Piše: Muhamed Nasirudin El-Uvejd / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Tevekkul znači iskreno i potpuno pouzdanje u Allaha u nastojanju da se ostvari neka korist i otkloni šteta, uz prihvatanje i uvažavanje uzroka i posljedica koje se dešavaju kroz fizičke i hemijske procese i druge zakonitosti koje je Allah uspostavio u cjelokupnom kosmosu, i na kraju zadovoljstvo sa Allahovom odredbom ma kakva ona bila. Tevekkul se ne može upotpuniti bez dvije temeljne odrednice. Prva je tzv. tefwid – što znači potpuno povjeravanje svog slučaja Allahu, prije Allahove odredbe, za koju čovjek ne zna kakva će biti. Drugo, zadovoljstvo sa onim što je Allah odredio i što mu se desilo kao posljedica te odredbe. Onaj ko nije zadovoljan sa Allahovom odredbom, njegov oslonac ili tevekkul je ništavan. Zbog toga je lijepo i preporučljivo da vjernik i vjernica prije izvršenja nekog djela, prouče sljedeću dovu: ‘’Gospodaru moj, ja svoj slučaj Tebi povjeravam i zadovoljan sam Tvojom odredbom, pa učini da me prati dobro u svakoj situaciji.’’ Možda je najbolji primjer istinskog oslonca i pouzdanja u Allaha, prije i nakon odredbe, hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o istihara-namazu. Naime, Džabir ibn Abdullah je re rekao: ‘’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je istihari u svakoj prilici kao što nas je podučavao surama iz Kur’ana. Ako vas pritisnu brige, ili ako nešto želite učiniti, klanjajte dva rekata neobaveznog namaza, a nakon toga proučite ovu dovu: ‘’Allahu dragi, od Tebe tražim odgovor i riješenje pomoću Tvog sveznanja, i od Tebe pomoć tražim putem Tvoje svemoći. Molim Te za Tvoju neizmjernu dobrotu, jer Ti to možeš, a ja ne mogu, Ti znaš, a ja ne znam. Ti si jedini znalac tajnog. Allahu dragi, ako je ova stvar dobra po mene, po moju vjeru, moj život i moju smrt (imenovati o čemu se radi), onda omogući da se dogodi i olakšaj mi je, zatim me blagoslovi time. A ako je u ovome zlo po mene, moj život i smrt, onda to otkloni od mene i sačuvaj me. Učini mi u tome dobro kako god da bude, i učini da budem zadovoljan time.’’(Buharija)
Ko upotpuni takvaluk (bogobojaznost) i tevekkul (pouzdanje u Allaha), to mu je dosta za postizanje i ostvarenje dunjalučkih i ahiretskih blagodati. U tom smislu je kur’anski ajet: ‘’A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.’’ (Et-Talak, 2 i 3.) Prenosi se od Omera r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kada biste se vi istinski pouzdavali u Allaha, On bi vas opskrbio kao što ptice opskrbljuje, one iz svojih staništa odlaze gladne, a vraćaju se site.’’ (Tirmizi, Ibn Madže) Komentirajući ovaj hadis, Ebu Hatim Er-Razi, rekao je: ‘’Ovaj hadis je osnov tevekkula ili pouzdanja u Allaha, i jedan od najvećih uzroka opskrbe.’’ A Seid ibn Džubjer je kazao: ‘’Tevekkul sadrži cjeloviti iman i vjerovanje.’’ Treba znati da tevekkul ili pouzdanje u Allaha, ne negira uzroke i zakonitosti koje je Allah stvorio i po kojima se odvija život. Ponašanje u skladu s tim zakonima, odnosno materijalnim uzrocima i oslonac na Allaha u srcu, znači ispravno razumjevanje vjere. Na to aludira kur’anski ajet: ‘’O vjernici budite oprezni i nastupajte ili u četama ili odjednom svi.’’ (En-Nisa, 71.) , Rekao je Sehl: ‘’Ko potcjenjuje i zanemaruje materijalne uzroke, on se izigrava sa sunnetom, a ko potcjenjuje i zanemaruje tevekkul, on se izigrava sa samim vjerovanjem.’’ Enes ibn Malik r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji ga je pitao hoće li svezati devu ili će se pouzdati u Allaha, rekao: ‘’Prvo je sveži, pa se onda pouzdaj u Allaha.’’ To znači, vezanje deve je poštivanje zakona koje je Allah stvorio i to je sastavni dio tevekkula i pouzdanja u Allaha.
