Pripremio: Abdullah Nasup
Sjedinjene Države uvele su sankcije turskim ministrima unutrašnjih poslova i pravde jer Ankara nastvalja da drži u pritovoru američkog pastora Andrewa Brunsona, kojeg tursko pravosuđe tereti da je povezan sa organizacijom Fethullaha Gulena, zabranjenom i proglašenom terorističkom u Turskoj. Turska je na ove sankcije odgovorila istom mjerom naredivši blokiranje imovine američkih ministara pravde i unutrašnje sigurnosti, u Turskoj.
Diplomatske tenzije između SAD-a i Turske, međutim, imaju i različite druge dimenzije, osim spomenutog svećenika. Sjedinjene Države oštro se protive sporazumu između Turske i Rusije po kojem će Rusi isporučiti Ankari svoj napredni protiv-avionski raketni sistem S-400, dok američki senat prijeti uvođenjem sankcija Turskoj i blokiranjem isporuke aviona F-35, u čijem razvoju je, pored još nekih zemalja, učestvovala i Turska.
Napetost zbog raketnog sistema S-400
Proteklih decenija Sjedinjene Države i Turska imale su veoma dobre političke i vojne odnose, a Ankara je predstavljala važog strateškog saveznika SAD-a na Bliskom istoku. Njihovi odnosi poljuljani su samo 1974. godine, zbog kiparskog rata, kada su dvije saveznice imale suprotstavljena stajališta. Sjedinjene Države su tada uvele zabranu uvoza oružja Ankari, a loši odnosi su potrajali gotovo pet godina. Nakon toga odnosi su se počeli poboljšavati te su Sjedinjene Države i Turska postali čvrsti saveznici čiji savez nisu oslabile brojne geopolitičke promjene u svijetu i regiji, da bi bilateralni odnosi između dvije zemlje bili ponovo stavljeni na ispit jer Ankara nastavlja sudski proces Brunsonu i odbija se povinovati pritiscima Trumpove administracije, što je dovelo do pooštravanja tenzija između svije zemlje i identičnih međusobnih sankcija.
No, hapšenje američkog svećenika ne predstavlja početak ameriško-turskih tenzija. Korijeni trenutnih diplomatskih tenzija nalaze se u odluci Ankare da nabavi ruski protiv-avionski raketni sistem S-400, nakon što su SAD odbile da prodaju Turskoj svoj anti-raketni sistem Patriot. Turska odluka da Patriot nadomjesti ekvivalentnim sistemom tradicionalnog američkog oponenta Rusije, imalo je snažan odjek u Washingtonu.
No, ovo nije bila jedina turska odluka koja je isprovocirala Washington. Turska državna banka Halkbank, naime, pružala je fiansijske usluge i pomoć Iranu, ne obazirući se na američke sankcije toj zemlji. Jedan od načina pomoći bio je i taj da je Halkbank pomogla Iranu da milijarde eura dobijenih od prodaje nafte ubaci u međunarodne finasijske tokove, u zamjenu za zlato koje je dobila turska banka. Sve to se odvijalo uz znanje bivšeg turskog ministra ekonomije Zafera Çağlayana, i Redžepa Tajjipa Erdogana.
Zbog ova dva slučaja brojni američki kongresmeni zahtijevaju da se odredi nova strategija odnosa prema Turskoj, a predložena strategija temelji se na postepenom zaoštravanju prema Ankari, s ciljem da se odvrati od nove politike koju vodi Erdogan. Ova grupa, koju čine većinom republikanci, uspjela je nametnuti svoju strategiju, nasuprot željama većine demokratskih predstavnika i američkog State Departmenta koji smatraju da je nužno sarađivati sa Turskom i pokušati približiti stavove u spornim pitanjima.
Uspjeh ovih kongresmena ogleda se u tome što su nagovorili grupu senatora da iznesu prijedlog zakona o nametanju sankcija turskim zvaničnicima odgovornim za “zatvaranje američkih građana u Turskoj”, kako su naveli, kao i mjere protiv turskog učešća u projektu proizvodnje aviona F-35, kao odgovor Ankari na kupovinu ruskog sistema S-400.
Tenzije su isplivale u javnost nakon što je Turska odbila američki zahtjev za puštanjem pastora Brunsona, nakon što je Trump pokušao da sklopi dogovor koji je uključivao puštanje turske državljanke iz izraelskog zatvora u zamjenu za puštanje Brunsona, ali je to turska strana odbila.
Koliko su tenzije velike dovoljan je pokazatelj američka prijetnja da će uvesti sankcije Turskoj, ukoliko turske vlasti ne oslobode pastora. Erdogan, pak, ne pridaje veliku pažnju tome, te se odlučio da na američke sankcije turskim ministrima pravde i unutrašnjih poslova, odgovori jednakim kaznama američkim ministrima u ovim resorima.
Rusija ubire plodove američko-turskih nesuglasica
Rusija odavno želi da privuče Tursku na svoju stranu. Rusi su Ankari ponudili mnoge povoljne ugovore, sve s ciljem da ovu članicu NATO saveza dovedu u svoj tabor.
Ruski predsjednik Vladimir Putin znalački je iskoristio incident u kojem je turska vojska oborila ruski avion u Siriji 2015. godine, da bi privukao Tursku na svoju stranu izbjegavajući eskaliranje sukoba, čak i nakon što je NATO odbio Turske pozive da pomogne u zaštiti turskih granica. Putin je to iskoristio za spuštanje tenzija i približavanje Turskoj, što je rezultiralo Erdoganovom posjetom Sankt Peterburgu augusta 2016. godine, gdje je izrazio žaljenje zbog obaranja ruskog aviona i naglasio podršku jačanju odnosa i saradnje između dvije zemlje.
