je Ebu Zera r.a., i rekao mu: ”Preporučujem ti da dugo šutiš, jer šutnja odagnava šejtana i pomaže ti da sačuvaš vjeru.” (El-Munziri)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Neće se učvrstiti iman kod čovjeka, dok ne bude postojano njegovo srce, a neće mu srce biti postojano dok ne bude postojan njegov jezik.” (Albani, Sahih et-tergib)
Čuvajte se rječnika prostaka i ahmaka
Vjera islam se temelji na riječi ”ikre” – uči, čitaj! Allahov Poslanik, s.a.v.s., primio je Božansku riječ sa nebesa sa emanetom i vjerno je prenio ljudima. Allahovi poslanici nisu došli sa naučnim izumima, već sa riječju, riječju koja upućuje na Pravi put, koja donosi sreću na oba svijeta. Lijepa i istinita riječ je temelj odgoja, i da've. Jedna od dova Musaa, a.s., bila je: ”Odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj!” (Ta-ha, 27.-28.)
Prenosi se da je Isa, a.s., naišao putem i vidio svinju, pa joj je rekao: ”Idi sa selamom.” Rekli su mu: ”Zar se tako govori svinji?” A on je odgovorio: ”Ja ne želim da moj jezik ikada izgovori ružnu riječ.”
Lijepa riječ raduje slušatelja i ujedinjuje srca, ostavlja lijep trag na dušu, ona porađa dobro djelo u svakom vremenu, otvara vrata dobra, a zatvara vrata zla.
Onaj ko se istinski boji Allaha, on govori samo istinu i govori lijepe riječi, da bi mu Allah popravio stanje i grijehe oprostio.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani.” (Muslim) Rekao je također: ”Ko mi garantira da će čuvati spolni organ i jezik, ja mu garantiram Džennet.” (Bejheki)
Upozoravajući na opasnost jezika, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Ko želi da sazna i shvati opasnost jezika i govora, neka se vrati na hadis u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Pobožnjak je govorio: -Allaha mi, Allah nikada neće oprostiti tom i tom grješniku!’ A onda je dobio odgovor od Allaha: ‘Ko je taj koji se kune Mojim imenom da neću oprostiti tom i tom čovjeku. Neka zna da sam njemu oprostio a uništio djela onoga koji se zakleo da mu neću oprostiti.”’
Godine pobožnosti jednog pobožnjaka, uništene su i zbrisane jednom pogrešnom riječju.
Nažalost, danas riječ nema pravu vrijednost, jer je rijetko kad istinita, ako je istinita onda nije iskrena, već se njome želi lična promocija, veličina i ugled, a to osjete ljudska srca i duše i odbijaju takvu riječ makar bila istina. Stvarnost u kojoj živimo ne podržava lijepu riječ, ljudi danas ne daju značaj lijepoj riječi, ne podstiču, niti nagrađuju za lijepu riječ. A kada nema lijepe i istinite riječi, onda njezino mjesto zauzme ružna riječ.
U našem vremenu proširio se bezvrijedni, lažni, neprovjereni govor, govor rekla-kazala. Umjesto lijepih, ljudi jedni drugima govore ružne riječi, umjesto iskrenog savjeta čujemo uvrede, ponižavanja, omalovažvanja, ogovaranje, tajna došaptavanja u kojima nema nikakvog dobra.
Stoga, nije čudo što su ljudi danas do iznemoglosti spremni istraživati, prepričavati i prenositi, a bogami i izmišljati, tuđe mahane, samo kako bi obezvrijedili, ponizili i ismijali muslimana koji ne razmišlja kao što oni razmišljaju, koji nije fanatični i slijepi sljedbenik skupine kojoj oni pripadaju.
Dok o vrlinama, lijepim osobinama i dobrim djelima drugih muslimana, posebno onih koji nisu našeg ”menhedža”, našeg mezheba, koji ne pripadaju našem džematu i taboru, skoro nikada ne govorimo, ili ih pak skrivamo i pokušavamo minimizirati ukoliko ih, oni rijetki, pravedni i objektivni muslimani iz našeg džemata spominju. Umjesto klasificiranja ljudi na temelju kur'ansko-sunnetskih mjerila i standarda, a to su bogobojaznost i lijep ahlak, mi radije pribjegavamo klasifikaciji muslimana na temelju naših, vlastitih, ljudskih, krajnje pristrasnih i subjektivnih mjerila, koja su često puta produkt pogrešne percepcije i razumijevanja Kur'ana i Sunneta, ali i lošeg ahlaka.
Zaboravljamo na riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, on nije razvratnik ni bestidnik.” (Tirmizi)
Zaboravljamo također da je Iblisa riječ izvela iz Dženneta. Naime, kada mu je Allah naredio da učini sedždu Ademu, Iblis je rekao: “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta”, – reče On -, “nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na Tebi do Dana sudnjeg!” (El-Hidžr, 33.-35.)
Kur'an nas uči da lijepa riječ neprijatelja pretvara u prisnog prijatelja, da zlobu u grudima pretvara u ljubav, te da se lijepa riječ diže u nebesa i da se pred njom otvaraju nebeske kapije.
I bez sumnje, puno bi naših problema nestalo kada bismo više koristili lijepu riječ, kada bi više pričali jedni sa drugima, a ne jedni o drugima.