Suština pouzdanja u Allaha
Poznati učenjak, Ez-Zubjedi, u svom djelu Tadžu-l-arus, između ostalog je rekao: ‘’Suština tevekkula je u tome da si potpuno siguran u ono što je kod Allaha, a nesiguran u ono što ljudi posjeduju. To znači, srcem se pouzdati u Allaha, uz preduzimanje svih potrebnih radnji i uvažavanje zakonitosti putem kojih se nešto dešava i ostvaruje, s potpunim ubjeđenjem i znanjem da je Allah Opskrbitelj i Stvoritelj i da drugog boga osim Njega nema.’’ Tevekkul ima dvojako značenje: pouzdanje u Allaha u smislu da te pomogne u djelu koje namjeravaš uraditi, i pouzdanje u Allaha u smislu da ti da ono što ti nisi kadar sam sebi priskrbiti.
Kada se vjernik istinski pouzda u Allaha, On mu je dosta, On će odagnati zlo od njega, podari će mu ono što želi i sačuvaće ga od njegovih neprijatelja. Uzvišeni je objavio: ‘’O vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede.’’ (El-Enfal, 64.)
Prenosi se da je neko upitao Šekika El-Belhija, na čemu temelji svoj tevekkul, pa je on odgovorio: ‘’Svoj tevekkul i pouzdanje u Allaha, temeljim na četiri spoznaje: Znam da imam obaveze koje niko za mene neće izvršiti, pa se trudim da ih u potpunosti izvršim, znam da moju nafaku neće drugi pojesti i zbog toga sam potpuno smiren u duši, znam da me Allah vidi u svakoj situaciji i u svakom stanju, pa Ga se stidim, znam da mi je rok određen i da me smrt čeka, pa se stalno pripremam za taj čas da me smrt ne iznenadi.’’ (Ebu Nuajm, Hilyetul-evlija) A u istom djelu spominje se da je Hatimul-Esamm, rekao: ‘’Ko osvane a kod njega se nalaze četiri stvari, on je u Allahovom zadovoljstvu: iskreno vjerovanje u Allaha, tevekkul, iskrenost i spoznaja.’’
Bez spoznaje Allahovih svojstava savršenstva nema istinskog tevekkula
Ispravnom i istinskom pouzdanju u Allaha, prethodi istinska spoznaja Allahovih svojstava savršenstva, a prije svega, Njegove svemoći. Onaj koji nije dokučio značenje Allahovih imena i svojstava, teško da se može istinski osloniti i pouzdati u Allaha. Zatim, istinskom tevekkulu prethodi i potvrda zakona kauzalnosti ili uzročno posljedičnih veza u prirodi. Ko negira materijalne uzroke i zakonitosti koje je Allah uspostavio u životu, on dovodi u pitanje ispravnost svoga vjerovanja, a samim tim upitno je i njegovo pouzdanje u Allaha. Jer, ko ne posije žito neće ga ni požnjeti, ko se ne oženi, uzalud će čekati da mu roda djecu donese. Poštivanje prirodnih zakonitosti naređuje se u Kur’anu: ‘’On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.’’ (El-Mulk, 15.) ‘’A kada se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahove blagodati tražite i Allaha mnogo spominjite da biste postigli što želite.’’ (El-Džumua, 10.) Onaj ko kaže: ‘’Ja neću ništa radit, ja ću se pouzdat u Allaha i čekat da mi dođe obećana nafaka’’, on je obična neznalica, i to jasnim slovom Kur’ana. U Kur’anu stoji: ‘’On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji će se na Allahovu putu boriti – zato izgovarajte iz njega(Kur’ana) ono što vam je lahko, i molitvu obavljajte, i milostinju udjeljujte, i draga srca Allahu zajam dajte!’’ (El-Muzemmil, 20.) Dakle, Allah je odredio svakom nafaku, ali je naredio ljudima da putuju, trguju i da ulože trud kako bi došli do nafake koja im je obećana. Prenosi se od Saliha, sina Ahmeda ibn Hanbela, da je Ubejj upitan o onima koji ništa ne rade i kažu: ‘’Mi se oslanjamo na Allaha’’, pa je odgovorio: ‘’To su pravi novotari.’’ Abudullah Ibn Abas je ukorio i kritikovao hadžije iz Jemena koji su pošli na hadž bez hrane i vode, govoreći: ‘’Mi se samo na Allaha oslanjamo’’, a kada su došli u Mekku tražili su od drugih hadžija hranu i vodu, pa je Allah objavio: ‘’I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost.’’ (El-Bekare, 197.)
Osim spoznaje Allahovih lijepih imena i svojstava savršenstva, a kao preduslov za ispravnost tevekkula, vjernik mora imati lijepo mišljenje o Allahu i svoj život potpuno povjeriti Njemu. To znači da vjernik i vjernica trebaju biti sigurniji u ono što je u Allahovoj ruci, nego u ono što je u njihovim rukama. Vjernik se neće razočarati ni očajavati ako izgubi nešto od dunjalučkih blagodati, ili ako ne ostvari ono što je želio i očekivao. Njegovo stanje je poput onoga kojem je vladar dao kesu dirhema, pa mu ih neko ukrao, a onda mu je vladar rekao: ‘’Ne brini i ne tuguj, jer u mojoj hazni ima mnogo novca. Ako dođeš dobit ćeš mnogo više nego što si izgubio.’’ Onaj ko zna da su Allahove riznice nepresušne, neće očajavati ukoliko nešto izgubi ili ne ostvari kada on to želi. Vjernik svoje srce i svoj slučaj potpuno predaje Allahu i kaže isto ono što je rekao vjernik iz faraonove porodice: ‘’A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.’’(El-Mu’min, 44.).
Važno je napomenuti da je sujevjerje, koje se nažalost danas mnogo proširilo u muslimanskim sredinama, negacija tevekkula, ali i samog vjerovanja. Mnogo je danas muslimana koji, iako kažu da vjeruju u Allaha, kada im mačka presječe put, vjeruju da će ih zlo zadesiti. Ili, ako kupujući avionsku kartu dobiju broj sjedišta 13., oni će odgoditi putovanje makar im bilo i važno, jer vjeruju da je broj 13. nesretan i zloslutan broj. Prenosi se da je neki astrolog došao kod Alije r.a. u vrijeme kada je on pripremao vojsku za pohod, i rekao mu: ‘’Vođo pravovjernih, ja sam na osnovu zvijezda vidio da, ukoliko izvedeš vojsku u borbu, tebe i tvoju vojsku čeka nesreća i poraz.’’ Međutim, iskreni i ubjeđeni vjernik, kakav je bio hazreti Alija r.a., nije poslušao astrologa i njegova proricanja, već je izašao s vojskom u borbu i izvojevao veličanstvenu pobjedu. Tako isto treba postupiti svaki vjernik u svim situacijama i raditi suprotno onome što kažu, nagađaju i proriču, vračari, gatari, sihirbazi, astrolozi i njima slični lažovi i obmanjivači. Prenosi se od Abdullaha ibn Ukejma da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Ko objesi talisman na vrat, biće prepušten njemu.’’ (Tirmizi) Bez obzira šta pisalo na tom papiru ili koži (talismanu, zapisu, hamajliji), jer, čovjek svoje srce veže za talisman i u njega se uzda, a vjernik treba da se i srcem i dušom oslanja samo na Allaha.