Soner Cagaptay, stručnjak za Tursku u Vašingtonskom institutu za Bliskoistočnu politiku, smatra da je na Tursko političko približavanje Rusiji, kroz sporazum o sirijskom pitanju i Putinovo zeleno svjetlo Ankari za vojnu operaciju Maslinova grana, utjecala gruba politika Washingtona prema Ankari.
Dok je Washington pokazivao nerazumijevanje i vršio pritisak na Ankaru, Rusija joj je otvrila vrata i ponudila da joj proda svoj raketni sistem S-400 obećavši njegovu isporuku u periodu 2019-2020, ponudivši istovremeno Turskoj različite opcije za finasiranje kupovine navedenog sistema u vrijednosti od 2,5 milijardi dolara.
Najnovije američke sankcije turskoj veoma su korisene za Rusiju koja odavno želi da poljulja povjerenje Ankare prema NATO savezu i približi je sebi. Tome doprinosi i nedovoljna spremnost NATO-a da podrži Tursku i njene interese.
U članku kojeg je objavio Vašingtonski institut, Soner Cagaptay piše kako “izgleda da je Putin doveo Turke tačno tamo gdje je želio: postigao je da razočarana NATO članica radi uglavnom sa Rusijom.”
Cagaptay smatra da će “američke sankcije povući Tursku još više prema Rusiji, možda i zastalno. Ukoliko bi američki kongres odustao od podrške kongresmenima koji se zalaže za sankcije, Trumpova administracija bi dobila nešto dodatnog vremena za rješavanje političkih nesuglasica u vezi s turske kupovine sistema S-400 i da pokuša izbjeći narušavanje bilateralnih odnosa.”
Tursko-ruski odnosi dodatno jačaju usaglašenim stavovima dvije zemlje u vezi američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma sa Iranom – obje zemlje su izrazile da odbijaju jednostrano američko povlačenje iz sporazuma –, kao i koordincijom dvije zemlje u potrazi za rješenjem tog pitanja, sve u kontekstu jačanja Ruskog i Turskog utjecaja na proces rješavanja tog pitanja.
Da li su tursko-američke tenzije privremenog karaktera
Dugotrajno zaoštravanje odnosa između Turske i SAD-a nije očekivano. Dvije zemlje su vezane specifičnim vojnim vezama koje su ključne za obje strane. Moguće je da će se nastaviti verbalni konflikt, ali je malo vjerovatno da će ijedna strana poduzeti korake u pravcu slabljenja njihovog saveza. Ova pretpostavka temelji se na tome što je u Trumpovom planu nacionalne strategije, objavljenom prošlog decembra, Turska zauzela mjesto ključnog saveznika u ostvarenju i provođenju strategije. Turska je jedina NATO članica koja graniči sa Sirijom i partner SAD-a u Afganistanu, Ukrajini, te u vezi problema sirijskih izbjeglica, kao i glavni oslonac NATO-a u odbrani od iranskih raketa.
Ovdje treba napomenuti da Bijela kuća, State Department i američko ministarstvo odbrane, zbog važnosti Turske odbijaju sankcije koje zahtijeva kongres, te su skloniji sankcijama drugačijim od onih koje predlažu republikanski kongresmeni.
Na ovo ukazuje činjenica da je Washington odobrio isporuku prvog aviona F-35 Ankari, iako traje kampanja kongresmena koja cilja uvođenje zabrane isporuke ovih aviona, kao vrste sankcije zbog turske nabavke ruskog sistema S-400.
Bivši američki ambasador u Turskoj James F. Jeffrey, u članku za Vašingtonski institut piše: “Ako je Trumpova administracija ozbiljna što se tiče javno iskazanih prioriteta ‘strategije za nacionalnu sigurnost’ objavljene u decembru, konkretno u vezi fokusiranja na natjecanje sa neprijateljskim zemljama, tada će Sjedinjenim Državama trebati snažni saveznici, poput Turske, makar u tim zemljama postojala velika kršenja ljudskih prava i druga sporna pitanja.”
Jednaku važnost za Tursku imaju Sjedinjene Države, koje Rusija ne može u potpunosti nadomjestiti. Stoga nije teško povjerovati da je približavanje Moskvi tek politički manevar Turske s ciljem da ostvari maksimalnu korist u bilateralnim odnosima sa SAD-om.
Važnost SAD-a za Tursku ogleda se i u činjenici da su obje zemlje članice NATO saveza i od 1952. godine, kada je Turska primljena u NATO, dvije zemlje su se čvrsto povezale i Turska je time mnogo profitira. Pored toga, Turskoj su SAD potrebne i kako bi se okončala mapa puta sporazuma o Minbedžu i sjeveru Sirije, gdje su stavovi Turske i Rusije poprilično udaljeni, unatoč pokušajima približavanja i usaglašavanja.
Turci su, generalno, više naklonjeni zapadu kao političkom savezniku, stoga Ankari odnosi sa SAD-om moraju biti važni.
Neki analitičari smatraju da su vatrene Erdoganove izjave u službi medijske promocije i povlađivanja emocijama njegovih birača. Slično se desilo kad je u februaru ove godine Erdogan upozorio Amerikance da bi mogli dobiti „osmanlijsku pljusku“ ako turske snage uđu u Minbedž, da bi nakon toga dvije zemlje postigle sporazum o rješenju pitanja Minbedža i sjevera Sirije.