Vrijednost tevekkula
Tevekkul je uzvišen stepen, jedna od najvažnijih naredbi i zahtjeva imana, najbolje djelo i ibadet kojim se približava Allahu i najveći stepen tevhida, jer se ništa ne može postići bez pouzdanja u Allaha i traženja Njegove pomoći. To je stepen prije Inabeta (vraćanja Allahu i istinskog pokajanja), jer čovjek se pouzdava u Allaha da bi postigao ono što želi, i to je sredstvo, a inabet je cilj. U tom smislu su i riječi Ibnul-Kajjima u djelu Medaridž es-salikin: ‘’Tevekkul (pouzdanje u Allaha) je pola vjere a druga polovica je inabet (pokajanje i vraćanje Allahu), jer vjera je ibadet i istianet (traženje pomoći od Allaha). Tevekkul je istianet, a inabet je ibadet.’’ Putem tevekkula Allah tešku stvar čini lahkom i čovjek postiže ono što želi, nakon čega mu srce postaj smireno i zadovoljno Allahovom odredbom.
Rekao je Ibnul-Kajjim El-Dževzijje: ‘’Kada bi se u pomjeranju brda sa njegovog mjesta, čovjek istinski oslonio na Allaha, a bilo mu naređeno da to učini, uspio bi ga pomjeriti.’’
Tevekkul je osobina istinskih vjernika, koje je opisao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u svom hadisu kada je rekao: ‘’Pokazani su mi narodi i vidio sam poslanika s kojim je bio samo jedan njegov sljedbenik, zatim sam vidio poslanik koji je imao samo dva sljedbenika, zatim, poslanika koji je imao manju skupinu sljedbenika, kao i poslanika s kojim nije bilo nikoga. Onda sam vidio jednu ogromnu skupinu koja je zakrivala svod iznad sebe, i poželio sam da to bude moj ummet, pa mi je rečeno: ‘’To je Musa a.s. i njegov narod.’’ Onda mi je rečeno: ‘’Pogledaj’’, pa kada sam pogledao gdje mi je bilo naređeno, ugledao sam također mnogobrojnu skupinu od koje se nije vidio svod iznad njih, i rečeno mi je: ‘’To je tvoj ummet, a među njima ima skupina od sedamdeset hiljada koja će ući u džennet bez polaganja računa.’’ Nakon toga ljudi su se razišli, a Poslanik nije objasnio pojedinosti o toj skupini. Ashabi su međusobno raspravljali o tome, pa su neki od njih kazali: ‘’Mi smo rođeni kao mušrici, a onda smo primili islam. Vjerovatno se to ne odnosi na nas, već na našu djecu.’’ Saznao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njihove rasprave i mišljenja, pa im je rekao: ‘’Nije tako kako vi govorite. To su oni koji nisu bili sujevjerni, već su se samo u Allaha pouzdavali.’’ Onda je ustao Ukaša ibn Mihsan i upitao: ‘’Allahov Poslaniče, jesam li ja u toj skupini?’’ ‘’Da’’, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim je drugi ashab ustao i upitao: ‘’A ja, Allahov Poslaniče?’’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ‘’Pretekao te Ukaša.’’ Dakle, tevekkul je svojstvo po kojem se prepoznaju iskreni vjernici. O njima je Allah objavio: ‘’Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.’’ (El-Enfal, 2.) Ibrahim a.s. je zajedno sa svojim sljedbenicima upućivao dovu Allahu i molio: ‘’Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.’’ (El-Mumtahina, 4.) Zbog istinskog oslonca na Allaha i snage njihovog imana, Allah je naredio da ih uzmemo za uzor. Prenosi se da je Abdullah ibn Abas rekao: ‘’Riječi: hasbunnallahu ve ni’me-l-vekil – Dovoljan nam je Allah i divan je on zaštitnik, izgovorio je Ibrahim a.s. kada je bio bačen u vatru, a također i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi sljedbenici kad su im ljudi rekli: ‘’Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘’Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!’’ (El-Ahzab, 173.)
Dokaz vrijednosti tevekkula je i u tome što ga Allah naređuje uz najveličanstvenija i najbolja djela. Tako Allah naređuje tevekkul uz ibadet, na šta aludira sljedeći ajet: ‘’Allah zna tajne nebesa i Zemlje i njemu se sve vraća, zato se samo Njemu klanjaj i samo se u Njega uzdaj! A Gospodar tvoj motri na ono što radite.’’ (Hud 123.) Tevekkul je naređen uz da’wu i pozivanje ljudi u islam. U Kur'anu stoji: ‘’A ako oni glave okrenu, ti reci: ‘’Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenoga!’’ (Et-Tewbe, 129.) Tevekkul je naređen u zakonodavstvu i sudstvu , ‘’Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam.’’ (Eš-Šura, 10.) Zatim, naređen je u džihadu: ‘’Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.’’ (El-Enfal, 61.) Zatim, prilikom međusobnog dogovaranja (šure) o važnim poslovima. U tom smislu je kur’anski ajet: ‘’Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.’’ (Ali Imran, 159.) Šura je jedan od vidova uvažavanja materijalnih uzroka, jer su mišljenja pojedinaca o određenom pitanju bitna i ona mogu pomoći da se nađe pravo riješenje, ali vjernik se ne smije osloniti samo na to makar imao najbolje i najpametnije savjetnike i stručnjake, i ne smije zaboraviti oslonac samo na Allaha, i onda kada se pobjeđuje i kada se gubi i kada su vjernici u većini i kada su u manjini. Tevekkul je također naređen prilikom Hidžre. To potvrđuje sljedeći ajet: ‘’Onima koji se isele Alalha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće jo veća – kad bi oni samo znali! – onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali.’’ (En-Nahl, 41 i 42.) I na kraju, tevekkul je naređen prilikom sklapanja trgovačkih i bračnih ugovora i sklapanja drugih poslova. Kada je Musa a.s. sklopio ugovor sa dobrim čovjekom iz Medjena, rekao je: ‘’Neka bude tako između mene i tebe!’’ – reče Musa – koji god od dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.’’ (El-Kasas, 28.)
Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći
Kompletan život Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u znaku tevekkula i istinskog oslonca na Allaha, a ovdje ćemo navesti samo neke primjere da bi nam bilo jasnije njegovo značenje. Jedanput je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odmarao sa ashabima u jednoj dolini i legao je ispod stabla, a prethodno je sablju okačio o stablo. Njegovi ashabi su se bili razišli po dolini tražeći svaki sebi stablo sa dobrom da legne u njegovu hladovinu. Nedugo zatim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ih je, a kada su se okupili, vidjeli su pored njega nepoznatog čovjeka sa sabljom u ruci. Tada im je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’ Ovaj čovjek je došao dok sam ja spavao i uzeo je moju sablju, a zatim je sa isukanom sabljom prišao, probudio me i upitao: ‘’Muhammede, ko će te sada spasit od mene? Ja sam mu odgovorio: ‘’Allah!’’ i njemu je sablja ispala iz ruke.’’ (Buharija i Muslim) A u hadisu koji prenosi Enes ibn Malik, stoji da je Ebu Bekr r.a., dok je s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, u toku hidžre u Medini, boravio u pećini Sevr, a nevjernička potjera bila na ulazu u pećinu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Kada bi se samo sagnuli vidjeli bi nam noge.’’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, smireno je odgovorio: ‘’Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći.’’ To je dokaz istinskog tevekkula i prepuštanja Allahu u najtežim trenucima. Poslanikovo srce je bilo potpuno predanu Allahu i sigurno u Njegovu pomoć i zaštitu.
